‘Undun’ je novi ulazak The Roots u geto stanje uma, no vremena za pripremu je izgleda bilo premalo…
Jesu li članovi The Rootsa iznimno nadahnuti ili imaju šprancu glazbene proizvodne trake? Ili imaju i jedno i drugo, jer jednostavno ne prestaju s proizvodnjom. Prošlu i pretprošlu godinu su završili s dva objavljena albuma. Posljednji u nizu „Undun“ ponovno je u fokus stavio preživljavanje mladog crnca u getu tj. fiktivnog Redforda Stephensa. A priča je stara; jedini „prosperitet“ koji geto nudi je kriminal, a iole inteligentnom mladiću postaje jasno da mora uroniti u njega želi li uopće stvoriti nešto što se naziva budućnost, pa makar je i uništio. Time se The Roots praktički vratio svojim korijenima.
Prijašnji „How I Got Over“ slavio je odlazak Busheve administracije i dolazak Obame pa je u tom tonu budio vjeru i nadu. U međuvremenu su Rootsi potpisali jedan od najbolji kolaboracijskih albuma, ne samo u svojoj karijeri, već u afro-američkoj glazbi općenito, odnosno „Wake Up!“ s Johnom Legendom, da bi paralelno s radom na „Undun“ uspješno surađivali sa zaboravljenom pjevačkom heroinom Betty Wright na albumu „Betty Wright: The Movie“, a istoj je to bio uspješan povratak na scenu nakon gotovo desetogodišnje diskografske pauze.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=zqYFclG1hdw[/youtube]
Iako su The Roots jedni od rijetkih crnih hip hop izvođača čija glazba je kliknula u mom bjelačkom mozgu i čiji eklektični pristup uistinu držim pravovjernim putem hip hopa koji je prečesto opterećen mačizmom i egoizmom „Undun“ mi ipak nije zatitrao ušne resice kako su to učinila tri posljednja pobrojana albuma. Na „Undunu“ se osjeti da je pretencioznost počela nagrizati sadržaj. Posebno je to uočljivo u završnici albuma i četiri povezane pjesme „Redford (Fot Yia-Yia & Pappou)“ sa Sufjan Stevensom, „Possibility“, „Will To Power“ i „Finality“ u kojima je pribjeglo spajanju hip hopa i klasične glazbe. Kombinaciji toga kao takvoj se nema što prigovoriti, osjeti se da su Rootski željeli krešendo filmske glazbe sličan onome u trilogiji „Kum“, ali je taj u određenom neskladu s onim što je ponudio ostatak ovog albuma.
Početak je albuma je pak „in your face“ rap minimalističkog manirizma, ali u kojem prvi ozbiljniji udar dolazi u „One Time“ u kojoj gostuju Phonte & Dice Raw, na koju se izvrsno nadovezuje „Kool On“, kolaboracija s Gregom Pornom i Truck North. Uspješan niz jakog središnjeg dijela potvrđuje i jedna od najboljih pjesma na album„The OtherSide“ s uistinu izvrsnim refrenom otpjevanim od strane Bilala Olivera. Nešto kasnije „Lighthouse“ s Dice Rawom i „I Remember“ s Mercedes Martinez i Tracey Moore na sličan način još jednom podižu tenziju do drugog neospornog vrhunca „Tip The Scale“ u kojoj se osjeti puna snaga vokalnog rap bluesa Dicea Rawa i kad nakon toga album oštro zaokrene prema klavirsko gudačkom završetku osjeti se pad tenzije koja je do tada bila prisutna.
Nema govora o tome da je „Undun“ loš album, već je samo za nijansu slabiji od onoga što The Roots već godinama isporučuju. Možda bi bilo dobro da samo malo uspore s proizvodnjom čime bi se povećala filtracija izvrsnosti materijala, koja je do sada bila na zavidnom nivou.
Ocjena: 7/10
(Def Jam Recordings / Universal, 2011.)