Nedokučivo je zašto bi itko pomislio da bi divni komadići rudimentarnog countryja i rock and rolla u konačnici mogli biti oplemenjeni dodavanjem grandiozne zavjese violina.
Orkestar londonske Kraljevske filharmonije njeguje bogatu i slavnu tradiciju koja se proteže još od završetka Drugog svjetskog rata i jedan je od najcjenjenijih i najsvestranijih britanskih orkestara, no posljednjih godina njegovi voditelji otkrili su jednu novu vrstu aktivnosti koja im vjerojatno donosi dodatne prihode, ali kritičarima podiže obrve, a nerijetko i želuce. Orkestar, naime, s rezultatima koji sežu od groznog do lošeg, nasnimava svoje raskošne dionice na postojeće snimke velikana pop i rock glazbe kao što su Elvis Presley, Roy Orbison, Buddy Holly, pa čak i The Beach Boys, kao i mnogi drugi. Ovom rastućem popisu prošli tjedan očekivano je dodano i ime Johnnyja Casha, no rezultat se po pitanju kvalitete ne razlikuje mnogo od prethodećih mu izdanja.
Prije svega, “Johnny Cash and the Royal Philharmonic Orchestra” načelno nije mnogo više od još jedne u moru best of kompilacija pjesama iz raznih faza karijere čovjeka u crnom. Na te pjesme zatim su dosnimljene gudačke dionice koje su u najboljim slučajevima zanemarive, dok u najgorim slučajevima ozbiljno nagrđuju pjesme u odnosu na njihove izvorne verzije. Ovo pogotovo vrijedi za najpoznatije brojeve uvrštene na ovaj album, nezaobilazne klasike poput “Ring of Fire”, “Walk the Line” ili “Man In Black”, pjesme koje valjda svi toliko dobro poznaju u njihovim originalnim oblicima da im orkestralni dodaci dođu kao ozbiljna smetnja. Nedokučivo je zašto bi itko pomislio da bi ovi komadići rudimentarnog countryja i rock and rolla u konačnici mogli biti oplemenjeni dodavanjem grandiozne zavjese violina.
Stvari postaju potpuno apsurdne kad na red dođe Cashov duet s Bobom Dylanom “Girl from the North Country” snimljen na slučajnom susretu dvojice divova dok je Dylan snimao album “Nashville Skyline”. Cijeli taj session nedavno je i službeno objavljen u posljednjem izdanju Dylanova niza The Bootleg Series, a glavna mu je odlika to što izravno prenosi osjećaj spontanog druženja i muziciranja dvije megazvijezde šezdesetih. Kao i sve druge pjesme koje su tada snimili i “Girl from the North Country” zvuči neizvježbano, nepripremljeno, kao ad hoc biser jednog slučajnog trenutka, a kad na jednu takvu izvedbu dodate patetični filmski uvod (od čega pati doslovno svaka pjesma ove kolekcije) i raskošne žice provučete ispred Johnnyja i Boba koji nesigurno nabadaju tekst, dojam koji postižete jest kao da ste čudnovatog kljunaša obukli u večernju haljinu.
Čovjek bi možda pomislio da bi takav recept bolje prošao u kombinaciji s pjesmama napucane produkcije kakva se ponosno gradila osamdesetih godina, ali kad poslušate primjerice megahit “The Highwayman” istoimene supergrupe koju su s Cashom činili Willie Nelson, Kris Kristofferson i Waylon Jennings, otkrit ćete da je slučaj tek djelomično takav jer orkestralni dodaci ovdje djeluju abrazivno na neke elemente koji su izvorno oplemenjivali skladbu, pa je tako fini gitaristički rad Reggieja Younga izguran u drugi plan, ako ne i potpuno utopljen u moru ubačenih struna.
Ako postoji mjesto na kojemu intervencija filharmonije nije naštetila, već je donekle možda i pomogla pjesmi, to bi bila stara irska balada Arthura Colahana “Galway Bay”. Budući da je riječ o komadu standardne popularne glazbe, orkestar se ovdje nalazi u okruženju koje mu je mnogo prirodnije od onoga country i rock glazbe na ostatku albuma, pa se nažalost moramo pitati zašto autori izdanja nisu posegli za više takvih pjesama, budući da one nisu ni tako rijetke u Cashovom katalogu. Odgovor vjerojatno leži u želji da album ipak ispuni i funkciju kompilacije velikih hitova.
No, kompilacije Cashovih hitova mogu se naći na svakom koraku, a većina ih donosi isti izbor pjesama. Ako zanemarimo strune te “Johnny Cash and the Royal Philharmonic Orchestra” pokušamo promatrati kao jednu od takvih kompilacija, onda paradokasalno njezina najveća snaga leži u pjesmama koje obično ne dospiju u best of društvo. Osim spomenute “Galway Bay” tu pripadaju i obrada hita pokojnog Kennyja Rogersa “The Gambler”, jedan od manje poznatih dueta s June Carter “The Loving Gift” ili “Farther Along” s Duaneom Eddyjem. Nisu loše ni dvije skladbe koje će Cash ponovno posjetiti na kraju svoje karijere, tj. nizu American, a to su “I Came to Believe” te “Flesh and Blood”. Čisto aritmetički tako možemo doći do zaključka da tek polovica ovog albuma zaslužuje prolaznu ocjenu.
Ako pak postoji netko tko iz nekog razloga uživa u nasnimavačkim avanturama londonske filharmonije, neka na znanje primi radosnu vijest da već u petak stiže i izdanje s hitovima iz karijere Neila Diamonda.
Ocjena: 5/10
(Legacy Recordings, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
