Zna Darko Rundek staviti svoju publiku na muke, ali je zna i nagraditi. To bi u najkraćim crtama mogao biti siže sinoćnjeg održanog prvog u nizu od četiri nastupa najavljenih u zagrebačkom Vip clubu.
U početku su bila predviđena dva koncerta za stotinjak posjetitelja po večeri u intimnom glazbenom druženju s Rundek Cargo Triom. No ipak Rundekov staž i status na sceni učinili su svoje, te su dodana još dva datuma nakon rasprodane prve dvije večeri.
Koncert je bio podijeljen u tri dijela s pauzama između njih, što je ujedno bilo i jedino vrijeme kad se moglo naručiti piće na šanku jer protokol koncerta nije dozvoljavao naručivanje pića tijekom nastupa. Time je naravno bilo ograničena šetnja posjetitelja za vrijeme koncerta i pažnja većine bila je usmjerena na Cargo Trio. Jer na kraju krajeva, zbog njegove glazbe su i došli. A to je kao i uvijek kad je Rundek u pitanju posebna priča.
Rundek se upravo vratio iz Indije i na neki blesavi način se ispostavilo da je to podiglo minijaturni hype oko najavljenih koncerata. Idealni prolog za ovu našu malu osiromašenu sredinu u kojoj se izgleda na daleka putovanja počelo gledati kao na neviđeni luksuz. Na samom početku koncerta na to se osvrnuo i sam Rundek koji je i publici prepričao što je odgovorio nekim novinarima koji su ga vjerojatno prije toga zasuli pitanjima o Indiji kao da se u najmanju ruku vratio neki novi prosvijetljeni Darko Rundek. Možda i jest jer prije nego li je izustio „Međimurje“ dobrih petnaest minuta je trajalo meditativno instrumentalno spajanje između Rundeka, Isabel i Dušana, ili Indije i Muđumurja, ako to olakšava shvaćanje situacije.
I bilo je prokleto tiho, kao da je tjerao publiku da počne sporije disati kako bi se uštekala na meditativni nivo Rundek Cargo Trija. Da utjecaj Indije svakako, a možda i jet lag, jer Rundek se cijelo vrijeme smušeno borio s tehnikom oko gitare, kablovima, efektima i potenciometrima. No obzirom da je prvi jednosatni nastup imao i tu dimenziju boravka na tonskoj probi grupe koja uvježbava nove elemente bio je to i dobra prilika za primijetiti koliko je Cargo Trio međusobno čvrsto povezan i u kojoj umjetničkoj sferi se susreće svo troje glazbenika koji iz tišine s nekoliko tihih tonova oblikuju skice koje potom ili počnu podebljavati, ili odustanu od njih i krenu u novu skicu, sviđalo se to publici ili ne. Bilo da je riječ o vjerojatno do sada uživo izvedenoj najdužoj verziji pjesme „Sadimo lan“, poigravanju s „Enom“, ili Weillovski nespretno oblikovanom nabrajalicom u kojoj se Rundek mučio s izgovorom novonapisanog teksta i čitanjem istog, jer nije posegnuo za nekim dioptrijskim pomagalom.
Da se Trio ugrijao osjetilo se na kraju prvog dijela u pjesmi „Grane smo na vjetru“. Ono što je slijedilo nakon toga bila je sasvim druga priča. Grupa se odvažila na predstavljanje novih pjesama, ali ovog puta puno kampaktnije i sigurnije, a najjači trenutak tog dijela bile su „Ruke“ i „Sanjala si da si sretna“, dok je treći dio koncerta startao „Ruskajom“ te mistično brzo proletio od „Kube do Makedonije“ i na kraju kad je sve završeno „Plavim avionom“ dugački aplauzom je Trio dozivan na bis, što je naravno Rundek nakon trosatnog nastupa odbio.
Ono što kopka maštu jest kako će sve to zvučati u subotu, kad skice kojima je obilovao prvi dio koncerta srastu u punokrvne pjesme. Što će se vjerojatno i dogoditi. A ako do toga i ne dođe, nitko to Rundeku od njegovih štovatelja neće zamjeriti. Ipak je on umjetnik koji je odavno rekao „ne“ kompromisima. Možda jest „sveta krava“ naše male kulturne scene, ali nije do tog statusa došao samo zato što je bio u Indiji.
I naravno već sad je potpuno jasno da će svaki od predstojećih nastupa biti priča za sebe…