Imam lošu vijest za nacionaliste. Đorđe Balašević nije umro. Nikad ni neće umrijeti. Živjet će dokle god će netko razumjeti ovaj NAŠ jezik i razmišljati na ovom NAŠEM jeziku. Jer kao što je odavno poznato, oni koji su za života bili bez mrlje na onoj ‘crtici’ između godine rođenja i godine smrti, kako je on sam jednom prilikom primijetio, takvi su ušli u besmrtnost. Pogotovo ako su bili pjesnici. A Đole je bio pjesnik. Štoviše, ne ‘običan’ pjesnik, već pjesnik koji je svoju poeziju svjetla znao itekako glazbeno obojati elegijom. Bio je neprikosnoven u tome. Znao je koje je svjetlo u nama, ali je znao i kakvi ga okovi vežu.
Stjecajem okolnosti, Đorđe Balašević je u mom životu od najranijih dana. Sjećam se kasete Ranog mraza koju su starci kupili i koju smo bjesomučno slušali u autu na godišnjem odmoru. Isto tako je i „Pub“ jednog takvog ljeta, kad su godišnji odmori trajali mjesec dana, ušao u ‘tešku rotaciju’. Kad bolje razmislim, Balašević je glazbeno bio jedina točka u kojoj mi starci nisu išli na živce svojim ukusom, i ja njima svojim. Stari je znao u autu ‘pilit’ Olivera koji mi je išao na živce, stara je pak obožavala „Skitnicu“ Jasne Zlokić, dok sam se ja u hormonalnom kaosu formirao u rokera, pa koliko mi je išlo na živce što mi stari usred pjesme prekine slušanje, toliko mi je u nekom inatu bio gušt što ga Gillanovo vrištanje izbaci iz takta. „Pub“ i Rani mraz bili su točka pomirenja. Izblebetat sve stihove „Bože zvanog Pub“ bio je valjda obiteljski proto rap na ex Yu način.
U drugom prizoru se kao srednješkolac uhvatim u razgovor sa svojim profesorom hrvatskog, koji mi je ujedno bio i raskić, inače netko koga sam i tad cijenio, mladi čovjek koji je profesorsko zvanje osjećao kao poziv i nama ‘s dna kace’ u jednoj šljakerskoj Prvomajskoj iz petnih žila pokušavao ugraditi znanje na razini puno jačih obrazovnih ustanova. Doživite to ovako ili onako, ali meni je moj raskić bio i ostao neopjevani heroj , i kad mi je on u tom nekom neformalnom razgovoru o glazbenim ukusima rekao da „Bezdan“ nikako ne smijem propustiti, onda sam ga kao ‘ljuti roker’ ipak poslušao. I nisam zažalio. Vratio me mom heroju bezbrižne mladosti u kojem se dotad nakupilo dovoljno gorčine da ga razumijem i opet prihvatim.
Prizor treći. Sve je, najbolje bi bilo reći, ‘otišlo u Honduras’. Rane devedesete. Rat. A ja tek otpušten iz vojske. Neprijateljske, odjednom. Ne znam gdje mi je dupe, a gdje mi je glava. Glavinjanje kroz taj mrak. Jedino kako ga doživljavam u memoriji su ta zamračenja i automobili s prelijepljenim farovima na jednu usku vidljivu crticu svjetla. Kmica. Kako je album „Jedan od onih života“ došao do mene, više se ni ne sjećam, samo znam da sam bio agilan, o kojim god se kanalima radilo. Ali nikad neću zaboraviti to prvo slušanje. Kao da mi je osobno ušao u sobu, objasnio stvari i utješio me. Mrzio sam generaciju svojih roditelja, njih sam smatrao krivima što su pustili brkate majore da ih izguraju s društvene scene i viču „Pali!“. A Đoletov glas je bio glas razuma, potpuno neočekivan upravo od Đoleta ‘Računajte na nas’ Balaševića. Godinu ili dvije prije toga sam gledao kako Prljavci s „Mojoj majci“ rade stonesovski deal života, dok se Bora Čorba s druge strane pak otvoreno uhvatio na nacionalizam. Vrijeme u kojem gledaš kako su svi prolupali. Od dojučerašnjih idola do običnih ljudi. I onda dođe jedan Đole iz samog centra mainstreama i udari zvijer posred čela.
Ulaznice za njegov prvi mariborski koncert ‘za Zagrepčane’ sam uspio uhvatiti nekako na vrijeme. Nekoliko nas. Pun auto. To nije bio koncert. Bilo je bliže ekstatičnom vjerskom obredu. Koliko god je trajalo, a trajalo je dugo, bilo je prekratko. Bilo je to hodočašće za konačno vidjeti čoveka. Namjerno pišem ‘čoveka’ jer mi koji pišemo ‘čovjeka’ razumijemo i jedno i drugo i to je nešto što shvatiš kad se rodiš na Balkanu, a to je da razumiješ i jedne i druge i treće bez da ti netko prevodi. Ali da, čekao smo čoveka, druga iz susjedstva koji će nam prvi donijeti vijest iz prve ruke i reći da su i njegovi poludjeli kao i naši. Bila je to katarza u kojoj si sretan što nisu svi Srbi ludi i što nisu ludi svi Hrvati. Mislim, da je tu i tada stvoreno Balaševićevo pleme, bar njegova zapadna frakcija. Istočna frakcija je udarala na frontu beogradskog Sava Centra uvijek pred novu godinu, voždu unatoč, sve brojnije i brojnije iz godine u godinu.
S glazbene strane gledano, obzirom da mi je to poziv, Balašević je bio unikatna pojava, mjereno i u svjetskim okvirima. Springsteen je recimo univerzalni primjer o simbiozi riječi i glazbe, narativa i ambijenta, no isto je i Balašević kojem se mora priznati puno veća glazbena širina. Za razliku od Springsteena koje je kontekst približavao onom okviru što je u određenom trenutku smatrao glazbom američke radničke klase, Balašević je pak glazbu približavao svojoj poeziji, što ga čini daleko eklektičnijim. On je znao potegnuti od klasične glazbe preko Chrisa Reae do bećarca, uvijek okružen creme de la creme muzičarima koji su uz sve još bili u stanju zvučno popratiti svaki njegov neformalni stand-up, a takvih je na koncertima bilo koliko i izvedenih pjesama.
Nema kantautora na ovome svijetu koji je udarao tako širokopojasno kad je glazba u pitanju. Njegovo doživljavanje glazbe kao svojevrsne kulise za životnu priču dovedeno je do savršenstva. Zato neke njegove pjesme i jesu filmski scenariji u malom. Na koncu to je i jednog Ljubišu Samardžića natjeralo da snimi film upravo po tom imaginariju. Uz sve, Đoletova glazba postala je međugeneracijska, iako po vlastitom primjeru gledano je to bila i u vremenu Ranog mraza. A koncerti? Upravo su njegovi koncerti bili korektiv svakodnevne nenormalnosti oko nas. Trajali su u prosjeku četiri sata, neke legende kažu da je bilo i onih od šest sati. Da mi živimo u normalnim i pravičnim društvima potreba za Đoletom na pozornici bila ni u rangu minutaže ostalih na sceni. Ali, eto toliko nam ne valja stvarnost, da je Đole mogao komotno i nakon šest sati početi isti koncert i to bi svi doživjeli kao nužnu duplu dozu terapije.
Ako je za većinu glazbenika Valhalla da svoju publiku teleportiraju u periode njihove najveće osobne sreće, Đole je svoju teleportirao u toplu sigurnost maternice. Tolika je bila snaga njegovog društvenog korektiva. A u čemu je srž te snage, pitat će se neki. „Vlast je vlast, a čast je čast“, možda je to najbolje objašnjenje. Đole koji je često znao za sebe reći da je staromodan, upravo je držao do te časti. Nije on bio posljednji čvrsti simbol Jugoslavije koja je konačno umrla jučer s njim, kako neki primjećuju, naime bio je između ostalog i to, no on je bio pripadnik ‘drevne vrste’, onih sa samog izvorišta te ideje da smo svi mi Južni Slaveni prije svega ljudi i da bi se trebali tako međusobno ophoditi prije nego li se sjetimo plemenskih obilježja. Zato je njegova poezija bila nama svima univerzalna i što je najvažnije uvijek poezija na prvom mjestu, a ne vulgarni ispad. Tako da ako je netko u rukavicama znao zažariti obraze svojih neprijatelja, to je bio on.
U konačnici gledano, može li takav besmrtnik umrijeti? Mislim da ne može. Može li biti zaboravljen? Mislim da ne može ni to. Jer on je simbol jedne ideje, a ta ideja niti je loša, niti je neostvariva, ali zahtijeva žrtvu u rješavanju jedne velike zablude, a to je da smo mi prije naša plemenska obilježja, a potom ljudi. Đole je primjer da ipak nije tako. Toliko široko društveno prihvaćenog i voljenog pjesnika ovi prostori nisu imali nikad prije njega.
Đole je u petak 19. veljače 2021. ‘samo’ ušetao u Aleju neokaljanih besmrtnika Balkana. A svi mi jako dobro znamo koliko je to teško. I upravo ćemo ga se zbog toga uvijek rado sjećati i nikad zaboraviti. Baš mi, koji smo krivi što smo ih pustili.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
