Prema legendi, inspiraciju za osnivanje The Hold Steadyja Craig Finn i gitarist Tad Kubler pronašli su gledajući ‘The Last Waltz’, slavni koncertni dokumentarac The Banda.
Finn je tom zgodom razočarano pitao Kublera: ‘Zašto više nema ovakvih bendova?’, nakon čega su došli do jedinog logičnog zaključka i okupili sastav koji je i zvukom i tematikom pjesama pripadao nekom drugom, i za glazbu i za rock’n’roll puno boljem vremenu. Ono što je uslijedilo bio je podjednak omjer sjajnih („Almost Killed Me“, „Boys and Girls in America“) i korektnih, ali ipak slabijih albuma („Stay Positive“, „Heaven Is Whenever“) koji su ih pretvorili u možda i najdarovitije nastavljače američke classic rock tradicije. Pritom, međutim, treba naglasiti da u klasičnom rocku, onako kako ga vide Hold Steady, ima mjesta i za garažu, psihodeliju, punk pa čak i neke ekstremnije glazbene rukavce.
Od svega toga, šestorka iz Brooklyna na svom se osmom studijskom albumu najviše držala starog The Bossa čiji je utjecaj očit na svim najboljim pjesmama „Open Door Policyja“. „The Feelers“, „Lanyards“, „Family Farm“, „Riptown“ ili „Heavy Covenant“ zvuče kao da ih je E Street Band snimio na bezvremenskim „Greetings From Asbury Park, NJ“, „Born To Run“ i „Darkness on the Edge of Town“ s kojih kao da su stigli i brojni junaci Finnovih stihova, bolje rečeno uglazbljenih priča o davnim, ali nikad iščezlim snovima, na propast osuđenim romansama („Me & Magdalena“) ili još jednom, možda i posljednjem zaletavanju na vjetrenjače.
U tim skladbama učeniku nije pošlo za rukom nadmašiti učitelja, ali ga je svakako učinio ponosnim, kao i u „Unpleasant Breakfast“, gdje gitarama Kublera i Stevea Selvidgea snažan vjetar u leđa, uz granitno čvrstu ritam-sekciju i klavijature Franza Nicolaya, daju i efektno ubačeni mariachi puhači. Takve visine ne dosežu kada se, kao u Greg Dullijevskoj „Spices“ i „The Prior Procedure“, udalje od Springsteena, s iznimkom završnice „Hanover Camera“ koja zvuči poput pokušaja Doorsa da sviraju soul.
Finn i dalje pjeva o s jedne strane tipično američkim, a s druge univerzalnim i toliko poznatim temama pa se s tim putešestvijama i likovima, često inspiriranim stvarnim osobama koje je sretao u New Yorku, Bostonu, Minneapolisu ili Scrantonu u Pennsylvaniji koji ga u zadnje vrijeme dosta fascinira, zaista svatko može identificirati. Posebno jer većina njegovih poema u sebi kao da krije predložak nekog još nesnimljenog, Wendersovskog filma ceste.
Ocjena: 8/10
(Positive Jams, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
