Naš književnik Pero Kvesić očitovao se na Facebooku o smrti Đorđa Balaševića i velikom značaju novosadskog umjetnika. Njegov status uz odobrenje prenosimo u cijelosti.
“Devetnaestog veljače ove godine, dvije tisuće dvadeset i prve, preminuo je Đorđe Balašević, a pokopan je dva dana kasnije, dvadeset i prvoga.
Kao fizička osoba više nije prisutan, ali je njegov javni lik još snažniji nego ranije.
Njegova iznenadna smrt je otkrila zapanjujuće mnoštvo ljudi koji su ga poštovali i voljeli, ne samo radi bravuroznih riječi, ne samo zbog muzike, već i radi životnih vrijednosti koje je propagirao kroz njih i vlastitim životom vjerodostojno potvrđivao. Ono što nitko nije mogao predvidjeti – istovremeno uz tugu njegovi poštovatelji i sljedbenici doživjeli su i ohrabrenje, stekli novu snagu, ne samo otkrićem koliko ih je nego i nezaustavljivim okupljanjima. Fizičkom smrću i pokopom, te bjelodanim otkrivanjem dimenzija i utjecaja njegova rada ostvareni su uvjeti da i bez njega ono za što se zalagao postane još prisutnije.
Neizbježno je da nekome tko se bavi takvim poslovima ne padne pa pamet da na godišnjicu smrti ili pokopa (koji datum bude povoljniji) ne organizira komemorativni koncert. Tko god išta vrijedi u muzičkom svijetu pohrlit će nastupiti.
Recimo, možemo očekivati od Predina do Kaliopi, Akija, Bajage i Loše, Ede Majke, Mile Kekina i Rambo Amadeusa, Rundeka i Sachera i sve takve, a takav koncert mogao bi privući i Bregovića, Lepu Brenu, pa – što da ne? – možda čak i Đonija Štulića. Veličanstveni komemorativni koncert Đorđu Balaševiću mogao bi postati društvena eksplozija.
Za razliku od iznenadne smrti i spontanih okupljanja, za taj će se događaj ranije znati, ljudi će se za njega pripremati, ne samo izvođači nego i publika. Umjesto zatečeni, ljudi će biti pripremljeni.
Možemo u grubim crtama predvidjeti i karakter trenutka u kojem će se to dogoditi. Za godinu dana epidemija će – nadajmo se – biti ukroćena, ali će sve njezine štetne posljedice biti akumulirane. Društvena situacija – ionako nestabilna, krizna i prenapregnuta – biti će samo još gora.
U bremenitom trenutku previranja naboj, emocije i usmjerenje takvog koncerta mogli bi skrenuti, prevagnuti, povući na svoju stranu javno mnijenje u svim državicama Jugoslavije. Naravno, nema povratka na staro, ali nešto novo i svježe bilo bi u svakom slučaju dobro.
Jedna upaljena šibica u mraku može biti spasonosni putokaz. Ili pripaliti fitilj.”
Pero Kvesić