Je li u pitanju mudrost koju donosi godine ili ‘era korone’, ili i jedno i drugo, u svakom slučaju se čini da je Maružin shvatio u čemu je stvar, a time kao da je i u glazbenom segmentu profunkcionirala zvukovna komunikacija među svim članovima benda – svi zajedno spremni da postanu svojevrsni ‘slikari gubitka’ srca očišćenog od gnjeva.
Blues može biti najbolji stil za glazbeno ostarjeti, ili najgori. Ovisno kako se tko postavi. Kako ga tko prihvati kao filozofiju. Jer blues je filozofija. Životna filozofija. U kojoj nije bitno koliko si vješt u svirci, već koliko možeš dočarati gubitak. U tom smislu nekako se samo od sebe nameće da onaj tko to radi treba znati gubiti, ili je puno gubio. Blues ne priznaje parole za promjenom svijeta, jednako je okrutan i ravnodušan i prema buntovnicima i prema onima koji to nisu. Slikovito kazano; kad si blueser, onda nisi u prvim jurišajućim redovima, već si onaj koji je ‘popio metak’. Onaj kojem je preostalo još taman toliko vremena da spozna konstantu ljudskog gubitka, oprosti svima i sebi i jedino što pokušava jest to da kamen pod glavom zamijeni s busenom meke trave sa strane. Jednostavno je sve sadržano u onom stihu „Thrill Is Gone“ koji je pokojni B.B. King za života nebrojeno puta ponovio, kao što je uvijek sa svojom Lucille proizvodio onaj oštri probadajući ton koji se poput nekog figurativnog koplja zabijao svakom sanjaru u srce.
Istarski bard Edi Maružin svoju je tranziciju prema bluesu sa svojim East Trance Blues Bandom započeo prije par godina s albumom „Sumpor“. Bilo je puno zvuka Gustafa na tom albumu, što je svakako razumljivo obzirom na desetljeća staža u njemu, no suprotno imenu benda, imao je taj album u sebi dosta pankerske agresije – upravo one koja je bila početna točka u Maružinovoj mladosti. Kao da je bio kasni podsjetnik na onaj njegov najbolji pankerski album u bivšoj državi koji se stjecajem okolnosti nikad nije dogodio. A kao što je kazano, blues je jednako okrutan i ravnodušan i prema buntovnicima i prema onima koji to nisu.
Uz sve, Maružin je tražio način kako tu miljama dugačku brazdu „crnačkog znoja“ uklopiti u zvuk Istre. Uglavnom, „Sumpor“ je bio album agresije i gnjeva, poput one prve faze u kojoj se gubitak negira. No drugi po redu album, koji nosi ‘hladni’ naziv geografskog položaja donosi veliki pomak.
Je li u pitanju mudrost koju donosi godine ili ‘era korone’, ili i jedno i drugo, u svakom slučaju se čini da je Maružin shvatio u čemu je stvar, a time kao da je i u glazbenom segmentu profunkcionirala zvukovna komunikacija među svim članovima benda – svi zajedno spremni da postanu svojevrsni ‘slikari gubitka’ srca očišćenog od gnjeva.
Najviše Gustafa u Edi East Trance Bluesu sadrži uvodna „Čujen črčke“, ali je i ona odraz patnje koja se odražava kroz fantazmagorično priviđanje ljetne ugode. „Magari na hip“ nakon nje zato donosi onaj poznati blues osjećaj ‘pucanja brane pred bujicom (životnih problema)’, kao što naizgled najnabrušenija (uvjetno pankerska) „A u p. m.“ upravo stavljanjem psovke u prvi plan donosi onaj poznati balkanski osjećaj nemoći kad čovjeku jedino preostaje da sočno opsuje. To je naš izvorni blues.
Maružin u jedanaest pjesama ujednačeno vrti film svog života unatrag ostavljajući puno prostora ostalima u sastavu da taj prostor ispune onim što bi najlakše bilo nazvati ‘kad se delta razlije u Caminadi’. Nema tu ničeg previše direktnog, u smislu upiranja prstom u probleme, ali su slike i stihovi jasni i igraju na emocije gubitka koje mi koji živimo na ovim prostorima sasvim dobro razumijemo.
Možda je Maružinov ključni blueserski stih ovog albuma onaj da „nema više rock and rolla i da je ostala samo Coca Cola“ u kojem je sadržan i cijeli njegov životni put stremljenja k jednoj velikoj ideji. A blueserom se može zvati samo onaj koji je u stanju upornu tvrdoglavost zamijeniti oproštajem od te velike ideje u trenutku kad je ona to prestala biti, tj. prihvatiti gubitak.
Shodno uvodu u ovu recenziju može se reći da je Maružin pronašao blues kao idealni stil za glazbeno ostarjeti, ali ne bi se promašilo i da se kaže da je blues pronašao njega. Za zaključak se nameće misao da album izrazito hladnog i neprivlačnog imena nosi u sebi jednu bluesersku dušu na pladnju.
Ocjena: 8/10
(Spona, 2020.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
