Sinoć je u Zagrebu održana dvostruka rođendanska proslava, a time i otvorena sezona open air nastupa.
Kad se u osvit devedesetih godina prošlog stoljeća pojavila zagrebačka grupa Šumski, činila se više kao studentska zezancija, da ne kažem zajebancija. Jedan od onih bendova kojima je bila primarna ideja i njena nesputanost, a ne sviračko dokazivanje, iako im je repertoar bio sastavljen od uglavnom kratkih instrumentala s tu i tamo nekim ‘haiku’ dodatkom, ili rječju, ili krikom koji su također mogli biti tumačeni kao kontrapunkt ulozi pjevača u bendu. Neopterećena underground priča kreirana kao neka vrsta mentalnog ispuha, kao kontrapunkt crnoj (ratnoj) realnosti. U sferi scene, koja se uz to tada naglo sažela gotovo šest puta s veličine jugoslavenske na veličinu hrvatske, Šumski su bili ono što bi mnogi okarakterizirali kao – čudaci.
Kad je u osvit novog milenija otvoren klub Močvara (tada u Runjaninovoj, kraj Botaničkog vrta i preko puta zgrade Ministarstva kulture), sudeći po glazbi, programu i onima koji su ga počeli pohoditi, za većinu gradske populacije to je bilo čudno mjesto u kojem su se okupljali čudaci.
No što je grad koji se želi metropolom zvati bez čudaka i čudnih mjesta na karti svoje ponude? Ako nema šarolikosti u ponudi i ako nema supkulturnih oaza? Nije teško dati odgovor. Na ovom svijetu ima puno mnogoljudnijih vukojebina od jednog Zagreba, a upravo su kulturni akteri i kulturna mjesta zaslužni za tu distinkciju u kojoj određena populacija traži kulturnu zadovoljštinu u svom gradu.
Nikad ni Šumski, ni Močvara nisu izbili u prvi plan. Nikad nisu nametnuli trendove, ali to i nije bila namjera, ili bolje reći; misija. Misija je bila održati različitost. Ponuditi drukčiju perspektivu, nešto drugačije od onoga na što su upućivala ta dva imena.
Postojanje Močvare u kulturnom smislu se u posljednjih dvadeset i kusur godina pokazalo upravo kao misija da se Zagreb u ponudi ne pretvori u dosadnu močvaru koja je prisiljena trčakarati za trendovima, odakle god ti trendovi dolazili. Ona je (kao i klub KSET u dobroj mjeri), bila i ostala nukleus i rasadnik onog što je prije nosilo predznak ‘alternativni’, a kasnije ‘indie’, i kad je riječ o rock glazbi, ali često i u širem pojmu u svijetu modernih kulturnih i umjetničkih stremljenja.
Šumski je pak evoluirao u bend famozne i oštre lirike koja je u stanju u par strofa detektirati dekadenciju i dezintegraciju urbane misli, urbanog života i gradske populacije. I ime Šumski je kontrapunkt za bend koji nikad nije bio neki duh iz prirode (kako to običavaju upućivati pridjevna imena iz staroslavenske mitologije i opusa jedne I. B. Mažuranić), već bend u potpunosti odan i fokusiran na urbanu kulturu.
No i na tom putu nema previše sklonosti za nekom nostalgijom, jer je Šumski uvijek bio bend sadašnjosti. Svirat će uvijek ono što njegovi članovi drže aktualnim na ovaj i onaj način. Dakle, odabran je težak put; Šumski je nemilosrdan prema starim fanovima koji su odbili sazrijevati, a nema nimalo intencija da se svidi mladima. A opet su jedan od trenutno najzanimljivijih konceptualnih domaćih sastava koji u malom prstu imaju punk, post-punk, krautrock, psihodeliju i art rock kao famoznu podršku stihova koje Marin Juraga proročki ispaljuje iz svojih usta u mikrofon.
Svoju žilavost, smislenost i izdržljivost Šumski i Močvara dokazuju i u ovo pandemijsko doba.
Močvara je klub koji nije stao s programom. Bio je prvi u Hrvatskoj koji je u tren oka otkazani koncert pretvorio u prvi online koncert. Bio je prvi koji je u postroženim uvjetima otvorio svoja vrata publici, ujedno i prvi koji je ponudio jednog Chrisa Eckmana za tu prigodu, dakle i inostrano gostovanje povrh svega. Otvoren je i dalje, pronašavši svrsishodnost i zimus kad se nije smjela vršiti ugostiteljska djelatnost i kad je u prostoru smjelo biti dvadesetak ljudi sveukupno s izvođačima. Dakle, i kad se cijeli svijet zgasio, čudno mjesto u Zagrebu je ostalo.
Šumski je pak snimio novi album. Jer što čudacima drugo i preostaje?
Sinoć je u dvorištu iza kluba u šatoru CirkoBalkana Močvara proslavila svoj dvadeset drugi, a Šumski jubilarni trideseti rođendan. Dakako, i tu su se potvrdili u domeni čudnog, jer bio je to ujedno i prvi ovogodišnji open air koncert u gradu.
Publika, raštrkana po dvorištu Močvare, ali i na savskom nasipu, bila je dobro pripremljena za hladne uvjete, a o želji za koncertom u ovim oskudnim vremenima ne treba trošiti previše riječi.
Šumski su krenuli kakofoničnim podizanjem buke i otvorili koncert s „Ostrvom ledenog kita“ uz gostovanje francuskog glazbenika Maxa, kako su ga predstavili, koji je pred kraj recitirao na francuskom jeziku. Potom je odmah na početku slijedio preokret, od možda uobičajenih očekivanja o tome što će se sve naći na slavljeničkoj set-listi. Kornel Šeper i Marin Juraga najavili su izvedbu novog albuma ‘od A do Ž’. Reklo bi se, taman sukladno svim postulatima Šumskog.
Iako je teško suditi nakon jedne live izvedbe u komadu, dojam je da novi materijal čak i nadmašuje izvrsnog dugosvirajućeg prethodnika od prije tri godine. Dokazivali su to odmah na početku vješto i jasno prezentirani filozofski stihovi pjesme „Povratak u budućnost“, koji (u slobodnom citatu) glase: „hoćemo li se iz ove prošlosti opet vratiti u budućnost, ili je prošlost naša budućnost“. Potom su „Stara neman“ i „Vinodol“ još više produbljivali oštorumnu tenziju stihova, ali i ‘plemensko’ uranjanje u nemilosrdni ritam, da bi na „Deep Space 9“ i bend i publika već transcedentno bili na mjestu na koje upućuje naslov.
O inspiraciji ovog jezovitog perioda u kojem se svi nalazimo, Šumski su ubojito jasno progovorili i u sljedećim pjesmama koje također nose jezovite naslove; „Pisma na kraju šume“, „Smrt“, „Posljednji sati“ i „Kolobari“. Taj niz presjekla je „Sestra“, koja je najavljena kao ‘vesela punk rock pjesma’ koja je nosila određenu dozu indolentnosti glavne melodijske linije, što je upućivalo na pogled unatrag i prve korake benda, no tekstovi posljednje izvedene pjesme s novog albuma koja nosi naziv „Samo stvari“ (i koju je Kornel iz nekog razloga najavio kao ‘pjesma o vinilima’) bila je svojevrsni epski rez i jedna od najpotresnijih pjesama koja na pladnju opisuje našu depopulaciju, koja je de facto jedino pravo mjerilo bezuspješnosti svih dosadašnjih politika i političkih obećanja izrečenih u posljednjih trideset godina.
Gotovo kao uzročno-posljedična na nju se nadovezala „Prijatelji se sele na selo“ s albuma „Ostrvo ledenog kita“. To je bio ujedno i znak da se koncert približava kraju, što je donosilo iščekivanje što je postava Juraga, Šeper, Glušac, Krasnić, Pavlica i Kovačić odabrala za posljednje akcente ovog neobičnog slavljeničkog nastupa.
No i tu poruka nije mogla biti konciznija i jasnija. „Zidovi“ su nam stvarno donijeli ‘zaudaranje na fašizam’, tj. problem koji na ovim prostorima dobiva epitet permanentne društvene bolesti, a Juraga ju je jednostavo najavio kao: „A sada jedna antifašistička“. Potom je najavio „jednu ateističku“, a ta je bila „Ubićemo“ kojom je ujedno okončan i službeni dio koncerta.
A bis? Pogađate. „Pravi izlaz“. Taman za kraj sinoćnjeg slavlja normalnosti uz ‘čudan bend’ i na ‘čudnom mjestu’…
Pod cirkuskim šatorom, koji je možda bio najbolji nijemi detalj o tome gdje smo i što nam se događa.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
