Nakon što su Rundek i Ekipa odradili tri koncerta u dvorištu Likovne akademije u Zagrebu, pozornicu su na tri večeri preuzeli Goran Bare i Majke.
S Baretom nikad ne znaš. Tek kad iziđe na pozornicu i obrati se publici možeš nagađati kako bi se koncert na koji si došao mogao odvijati. Ako je loše volje i razdražljiv, svirka će vjerojatno patiti zbog njegovih konflikata s bendom ili publikom. Ako se u priču uplete i Baretovo često iznašanje izravnih političkih stavova stvari mogu postati posebno zajebane, a stvari postaju dodatno skliske ako je koncert u pitanju zakazan na sam dan izbora kao što je bio slučaj sinoć u ugodnom dvorištu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje se trenutno preselilo središte koncertnog života glavnoga nam grada. S druge strane, ako je Bare dobro, ili kako se sam opisao “šeretski raspoložen”, na koncertu Majki malo što može poći ukrivo. Sinoć je, srećom, bila takva večer.
Prije svega, ne može se dovoljno pohvaliti najnoviju iteraciju njegovog benda slavnog imena. Nije lak posao pratiti tako nepredvidivog frontmena koji unutar svake pjesme može debelo zagaziti u konfabulacije, ali njihova međusobna povezanost u svakom će ga pravom trenutku vratiti s upravo onom energijom potrebnom za točku u kojoj se nalaze. Bare unatoč relativnoj ograničenosti svog vokalnog spektra fenomenalno bluzerski frazira na način na kojem bi mu zavidjeli mnogi hvaljeniji pjevači tek zato što ne osjećaju glazbu svakom porom svoga bića poput Gorana.
Bacimo li pogled na setlistu mogli bismo se upitati zašto je Bare odlučio koncipirati koncert poput boksačkog meča ili ulične borbe. Odmah na početku plasirao jedan udarac u trbuh otvorivši nastup “Depresijom”, da bi zatim prolio krvi do koljena u “Ljubav krvari” i “Krvarim od dosade”. No dok se probio do “Mršavog psa” i publika, koju je prije toga okarakterzirao kao kazališnu, pridigla se napokon na noge. Čuli smo i jedan od novih singlova, “Rođen za suze”, a zatim su očekivano zasijevale i “Teške boje”. Nakon toga nanizao je sve one vječne hitove iz najslavnijih dana svoje duge karijere kao što su “Mene ne zanima”, “Odvedi me” i “Vrijeme je da se krene” prije nego je zaključio koncert s “Budi ponosan”, a zatim i bisom na kojem je servirao još “A ti još plačeš” i “Iz sve snage”.
Unatoč makljaži sa samoga početka, prevladavajuća atmosfera bila je ona nade u neku bolju budućnost. Nada je to koju možemo povezati sa slabljenjem pandemije, ali i rezultatima sinoćnjih izbora u kojima je velika većina stanovnika najmnogoljudnijih gradova naše zemlje izabrala nekakve promjene u odnosu na status quo. U tom duhu valja istaknuti da je sinoć napokon profunkcionirao i onaj prokleti “Put ka sreći” u Rub-A-Dub stilu, a i “Ja sam budućnost” je zvučala kao da bi nam se ta budućnost ovaj put možda i mogla sviđati. Postojala je u zraku ta neka nada koju Bare vješto opisuje u “Budi ponosan” kad kaže da su mala bića zakotrljala neki kamen. Vidjet ćemo hoće li taj kamen pregaziti truli sustav i raščistiti prostor za građenje novog, ili će se pak vratiti na mala bića i smlaviti njih kad se poput Sizifovog kamena sjuri nizbrdo u suprotnom smjeru, ali danas postoji nada i prema nama želi da krene.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.