Riječ je o bendu koji predstavlja osvježenje na sceni, obzirom da je pronašao sasvim solidni balans između sjevernjačke nadrkanosti i južnjačkog ‘boli me uvo’ mentaliteta.
Jelena Rusjan (Trus!, Škrip, Borghesia), Damjan Manevski (Rush to Relax, Molokai) i Jan Kmet (Kalu), glazbenici s ex-Yu korijenima (od Bitole preko Beograda do Ljubljane), u rujne prošle godine najavili su osnivanje zajedničkog benda Lelee objavom dva singla „Fasciniran (sum od mnogo lugje)“ i „FU2“ na Bandcampu. Spontano ili ne, u svojoj zajedničkoj glazbenoj avanturi odlučili su pjevati na svim materinjim jezicima bivše Jugoslavije, postavši tako prvi bend takve vrste u novom mileniju na ovim prostorima. O količini entuzijazma najbolje govori činjenica da nepunih godinu dana, točnije devet mjeseci od osnivanja, Lelee ima prvi album „Čuka bije pumpa”.
Za početak, bilo bi dobro odmah razjasniti dvoumljenje oko imena (u čemu sam razgovarao s Miranom Rusjanom iz Moonlee Recordsa koji im je objavio prvijenac), naime nije riječ o nekom engleskom nazivu na što se lako pomisli zbog dvostrukog slova ‘e’ na kraju koje bi se na istom tom engleskom pretvorilo u ‘i’ u izgovoru. Lelee se čita i izgovara kako se i piše, te predstavlja glasni izraz čuđenja, oduševljenja ili pak razočarenja koji se najviše govorno koristi u Južnoj Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Pa obzirom na kontinuirane napade slovenskog premijera Janeza Janše na sve oblike nezavisne kulture (ali i mišljenja) u Sloveniji, kao i prosvjede koji su u Ljubljani u jednom trenutku bili u dnevnom ritmu, Lelee kao da su odabrali pravo ime za pravi trenutak, iako to nije ovdje primarno.
Pjevanje na svim ovdašnjim slavenskim jezicima preslušavanjem albuma ne donosi impuls ciljane ‘strictly business’ logike i neke želje za pokoravanjem rascjepkanih tržište i sredina na potezu od Vardara pa do Triglava (iako bih osobno podržao svaki ‘buldožerski’ pokušaj). Više se iščitava želja za komuniciranjem, kontaktima i razumijevanjem – svim onim što su pandemija i lockdown prebrisali preko noći. A biti djelom nezavisne scene koja upravo opstaje zahvaljujući stalnim koncertima po svakoj točki regije, gdje postoji kakva-takva pozornica i interes, u ovim okolnostima upravo znači biti odrezan od daleko šire vrste razumijevanja nego što to omogućuju političke granice naših nacionalnih država. Lelee je kao bend nastao upravo u pandemijskom periodu i pred najžešće policijske sate koje je Slovenija doživjela gledano još od Drugog svjetskog rata, te je upravo glazbeno i tekstualno uobličio tu žudnju za zajedništvom svih naših scena koje su ove povijesne okolnosti još jednom rascjepkale u komunikaciji i slobodnom kretanju.
Izvedbeno su Lelee prilično jasno zacrtali i svoj imidž koji se konstantno prelijeva između dvije suprotnosti, u vokalnom smislu gledano. S jedne strane je neočekivani grubi pankerski ženski vokalni izričaj Jelene Rusjan, dok je s druge senzibilni, gotovo feminizirani vokal Damjana Manevskog. Time su, dakle, zamijenjene i psihološke pozicije, nazovimo ih uvjetno, rodnih uloga – ‘ona’ je brutalna snaga, ‘on’ je nježnost i sjeta (sve do pankerske rasturačine „Generacija XYZ“ kojom se ‘u plamenu’ naleta adrenalina dva spomeuta vokala zatvara album).
Prvijenac donosi i tri kvalitetna gostovanja u udarnim poglavljima. Enfant terrible slovenske alter scene Blaž Gracar gostuje u pjesmi „Kopnež“, zatim saksofonist Andrej Fon u „Ništavilo“ i klavijaturist Uroš Milkić u „Srce“ i „Generacija XYZ“, čime „Čuka bije pumpa” ima taman dovoljno ‘začina’ za iskorak iz klasične gitara-bas-bubanj postave.
Zanimljivo je da su Lelee za prvi singl izabrali pjesmu „Kopnež“, koja je jedna od najdužih na albumu, ali njena psihodelična vožnja savršeno je zagolicala čula i automatski ustoličila Lelee kao punokrvni bend na sceni, a ne kao neki studijski projekt upitne kvalitete, u smislu kad dođe red na koncerte. To još više potkrjepljuje uvodna „Izvan sebe“ u kojoj Jelena Rusjan kao da pronalazi niz poveznica između grupa Trus! i nekadašnjih novosadskih Boya, da bi potom Damjan Manevski uveo makedonsku indie pop letargiju s „Fasciniran (sum od mnogo lugje)“ kakvu smo prethodnih godina mogli čuti od makedonskog dvojca Tu.
Na nju se jako dobro nadovezuje kemp „Ništavilo“ i potom odlično balansirana „Čudo“ u kojoj se Jelenin glas prepliće s reskim gitarskim akcentima u čemi bi se moglo naći i ponešto poveznica s Videosexom, nekadašnjom uzdanicom slovenskog ex-Yu popa. Taj niz ugode prekida pankerski udar distopijske i nimalo utješne „Kratkog daha“ čime se radi rez i potom opet otvara prostor za novi niz indie psihodelije „Poželuvam“, „Srce“ i „Kopnež“ koji okončava „Generacija XYZ“, za koju je već kazano da predstavlja najbrutalniji moment ovog kontrastnog albuma u kojem kao da je blagost duše stalno u konfliktu s neurotičnom stvarnošću.
Pjevanje na više jezika ipak donosi određene negativne posljedice, a to je diskontinuitet u semantičkom polju koje ipak zahtijeva od slušatelja da malo dublje uroni u razumijevanje jezika s ovih prostora, ako mu raspon različitosti nije dovoljan i ako želi razbiti svojevrsni kompilacijski dojam koji album grupe Lelee ostavlja na prvu loptu. No na koncu riječ je o bendu koji predstavlja osvježenje na sceni, obzirom da je pronašao sasvim solidni balans između sjevernjačke nadrkanosti i južnjačkog ‘boli me uvo’ mentaliteta. I jedno i drugo je izraženo u svojim krajnostima i na sreću nije ugušeno mljackavim podilaženjima, u što se sve na koncu lako moglo pretvoriti.
Ocjena: 8/10
(Moonlee Records, 2021.)