Bili smo na snimanju novog albuma nove inkarnacije (sada) srpsko-hrvatske grupe Rebel Star.
Nedavno sam na jednom od koncerata Ljeta u MSU sreo Zvonku Obajdin iz grupe Svemir. Već na početku razgovora nije mogla sakriti uzbuđenje što su ona i njen bendovski kolega Daniel Rodik postali članovi tek oformljene nove formacije grupe Rebel Star. Tada su održali tek prvu probu. Zvonka je ‘letjela iznad zemlje’. Ostvarilo joj se ono o čemu nije mogla ni sanjati, kako je sama priznala. Nije bilo nimalo teško povjerovati u to, obzirom koliki je utjecaj Rebel Star, tj. njegov spiritus movens Milan Glavaški izvršio na našu regionalnu scenu početkom drugog desetljeća ovog milenija.
Naime, taj srpski bend uronjen u americanu se istim tim početkom prošlog desetljeća činio i kao novi veliki diskografski potez kuće Dancing Bear koja je netom nakon odličnog lansiranja grupe Goribor posegnula za potpisivanjem ugovora s još jednim kvalitetnim imenom iz susjedne zemlje s kojom je kulturna razmjena bila u cvatu nakon poduže suše na tom planu u vremenu poraća.
Da ne bi bilo zabune, bio je to period kad je još postojala nada da se ‘okovi’ nezavisne scene mogu raskinuti i u jurišu ‘na bedeme’ jednog Porina (koji je, ako me sjećanje dobro služi, tada još uvijek bio diskografska, a ne strukovna nagrada). Da, vjerovalo se nakratko da bi se tu mogla progurati neka kvaliteta bez obzira otkud dolazi, ako iza toga stoji neka hrvatska diskografska kuća, no na neslavnom primjeru Goribora koji je već u nominacijama odbijen iz svih kategorija po sistemu: ‘ako imaš pasoš – ne može, ako imaš putovnicu – može’, ubrzo je postao nepremostiv za bilo kakvu ideju glazbe bez granica. Uzalud je bilo i, skoro pa unisono, mišljenje hrvatskih glazbenih kritičara, uzalud krcate Tvornice kulture. Srpska urbana scena nije mogla ni na Porin, ni značajnije u hrvatski radijski eter. I tako je ostalo do danas.
Cijelo jedno desetljeće takvog ignoriranja, situacija na (koncertnom) terenu stalno pokazuje drukčiju sliku, a to je da sve te nekad izolirane i rascjepkane scene dišu regionalno, kao i već odavno brojna publika koja pohodi koncerte i festivale od Slovenije do Makedonije. Cijeli jedan novi naraštaj glazbenika živi malu renesansu dobrih iskustava u isprepletenim odnosima međusobne suradnje. Nije to samo stvar nekog inata imbecilnim prešutnim politikama stalnog podgrijavanja nesnošljivosti, već je to normalno stanje u svim normalnim umjetničkim krugovima – srodne duše ne poznaju granice, njihov međusobni magnetizam uvijek je jači.
Da se vratim Rebel Staru… Već nakon objave eponimnog albuma 2012. godine za Dancing Bear priča je stala i prije nego li se razvila nakon nekoliko promotivnih zagrebačkih koncerata, jer jedno je graditi bazu fanova u matičnoj sredini, a nešto sasvim drugo izvan nje i to bez ikakve medijske podrške. Zvonka Obajdin tu je vjerojatno samo jedna od osoba s ‘hardcore’ uvjerenjem da bi sve to bilo daleko drugačije da je jedna „Anđeli“ bila ‘pripuštena’ tada u domaći radijski eter, uostalom kao i potpisnik ovih redova koji je uz sve to shvatio i koliko je vremena od tada prošlo i da priču o tome tko je Milan Glavaški nekako treba opet graditi od početka za mlade i nadolazeće generacije publike koje žele ‘naše, a svjetsko’.
Milan je iz petogodišnjeg hiatusa izašao u travnju prošle godine objavom osobnog i solističkog albuma „Demoni“, dakle usred najžešće korona-paranoje kad je lockdown cijelog planeta bio na snazi. U tom trenutku „Demoni“ su se činili kao pomalo zakašnjeli epitaf jedne kvalitetne glazbene priče – epilog samog autora, za koji mu nije trebao nikakav prateći sastav, već samo neka srodna glazbena duša za poneki duet. Ta srodna umjetnička duša tada je bila Zvonka Obajdin koja je s Milanom podijelila mikrofon u pjesmi „Nema kantrija za starce“. No sve to je bio sam uvod u novo neočekivano poglavlje.
Ispostavilo se da Glavaški nije pisao svoj karijerni epitaf, već da su „Demoni“ u njemu probudili demona stvaralaštva, a valjda je situacija sveopće besperspektivnosti udarila i po onom okidaču iz Milanove mladosti, jer se već jednom glazbom borio u uvjetima besperspektivnosti. Dakle, u ovom vremenu guranja štapića u nos (koji je redovni dio rituala prelaska hrvatsko-srpske granice, obzirom da se dva prcoljka od država ponašaju kao da su kojim slučajem farmaceutske velesile, pa eto pravno ne priznaju ni cijepljenja istim cjepivima na različitom teritoriju), Glavaški je raspoložen za logistički najluđi korak u karijeri – opet imati bend, ali ovog puta sastavljen od hrvatskih glazbenika.
„Uau!“, bila je moja reakcija na Zvonkinu izjavu kad je kazala da je ona dio tog benda, a novi „Uau!“ došao je valjda unutar mjesec dana kad me je Ivan Lončarević iz Beograda (inače nezavisni diskograf koji agilno vodi kuću Pop depresija), rekao da je Rebel Star već u studiju i da snima novi album i to u Sunday Studios u pitoresknim brdima Svete Nedelje kraj Zagreba i pitao me bi li u duhu Camerona Crowea zabilježio što se tamo događa.
„Kad mi se dogodi album, moram ga brzo izbaciti iz sebe“, rekao mi je Milan Glavaški objašnjavajući time svoj način rada. Inspiracija mu dolazi stihijski i intenzivno. Pjesme mu se nižu i same pletu koncepcijsku mrežu onoga što ubrzo dobije okvire albuma. Tako su mu došli i „Demoni“ koje je uzrokovao gubitak oca, a kad sam ga isprva pitao u čudu nije li slučajno njegovo trenutno studijsko bivstvo uglazbljivanje i nekih pjesama s „Demona“ u bendovskom aranžmanu, samo je odmahnuo glavom i rekao kako je riječ o setu potpuno novih pjesama nastalih nakon „Demona“.
Iako sam bio u studiju dok je Daniel Rodik snimao neke dodatne gitarske dionice, ono što sam čuo bilo je bogata i slojevita aranžmanska raskoš nečeg što bi se uvjetno moglo nazvati big bendom americane, taman negdje na pola puta između Neila Younga i Boba Dylana, ali u narativu ovog vojvođanskog poete predivno puknutog glasa za kojeg bi bilo glupo reći da je novi Balašević, ali se ne može pobjeći od traženja neke sličnosti u senzibilnosti izražaja i onih finih niti u kojima se isprepliće misao i način kako je ona vokalno interpretirana.
No ni tu nije bio kraj, jer je Milan pričao i u planovima za duete, a prva u nizu gošći novom Rebel Staru trebala je biti Nina Romić, a potom vjerojatno i Denis Katanec. Pa ako treba dati neko novo značenje svemu, najbolje je reći da je Rebel Star postao neočekivani Rebel All Stars projekt u koji su pored Obajdin i Rodika još uključeni basist Jakša Perković i bubnjar Daniel Kadijević.
Po pitanju profesionalnog pristupa nisam osjećao (a time ni želio) da taj moj ‘izlet’ u Svetu Nedelju nosi odlike intervjua i da budem, hajmo reći; dvadesetak minuta koje Glavaški i dio benda koji sam zatekao treba izdvojiti, prije nego se vrate primarnim kreativnim obavezama. Možda sam ih i pomalo iznenadio kad sam to rekao – da me više zanima tu biti profesionalno nevidljiv, biti nijemi svjedok procesa, a ne novinarski gnjavator s hrpom pitanja.
Biti na snimanju sasvim je druga dimenzija. Glazbenici tu ne vole ‘medijske svjedoke’. I to što su me pripustili tamo bilo je puno, To su izuzetno emotivni trenuci i oni zahtijevaju izuzetnu emociju i nadahnuće koje treba zabilježiti u njihovom najboljem izdanju. Sve i svatko izvana tu je smetnja. To je skidanje fokusa, dolazak neke druge energije koja svaku konstrukciju može rasplinuti. Ne postoji trenutak kad je glazbenik toliko ranjiv nego kad je u studiju i kad ni sam nema nikakvo mjerilo kvalitete u stvaranja potpuno nove vrijednosti, osim unutarnjeg impulsa i izvedbe.
Ukratko, studio je mjesto suza. Priznajem da je meni bio svaki put kad sam se aktivno bavio glazbom. Mjesto gdje se lako raspline vaš umišljeni ‘glazbeni vrh svijeta’ kad vrlo egzaktno čujete sve slabosti vaših dometa. Kad vas muči držanje ritma, kad iz vokala izlazi zvuk, ali ne izlazi emocija i kad mislite da ste pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu obzirom na količinu ponavljanja izvedbe za koju više ni sami u jednom trenutku ne znate kako treba zvučati zbog zamora materijala. Stoga, želio sam i nekako sam se potajno nadao da će Milan, Zvonka, Daniel i beogradski producent Željko Markuš uspjeti zaboraviti da postojim tamo, a kamo li da uopće i pomisle da bih im za ‘nagradu’ što su mi otkrili ranjivi trbuh s guštom u njega gurnuo oštricu novinarskog pera.
Željko bi povremeno znao ne samo snimateljicu Marinu Uzelac i mene s molbom ‘izbaciti’ iz režije, već i Zvonku. Trebala mu je intima samo njega, Milana Glavaškog i Svena Pavlovića u snimanju nekih vokalnih dionica. A ‘ganjao’ je Milana k’o sam vrag u situaciji koja je nerazumljiva svakome tko nije glazbenik, i što bi se u bilo kojim zanimanjima valjda prijavljivalo kao maltretiranje.
No i Glavaški je tu čudo od profesionalca. Gotovo neiscrpno vrelo agilne volje. Spreman na beskrajna uzastopna ponavljanja kako bi se emocija stopila s izvedbom i odradila onaj moment za koji svi čuju da je onaj pravi i da bolje od toga ne može. I to u kasno popodnevnim satima, dobrano prevladan umorom od snimanja koje je krenulo s ranim jutrom. Kad se cijedi znoj, ali se ide dalje. Kad je i zenit Markuševe pažnje već daleko iza njega i kad je i on zaboravio da smo Zvonka, Marina i ja postali bešumni dio inventara, kao i kauč na kojem smo sjedili u režiji.
Milan je snimao pjesmu „Moj Beograd“, izuzetno zahtjevnu baladu, možda i prvi singl, koja traži mnoštvo sitnih finesa i u kojoj samo jedan pogrešan udah mijenja tok emocija i može odvesti pjesmu u bezličnost patetike. Željko je već bio na rubu. Dodatno načet unutarnjom borbom između ‘stisnuti’ Milana još jače i nastaviti ga vraćati na početnu poziciju, ili pak pokazati milost i ostaviti sve za dan kad ‘frekvencija umora’ neće opterećivati izvedbu. No Milan je htio dalje. Kao da je hiperbolično na tragu prave izvedbe, svaki put za djelić bliže rješavanju ‘formule pjesme’, kao da će je iza sljedećeg ugla uhvatiti u punom sjaju i uvijek je potreban ‘samo’ još jedan tejk… I još jedan… I još jedan…
Vjeru u taj ‘tejk’ kao da je imao još jedino Milan. Željko je pak vrtio glavom i nije vjerovao da bi takav deus ex machina više mogao uopće doći tog popodneva. No onda se nešto dogodilo. Tamo gdje je dotad bila zvučna podloga i Milanova vokalna muka, odjednom je izronila pjesma. Svi u režiji smo je slušali u trenutku njena rađanja. Željko se u nedoumici i nesvjesno okrenuo prema nama kao da traži potvrdu da i njegove uši čuju dobro, prije nego li ga je prelio val oduševljenja.
Tu toplinu u srcu, kad čujete da je pjesma upravo rođena, teško je opisati, možda je i uzalud pokušavati. Možda bi bilo lakše reći da su ti momenti kompenzacija u zadovoljstvu koje pokriva svu glazbeničku muku na putu do nje, jer nikad nema garancije da će se dogoditi. Nije to osjećaj kao da ste upravo snimili hit, jer je to više u nekoj PR-ovskoj i ekonomskoj doktrini uma, ali kad pjevač osjeti da je prokomunicirao s pjesmom, a oni koji to slušaju osjete da je pjesma prokomunicirala u istom tom trenu s njima u studiju, to je transcendentni impuls koji se urezuje.
Nakon svega, naš rastanak kao da je nosio dozu podozrivosti, više od Željka, a manje od Milana, u smislu jesam li uopće dobio ono po što sam, novinarski, došao. Jesam li došao po ‘hitove’, a prisustvovao ‘agoniji’? No koja je svrha svjetlosti, ako nema iskustva tame i borbe protiv nje? – rekao je jednom netko pametniji. A upravo tada prisustvovao sam toj Milanovoj borbi pred mikrofonom. Nikad prije tog mog gostovanja u studiju Milan i ja se nismo fizički upoznali. Do kraja dana dobio sam dojam da se poznajemo cijeli život.
Prisustvovati toj njegovoj upornosti, borbi s narušenim fokusom i umornim glasnicama… tom neodustajanju koje je sa zalaskom sunca za brda otvorilo put optimizmu, nekako je upravo to Milan Glavaški kakvog sam htio upoznati i kakvog sam, na sreću, upoznao tog dana. To objašnjava i magnetizam koji posjeduje kad je u pitanju suradnja s drugima koji poput Zvonke i Daniela oduševljeno pristaju i vjeruju mu jer je on ne samo velika i talentirana duša, već i uporni borac koji ne dopušta da mu vizija procuri kroz prste. Možda sam očekivao ‘agoniju’, ali na kraju dana sam dobio ‘hit’. Dobio sam i više nego sam uopće mislio da mogu dobiti s tim ‘izletom’.
Stvaranje pjesme „Moj Beograd“ je tako postalo moje najdublje iskustvo s Glavaškim. Čuo sam parcijalno još poneki instrumental s budućeg albuma i samo mogu reći da me ne popušta optimizam da će to sve skupa biti poseban album kad se pojavi negdje (nadajmo se) krajem godine u izdanju Pop Depresije i Geenger Recordsa, a oduševljenje još veće kad jednom na pozornicu izađe nova inkarnacija Rebel Stara, jer, kako kaže Zvonka Obajdin: „Mi svi stvarno jedva čekamo da počnemo zajedno nastupati’.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
