Zahvaljujući zna se čemu, posljednjih godinu i pol dana mnogi su dobili priliku za autorefleksiju, promišljanje o samima sebi i životnim prioritetima. Jedan od takvih je i Tim Booth koji se na šesnaestom studijskom albumu dugovječne manchesterske grupe James bori s krizom srednjih godina, prisjeća se prošlih, sretnih i manje sretnih vremena, ali i dolazi do nekih važnih spoznaja o onome što je stvarno pa i jedino bitno.
Što nas očekuje u narednih pedesetak minuta postaje jasno već poslije prvih stihova uvodne „Zero“. Pjevajući: ‘we’re all gonna die that’s the truth/quit measuring time by money and youth’, Booth nam poručuje da svaki dan moramo učiniti vrijednim, istovremeno shvaćajući koliko je stalna opsesija materijalnim i površinskim zapravo besmislena i beznačajna. „All the Colours of You“ mogli bismo nazvati i Timovim solo albumom, dobrim dijelom zato što je na njemu počeo raditi nešto ranije od ostatka benda.
Naime, kako je kišne manchesterske ulice već davno zamijenio sunčanom Kalifornijom, preciznije Topanga Canyonom, prvi lockdown iskoristio je za razmjenjivanje glazbenih ideja sa svojim susjedom, proslavljenim producentom Jacknife Leejem. Njegova uloga u konačnici je ipak bila sporedna pošto je i dalje riječ o tipičnoj ploči Jamesa, sastavljenoj od kvalitetnog, često sjetnog popa koji na refrenu dobiva stadionsku snagu. Jacknife je taj zvuk malo modernizirao i pridodao mu plesni beat (gdje treba i gdje ne treba), no od producenta njegovog renomea opravdano se očekivalo više, posebno jer je u rad na albumu bio uključen od prvog dana.
Nekim pjesmama pomoći baš i nije bilo, poput mlakog kopiranja mlađih im sugrađana iz Elbowa u „Wherever It Takes Us“, singla „Getting Myself Into“ i „Isabella“ premda je ova posljednja dovoljno dobra da manje naslušanim fanovima Killersa pokaže kako je netko sve to radio davno prije i neusporedivo bolje. Nasuprot toj trilogiji, kao i donekle nedorečenoj „XYST“, zato stoje stvari ništa lošije čak i od onih s klasičnih albuma „Gold Mother“ ili „Laid“.
U prvom redu tu je naslovna pjesma, inspirirana smrću Boothovog svekra od koronavirusa i protkana strahom da bi istu sudbinu mogao doživjeti bilo tko od nas ‘zarobljenih u kavezima božjeg zoološkog vrta’. Ubacivši i druge američke anomalije novijeg datuma (Trump, rasizam…), James su tom skladbom stvorili pravu pravcatu vremensku kapsulu, nešto što će u budućnosti savršeno odgovarati na pitanje: kako je izgledao život u SAD-u u vrijeme pandemije?. Istu obiteljsku tragediju evocira i sljedeća „Recover“ u kojoj kroz autorovu glavu prolaze slike poput praćenja sprovoda putem Zooma ili njihovog posljednjeg razgovora tijekom kojeg mu je otpjevao stari hit Jamesa „Sit Down“.
Treba spomenuti i „Beautiful Beaches“ koja veselom melodijom prikriva Timova sjećanja na dane kada je s obitelji bježao iz stravičnim požarima pogođene Kalifornije. Elektronske podloge najviše su pogodovale prigušenoj baladi „Hush“, smještenoj negdje na pola puta između trip-hopa i „Screamadelice“ Primal Screama, koja u određenoj mjeri uspijeva opravdati angažiranje Leeja i daje naslutiti što bi sve u budućnosti moglo proizaći iz te suradnje. Valjda će im se putevi ukrstiti još koji put.
Ocjena: 7/10
(Virgin, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
