Devetnaest godina nakon što je ’24 Hour Party People’ na velika planta prenio priču o Tonyju Wilsonu i manchesterskom Factoryju, svoju je filmsku biografiju dobila još jedna izuzetno važna i utjecajna britanska indie etiketa.
„Creation Stories“, na ovdašnjem HBO GO-u skriven iza rijetko retardiranog slobodnog prijevoda „Kako je sve počelo“, film je o Alanu McGeeju, čovjeku koji je otkrio ili, preciznije rečeno, prvi objavio Jesus & Mary Chain, Teenage Fanclub, Primal Scream, House Of Love, My Bloody Valentine, Oasis i bezbroj drugih bendova za koje je iskreno vjerovao kako će postati „veći od U2-a“. Paralelu s „24 Hour Party People“ nisam povukao samo zato što su Wilson i McGee djelovali u isto vrijeme i na vrlo sličnim, u poslovnom smislu, potpuno pogrešnim principima – oba filma po mnogočemu predstavljaju bolje nastavke „Trainspottinga“ od njegovog stvarnog nastavka iz 2017. godine.
„Creation Stories“ podjednako je nabrijan i psihodeličan, uz količinu droge koja čak i premašuje onu koju su u sebe ugurali likovi iz klasika Dannyja Boylea, a tu su i Irvine Welsh kao jedan od scenarista te glavni glumac Ewen Bremner koji je prvi veliki korak u karijeri napravio ulogom Spuda. Zbog takvog pristupa ovom je biopicu prijetila opasnost da četvrt stoljeća kasnije izgleda jako zastarjelo i passé, no redatelj Nick Moran tu je zamku uspio izbjeći, ponajviše zato što se glavnina radnje i tako događa u osamdesetima i devedesetima, odnosno razdoblju koje pokriva i „Trainspotting“.
Film je baziran na istoimenoj McGeejevoj autobiografiji, što sa sobom očekivano povlači prigovore o tome koje je njezine dijelove, i koliko vjerodostojno, trebalo ekranizirati. Samim time, najnezadovoljniji bi mogli biti oni koji su, poput gorepotpisanog, ne samo pročitali knjigu, već i godinama pratili avanture jedne od najosebujnijih figura u povijesti diskografije, no to je ipak samo manji dio ciljane publike. U „Creation Stories“, naime, jednako dobro, ako ne i bolje, funkcionira kod onih kojima Creation Records, Alan McGee, čak ni većina njihovih izvođača, ne znače baš puno iako se onda sasvim opravdano može postaviti pitanje o razlozima i smislu snimanja takvog filma. Njih, pak, pronalazimo u činjenici da je većina najvažnijih epizoda iz njegovog života, barem do trenutka kada je svoju izdavačku kuću u cijelosti prodao Sonyju, pokriveno ili makar dotaknuto, i da su te epizode ostavile neizbrisiv trag na kulturnom, društvenom pa i političkom krajoliku Velike Britanije. Tako, primjerice, možemo vidjeti kako je, zajedno s članovima Oasisa, pomogao Tonyju Blairu i laburistima da osvoje vlast, što je zažalio kada ga je tadašnji britanski premijer ugostio u svojoj vili, zajedno s odvratnim zlostavljačem djece Jimmyjem Savilleom.
„Creation Stories“ povremeno se pretvori i u obiteljsku dramu, u trenucima kada Moran pokušava objasniti McGeejev kompleksan odnos s ocem i veliku privrženost majci, zbog čega pomalo začuđuje što se njegova bivša i sadašnja supruga u filmu jedva pojavljuju, a sin jedinac samo spominje. Općenito, ozbiljniji dijelovi filma ujedno su i najslabiji, posebno prijateljstvo s američkom glazbenom novinarkom u čijoj se televizijskoj emisiji na kraju potpuno slama i daje naslutiti kako svi milijuni funti i slava nisu dovoljni da si oprosti što se prodao korporaciji. Neusporedivo bolje prikazan je onaj drugi slom, kada je poslije višegodišnjeg guranja u sebe nevjerojatnih količina alkohola i svih mogućih droga završio na odvikavanju i razvio težak oblik agorafobije, pri čemu iskreno priznaje da bi sve ponovio, čak i kada bi unaprijed znao do čega će ga takva autodestrukcija dovesti.
Ono što ovaj biopic čini iznadprosječnim je način na koji je prikazano kako su četvorica drogiranih manijaka zauvijek promijenila britansku glazbu, i to bez imalo talenta za biznis pa tako McGee odbija kredit u banci i radije se zadužuje kod kamatara ili se usred jedne u beskrajnom nizu Creationovih financijskih kriza odluči preseliti u Manchester kako bi bio bliže izvorištu nove revolucije zvane acid house. Vidimo i njegovo odrastanje i prve glazbene korake koje je napravio zajedno s kasnijim Primal Screamovcima Bobbyjem Gillespiejem i Andrewom Innesom s kojim je rodni Glasgow odlučio zamijeniti Londonom, prvi televizijski nastup Sex Pistolsa koji mu je promijenio život, no najurnebesniji (premda ne i faktografski točan) trenutak filma svakako je susret s grupom Television Personalities čiji su mu Edward Ball i Joe Foster, „anarhist s više ličnosti, a sve lude“, zajedno s Dickom Greenom postali i ključni suradnici u Creationu. Tu su, dakako, i upoznavanje s Noelom Gallagherom i ekipom na koje je slučajno nabasao u glasgowskom klubu King Tut’s Wah Wah Hut, na koncertu na kojem uopće nisu trebali svirati, sukobi s Kevinom Shieldsom koji ga je snimajući legendarni album My Bloody Valentinea „Loveless“ gotovo doveo do bankrota, kao i kaotični rani dani Jesus & Mary Chaina, savršeno dočarani scenom u kojoj im od spida rastureni Foster radi zvuk na koncertu i donosi presudnu odluku da sve pojača do ibera, stvorivši tako njihov slavni ‘zid buke’. Mladog McGeeja izuzetno inspirirano je utjelovio Leo Flanagan, a vrijedi spomenuti i da većina glumaca frapantno nalikuje stvarnim osobama, pogotovo Leo Harvey-Elledge i James McClelland kao ‘pljunuta’ braća Gallagher te redatelj Nick Moran u ulozi Malcolma McLarena.
Po završetku devedesetih, val britpopa i cool Britanije se slomio, a umjesto Noela ili Damona Albarna tinejdžerski heroji postali su neki drugi, neusporedivo isprazniji i beznačajniji autori i pjevači. McGee to, preko snimaka Simona Cowella i odavno zaboravljenih pobjednika X Factora, objašnjava riječima „ono što smo oteli najdosadnijim pizdama na svijetu uspjeli su povratiti i više to nisu kanili izgubiti. Korporacijski tipovi prerušili su se u hipstere, a nezavisna glazba je nestala“.
A možda jednostavno više nema likova poput njega kojima je možebitna zarada na listi prioriteta uvijek bila daleko iza strasti, ideala i slijepog vjerovanja u svoje bendove. Kao što kaže njegov citat na odjavnoj špici: „od svih stvari kojima sam se bavio, samo mi je do glazbe bilo iskreno stalo“.
Ocjena: 7/10
(Sky Cinema/Cinemax, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
