Imaju li Porto Morto domaći album godine? Vrlo vjerojatno, jer su još jednom dokazali da su u stanju ponovno izmisliti sebe i u ovom trenutku možemo govoriti o neobičnom, ujedno i jednom od najuspješnijih bendova mlađe generacije koji i dalje pliva nezavisnim vodama kad je riječ o objavljivanju albuma. O tome kako je nastao ‘Portopop’, koja je bila nit vodilja i zašto su i dalje beskompromisni u svojoj DIY strategiji razgovarali smo s Hrvojem Klemenčićem Klemom.
„Portopop“ je objavljen, kako ste zadovoljni prijemom?
Hrvoje Klemenčić Klema: Portopop je objavljen prije dva tjedna i za sada smo izuzetno zadovoljni prijemom, najviše činjenicom da su reakcije publike baš onakve kakvima smo se nadali – dio ljudi je oduševljen, dio suzdržan, a dio isprovociran… Čini nam se da tko god je poslušao album nije ostao ravnodušan, a to smo s ovim albumom upravo i željeli postići.
Nakon „Portofona“ koji je definitivno označio vaš proboj, „Portopop“ se, sudeći po onome što se na njemu čuje i vama doimao kao ključno poglavlje – toliko ključno da niste htjeli ponoviti priču s prethodnog albuma. Je li bilo teško donijeti takvu odluku?
Hrvoje Klemenčić Klema: Mi oduvijek nastojimo izbjeći ponavljanje, reciklažu i prije svega bezličnost, tako da nam je bitno da materijal koji u datom trenutku komuniciramo na van i nas u bendu, prije svega, motivira i uzbuđuje. Pa kako se mijenjamo mi kao ljudi, tako tu mijenu prati i naša muzika i tu nalazimo iskrenost i neposrednost, te izazov, a to je preduvjet bez kojeg nema ništa i to smo naučili vrlo rano. Nije nam bilo teško donijeti naizgled nemilosrdne odluke jer svaku odluku donosimo na temelju osobnih afiniteta i interesa, kako muzičkih tako i izvanmuzičkih, umjetničkih, ljudskih… A i valja spomenuti da mi ne razlikujemo previše autorski potpis benda s prvog, drugog ili trećeg albuma obzirom da su ekipa, procesi i alati više-manje nepromijenjeni, samo se mijenja moda i to nam je interesantno i izazovno. Ali svakako, ovaj album smatramo dosadašnjim najkonkretnijim uratkom.
Naš bend zahtjeva nešto specifičniji pristup radu od industrijski proizvedenih (pro)izvođača. I to hrvatsko-industrijski, što je jedna posebna kategorija bezidejnog neukusa i robijanja šačici mediokritetskih oportunista još uvijek uhljebljenih na pozicijama umjetničkih direktora. I svi oni komuniciraju ucjenama, a to nije dijalog, a kamoli zdrav okoliš za raditi kreativan umjetnički posao.
Mislim, opće je poznato kako se kod nas publika segmentira i da postoji dobar postotak onih koji ne vole pretjerano neke promjene i novitete u zvuku onih koje slušaju, stoga držim da je prilično hrabro s vaše strane što ste se odlučili za upotrebu auto-tunea na vokalima. Je li i do toga došlo slučajno ili ciljano?
Hrvoje Klemenčić Klema: Svako doba ima neke svoje mitove… jedan mit iz našeg doba je mit o auto-tuneu (smijeh). Mi se volimo suočavati sa aktualnom muzičkom i produkcijskom problematikom, pa je logično da je tuda i došla naša mjestimična upotreba auto-tunea. Mislim da je bitno naglasiti da se u našem slučaju korištenja tog efekta (jednako nas možete pitati zašto i kako to da koristimo distorziju na gitari ili ritam mašine, uz živi bubanj i akustične perkusije..) a odgovor je vrlo jednostavan – za postizanje određenog estetskog efekta.
Nije problem u tome što nitko ne gura nešto novo na radio postaje, već ima previše onih kojih baš suprotno – guraju novu muziku sve dalje i dalje od radio postaja.
Kako vi doživljavate onu definiciju da svaki izvođač treba imati svoj zvuk? Čini mi se da je vaš pristup upravo suprotan, tj. da sa svakim albumom želite redefinirati upravo to.
Hrvoje Klemenčić Klema: Mi se čak i više od određenog zvuka benda fokusiramo na umjetnički koncept albuma… Na ovom albumu smo se bavili problematiziranjem i ispitivanjem granica i dekonstrukcijom forme pop žanra, koji je sam u sebi već multižanrovski, čak i a priori multimedijalan, a u nekoj hijerarhiji najbitnija nam je pjesma, tj. da je njena supstanca sadržajna, inspirativna i dovoljno specifična da se u dojmu može ekstrahirati kao entitet za sebe, dok je „zvuk“ svake pjesme zapravo posljedica onoga što sama pjesma traži. To rezultira nekom dosljednosti u nedosljednosti, što nam se jako sviđa jer upravo zbog toga rijetko kada kao bend upadnemo u dosadu i suhoparno gažiranje, sviranje na auto-pilotu.
Nakon „Portofona“ sam bio gotovo uvjeren da će vam pristupiti neki veći label s ponudom, no s „Portopopom“ je jasno da se to nije dogodilo. DIY zauvijek, ili uistinu nitko od izdavača nije pokazao interes, što pomalo spada u rubriku „vjerovali ili ne“?
Hrvoje Klemenčić Klema: Neki izdavači su pokazali interes, ali onaj tip interesa koji nas nimalo ne interesira. Mi volimo misliti da prilično uspješno balansiramo između nečeg umjetničkog i nečeg komercijalnog, te samim time naš b(r)end zahtjeva nešto specifičniji pristup radu od industrijski proizvedenih (pro)izvođača (i to hrvatsko-industrijski, što je jedna posebna kategorija bezidejnog neukusa i robijanja šačici mediokritetskih oportunista još uvijek uhljebljenih na pozicijama umjetničkih direktora). I svi oni komuniciraju ucjenama, a to nije dijalog a kamoli zdrav okoliš za raditi kreativan umjetnički posao. Osim toga, ne znamo ima li u hrvatskoj tzv. muzičkoj industriji izdavača koji bi bili u stanju realizirati naše vizije… Pa dok se organski ne desi susret nas i našega mecene, ostajemo vitki i slobodni u izrazu i oslanjamo se isključivo na našu publiku. Čak su nas i iz ministarstva muzike kontaktirali da nam kažu kako naš pristup muzici jednostavno nije moguć.
Vi ipak dokazujete koliko toga je moguće i to u svim segmentima. Što se tiče vizualizacije novog materijala, već je veliki skok bio video spot „Vrijeme za čilanje“ koji je igrao na atmosferu iz TV emisija sedamdesetih, no „Fatamorgana“ je doslovce veliki pomak u sofisticirano dočaran distopijski futurizam. Koliko je taj spot uopće bio logistički kompliciran i koliko dugo ste snimali?
Hrvoje Klemenčić Klema: “Fatamorgana” spot je zamišljen kao jedna Black Mirror epizoda by Porto Morto he, he, vrlo zahtjevan projekt – za DIY projekt, ali uspjeli smo uz pomoć naših prije svega prijatelja ,a onda suradnika – Arona Kovačića, Ire Rumore, Ive Lee Dežmar, Luciana Mirdite, Marina Ćosića, Dore Prpić i još puno ljudi koji vjeruju da to što radimo ima smisla i pomognu nam svojim radom, talentom i vremenom da pričamo priče.
Scenski izgled vam je također bitan. Makete kuća na glavama bile su samo početak. Pratile su ih faze unificiranog odijevanja u bojama. Dakle, ni tu nema slučajnosti. Tko se brine za taj dio vašeg imidža?
Hrvoje Klemenčić Klema: Unutar benda uistinu vlada jedna otvorena atmosfera u kojoj svaki dan netko ima neku novu ideju, kako za muziku, tako i za video, ili live performans, ili obleku, projekt… Tako i sa pitanjem vizualnog imidža mi imamo neke naše vizije koje ispričamo našoj prijateljici i stilistici Iri Rumori, nakon čega ona te naše fiks ideje nastoji prevesti šivaćom mašinom u toliko ljupke kostime.
Što se tiče koncertne promocije, vjerujem da planirate nešto posebno kad za to dođe povoljnije vrijeme, naime obzirom koliko vas pratim to bi bez problema mogao biti pun Veliki pogon Tvornice. Kakve su vaše ‘projekcije’ tog događaja?
Hrvoje Klemenčić Klema: Tako je, pripremamo jedan spektaklić na proljeće, promociju “Portopopa”. Mislimo da će se tek tim nastupom zaokružiti priča ovog albuma i tome se jako veselimo, radimo svakodnevno na pripremi tog projekta, a detalje o konkretnim datumima popratite na našim društvenim mrežama.
Ono što me posebno zanima je koliko imate medijske podrške od strane radio postaja? Naime, probili ste se sami i dogurali do statusa koncertne atrakcije i hvalevrijednih albuma koje možemo uzeti i kako svojevrsne soundtracke vremena u kojima živimo, uz to ste i produkcijski izuzetno zahtjevan bend. Ali pored svega biti nezavisan u hrvatskim prilikama uglavnom je neprilika u formatiranim radijskim eterima, jer iza nezavisnih ne stoji nitko tko ih gura u već skrojenim shemama.
Hrvoje Klemenčić Klema: Ha ha… Evo, već smo malo prije i to spomenuli pa da ne gubimo previše riječi na njih… Nije problem u tome što nitko ne gura nešto novo na radio postaje, već ima previše onih kojih baš suprotno – guraju novu muziku sve dalje i dalje od radio postaja. Pa pogledajte samo malo TV ili radio program; ne mora čovjek biti preobrazovan ili intuitivan pa da primijeti jedno sustavno otupljivanje putem masovnih medija. Tužno ali kao da nikome nije u interesu da se previše razmišlja.
Posljednje pitanje se tiče vinil frikova… Naime znamo da su Adele i ABBA zakrčili proizvodne kapacitete i za mnoge prolongirali čekanje albuma i na devet mjeseci, stoga kada je „Portopop“ ‘stao u red’ i kad se može očekivati vinil?
Hrvoje Klemenčić Klema: Vinil ćemo sigurno štampati, ali zbog trenutne situacije u proizvodnji vinila, desiti će se tek nekada u proljeće.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
