Svima koji bi željeli da Radiohead ponovno zvuči kao na veličanstvenim ranim albumima ‘The Bends’ i ‘OK Computer’, želju je u velikoj mjeri ispunio jedan drugi bend.
The Smile, čiju postavu uz Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda zaokružuje bubnjar Tom Skinner iz grupe Sons Of Kemet, uspješno je ‘oživio’ onu čarobnu melankoliju, neurozu i paranoju spomenutih klasika, pritom ih modernizirajući utjecajima Greenwoodove filmske glazbe i Yorkeovih projekata poput samostalnog prvijenca “The Eraser” ili supergrupe Atoms For Peace.
O čemu se točno tu radi i kako će zvučati album koji britanski mediji već sada proglašavaju ‘najiščekivanijim izdanjem godine’ doznali smo sinoć na prvom od tri koncerta održana u londonskom klubu Magazine koji su putem streama, u filmski efektnoj režiji Paula Dugdalea, bili emitirani diljem svijeta. Samim time, stječe se dojam kako je iz čitave priče oko pandemije proizašlo i nešto pozitivno – u staronormalnim danima The Smile bi već nanizali solidan broj ovakvih nastupa i vrlo vjerojatno im ne bi palo na pamet zafrkavati se sa svime što je potrebno kako bi se pripremio jedan takav, prilično zahtjevan projekt. Nadam se da će streamovi koncerata postati praksa i nakon što se konačno riješimo prokletog virusa i da ćemo u izravnim prijenosima moći pratiti i svirke iz drugih glazbenih prijestolnica.
S nekoliko minuta zakašnjenja, Yorke, Greenwood i Skinner zauzeli su svoja mjesta u nečem što bismo poetski mogli opisati kao zlatni kavez, sa svih strana okružen sjedećom publikom, i otvorili večer pjesmom “Panavision”, idealnom da nam otkrije što možemo očekivati u narednih sat vremena. Riječ je o hermetičnom midtempu vođenom Yorkeovim klavirom koji me, iako sam možda zabrijao, podsjetio čak i na onaj Warrena Zevona, uz nenametljivu pratnju ritam-sekcije i postepen rast od uvoda spojivog čak i s radovima islandskih čudaka Sigur Ros do nečega što bi bez problema ušlo na bilo koju od ploča navedenih na početku teksta. Istim tragovima nastavili su ‘funkom na downerima’ zvanim “The Smoke”, čije pak srodnike pronalazimo u najranijim singlovima njihovih suvremenika The Verve, a potom prebacili u, uvjetno rečeno, višu brzinu šizofrenim krautrock/post punkom “Speech Bubbles” u kojem se Jonny, osim klavijaturama, bavio i harfom. Dvojac iz Radioheada tijekom čitave se večeri izmjenjivao na basu, gitari, klaviru i drugim instrumentima s crno-bijelim tipkama, dok se Skinner većinom držao bubnjeva premda se i on u nekoliko navrata pokazao kao sasvim solidan klavijaturist.
Pjesme The Smilea razvijaju se postepeno, povremeno čak i vrlo polagano, pri čemu je izuzetno teško pretpostaviti u kojem će smjeru krenuti. To se prvenstveno odnosi na “A Hairdryer” u koju nas Greenwood uvodi svirajući bas gudalom, prije nego odlutaju u kaotičnu neopsihodeliju koja kulminira Thomovim jecajućim ponavljenjem “looking at all the pretty lights”, mantre kojom kao da se pokušava izvući iz najstrašnije noćne more. Jako dobra “Thin Thing” ujedno je i najbliže što su stigli vlastitim korijenima, donekle i “Open the Floodgates” koja odgovara na pitanje kako bi zvučao “Paranoid Android” kada bi ga u svom stilu obradili Pink Floyd.
U usporedbi s danima “The Bends” i “OK Computer”, The Smile se nešto više oslanjaju na synthove i programming pa su u prvim minutama “Waving a Whiteflag” i “The Same” zakoračili i na teritorij jednih Tangerine Dream ili Kraftwerk. Vrijedi izdvojiti i pomalo psihotičnu baladu “Skating on the Surface”, izvorno nastalu još u vrijeme Atoms For Peace, s istinski fantastičnim ‘anti-rock’ Jonnyjevim solom, a koliki je majstor pokazao je i u rokerskijoj “The Opposite” u kojoj nas je proveo kroz ‘malu školu post-punk gitare’ s posebnim naglaskom na Pere Ubu i Gang Of Four. “The Same” sadrži možda i najsnažniju poruku koncerta sa stihovima ‘people in the streets, please, we’re all the same’ kojima Yorke kao da nas pokušava probuditi.
Na prvo slušanje, koplje ili dva ispred ostalih svakako su mi Joy Divisionovska “We Don’t Know What Tomorrow Brings” i razorni prvi singl “You Will Never Work in Television Again” kojim su i završili regularni dio koncerta. Thom je priznao kako je sve trajalo dosta kratko, ispričavši se što nisu napisali više pjesama, no ipak su se vratili na bis i oprostili tripoidnim, sediranim funkom “Just Eyes and Mouth”.
U konačnici, bilo je više nego očito koliko su članovi grupe gladni svirke i koliko guštaju u ovom spin-off projektu. A s obzirom da mi je ono što sam u subotu imao prilike čuti bilo znatno impresivnije od bilo čega što je Radiohead snimio još od “Amnesiaca”, nadam se da će The Smile nastaviti s radom i nakon izdavanja ‘najiščekivanijeg albuma godine’. I da njihov koncert idući puta neću gledati preko malog ekrana.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
