U jutarnjim satima 5. ožujka 1982. godine iz bungalova losangeleskog hotela Chateau Marmont iznešeno je beživotno tijelo, kako se činilo, još jednog u nizu nesretnih junkieja koji su skončali u zloglasnom tamošnjem ekvivalentu njujorškog Chelseaja. Ispod plahte, međutim, nalazio se John Belushi, komičar čiji je talent bio ravan jedino njegovom, da parafraziram Gunse, apetitu za autodestrukciju.
Belushijevom smrću u 34. godini Amerika je ostala bez po mnogima najdarovitijeg predstavnika generacije zabavljača zahvaljujući kojima je humor konačno uhvatio korak s vremenom i počeo progovarati o sveprisutnim pojavama toga vremena, kao što su posljedice rata u Vijetnamu, ulice preplavljene drogama i tragične zablude koje su zamijenile dojučerašnje hipijevske snove o miru i ljubavi. Na televiziju, i dalje zamrznutu u bezbrižnoj i na ‘ispravnim’ obiteljskim vrijednostima temeljenoj produkciji pedesetih, uveli su jezik ulice, ismijavali sve od najviših američkih dužnosnika preko filmskih i sportskih zvijezda do tripovima trajno oštećenih žrtava neuspješne sociokulturne revolucije prethodnog desetljeća.
Među prvim većim uspjesima Johna Belushija tako je bila predstava „National Lampoon’s Lemmings“ na kojoj je, rame uz rame s Chevyjem Chaseom i nekolicinom važnih igrača nadolazeće komičarske scene, brutalno ismijao Woodstock parodijom koja završava ritualnim samoubojstvom svih okupljenih, i to uz pomoć zaglušujuće buke benda zvanog, vjerovali ili ne, Megadeath. Osim hipija, na nišan su uzeli i najveća glazbena imena toga doba pa je, primjerice, Joan Baez sijala smrt dosadom svojih pjesama, James Taylor bio previše drogiran da pogodi pravu stranu gitare, a tom je prilikom premijerno izvedena i legendarna Belushijeva imitacija Joea Cockera.
„Lemmings“ je našem glavnom junaku predstavljao ulaznicu na pozornice New Yorka, grada u koji je stigao naoružan statusom velike nade Second Cityja, slavnog komičarskog studija iz Chicaga. U njemu je 1971. napravio prve korake i gotovo preko noći postao glavna atrakcija i jedini koji je u glavnu postavu upao odmah nakon audicije. Premda je imao samo 22 godine, svi najvažniji elementi njegovog humora već su bili tu – na pozornicu se svaki put obrušio poput tornada, demonstrirajući, za nekog njegove težine i građe, zavidnu spretnost i spremnost da baš uvijek ode do ekstrema, kao i izniman dar za improvizaciju koja je i tada i kasnije bila jedan od temelja američke škole komedije.
Izgledao je i govorio poput bilo kojeg od mladih wannabe buntovnika, što je dovelo i do presudnih promjena u samom Second Cityju na čije je skečeve počeo puno više utjecati stvaran život i anomalije toga vremena kao što su policijska brutalnost, rastući kriminal i ulično nasilje. Tih dana je, tijekom posjeta kanadskoj podružnici studija, upoznao i Dana Aykroyda koji će mu uskoro postati najbolji prijatelj i najbliži suradnik s kojim je, među ostalim, osmislio i likove Jakea i Elwooda Bluesa. Glas o mladom, anarhičnom i neukrotivom komičaru ubrzo je dobacio do New Yorka, gdje je nakon „Lemmingsa“ postao i scenaristom, urednikom i glumcem radijske emisije „National Lampoon’s Radio Hour“ u čijim su redovima bili i Gilda Radner, Bill Murray i njegov brat Brian Doyle-Murray te Harold Ramis.
Dio njih tijekom 1975. angažirao je producent Lorne Michaels za novu humorističnu emisiju „NBC’s Saturday Night“ koja će poslije dvije godine promijeniti ime u „Saturday Night Live“, isto ono koje se održalo sve do danas. Usprkos nagovaranjima od strane Chevyja i Gilde, Michaels nije bio siguran želi li Belushija u svom timu, smatrajući ga teškim i previše nepredvidljivim za suradnju, pri čemu mu je za pravo dao i uvodni intervju kojeg je John proveo pljujući po televiziji i svemu što predstavlja. Usprkos tome, odlučio je dati mu još jednu priliku i pozvati ga na audiciju. Na nju je Belushi došao maskiran u jedan od svojih najluđih i najpoznatijih likova, samuraja Futabu, noseći drveni štap kojim je, čekajući da dođe na red, mahao urlajući: ‘što radim ovdje? Ja mrzim televiziju’ i propisno prestravio okupljene koji su pomislili kako pred njima stoji neki od njujorških frikova. Umjesto da ih napadne, počeo je igrati imaginarni bilijar, pritom ispuštajući zvukove nalik onima iz japanskih samurajskih filmova, do savršenstva izvježbane pred televizorom.
Originalni line-up uz Belushija su sačinjavali Aykroyd, Chevy Chase, Gilda Radner, Larraine Newman, Jane Curtin i Garrett Morris, dok su među scenaristima najviše pažnje privlačili najcrnjom komedijom opsjednuti Michael O’Donoghue i opičeni tandem Al Franken/Tom Davis. Prva epizoda emitirana je 11. listopada 1975. godine, nakon čega je „Saturday Night Live“ postao veliki hit kod kritike i (većinom) mlađe publike koja je na malim ekranima konačno pronašla nešto za sebe.
Koncept showa bio je temeljen na varijeteu i sadržavao skečeve, glavnog gosta koji je na početku svake emisije imao svoj monolog, nastupe glazbenika, kratke filmove pa čak i preteču Muppeta autora Jima Hensona. Humor izvornog SNL-a iz današnje perspektive istovremeno izgleda pomalo naivno i, u kontekstu kulture otkazivanja i nikad veće političke korektnosti, skoro nezamislivo hrabar i kontroverzan. Najbolji primjer svakako je kultni skeč u kojem Chevy i Richard Pryor na razgovoru za posao jedan drugom izgovaraju najgore rasističke uvrede.
Montipajtonovska sklonost apsurdu također je bila jako izražena, kao i veličanje droge te uzimanje na pik doslovno svih, od predsjednika Geralda Forda do čelnika njihove TV-kuće NBC. Tempo rada bio je ubitačan – ideje za skečeve do srijede su morale biti kompletirane, poslije čega su imali samo tri dana za napraviti scenografiju, naučiti ih i izvježbati kako bi ih u subotu izveli uživo. Samim time ne treba čuditi što je gotovo čitava ekipa ublažavala stres i podizala razinu energije narkoticima, prvenstveno kokainom koji je Belushi šmrkao kao da pokušava postaviti svjetski rekord.
Među članovima grupe, kao i scenaristima, neizbježno se stvorila žestoka konkurencija i borba za što više uvrštenih skečeva i vremena provedenog pred kamerama, a odnosi su se dodatno pogoršali nakon što je Chevy postao velika medijska zvijezda i najpoznatije ime showa. S obzirom da je već tada bio smatran bahatim seronjom, ostatak ekipe s veseljem je primio vijest o njegovom odlasku tijekom snimanja druge sezone kako bi se posvetio karijeri u Hollywoodu. John je iskoristio priliku i svojim divljim, kaotičnim nastupima dosegnuo razinu popularnosti dotad rezerviranu samo za rock zvijezde.
Njegova sklonost porocima također je bila naveliko poznata zbog čega gotovo da nije mogao doći u klub ili na zabavu da ga netko ne ponudi džointom ili linijom ‘bijelog’. Rasturen je često bio i pred kamerama, što mu je ubrzo donijelo i epitete poput ‘kamikaza komedije’ i ‘najopasniji čovjek televizije’, a da se nije radilo o tipičnom novinarskom pretjerivanju potvrđuje i skeč u kojem je gostujućeg Bucka Henryja slučajno porezao katanom. To mu je osiguralo i filmske ponude, a debitirao je ulogom u „Animal House“ koja je postala i najgledanija komedija svih vremena.
S Akroydom je stvorio „Blues Brotherse“ koji su od glazbene točke „Saturday Night Livea“ prerasli u punokrvni bend čiji je prvijenac „Briefcase Full of Blues“ također zauzeo vrhove top-lista. Belushi je još iz mladih dana, kada je svirao bubnjeve, imao osjećaj za ritam i snažan vokal, pri čemu treba istaknuti i kako je braću Blues pratio opaki bend sastavljen od glazbenika iz emisije pa čak i nekadašnjih članova proslavljenih Booker T. & the M.G.’s. Koncertima, a posebno albumom i filmom, starim su blues i soul ikonama ponovno vratili popularnost, dobrano nagriženu punkom i nadolazećim sintesajzerima.
John je 30. rođendan dočekao na broju 1 u glazbi, televiziji i filmu, dok je u matičnoj emisiji nastavio nizati sjajne imitacije kao što je bio sumanuti spoj Beethovena i Raya Charlesa ili Elizabeth Taylor koja se pred kamerama guši pilećim batkom. Joe Cocker odlučio je čak i nastupiti sa svojim ‘dvojnikom’ u duetu zvanom „Dueling Cockers“.
U novonastalom statusu Belushi je itekako uživao pa ga se često moglo vidjeti u društvu članova Rolling Stonesa, posebno Keitha Richardsa kojeg je čak uspijevao pratiti i po pitanju konzumiranja ilegalnih supstanci. Tijekom snimanja „Blues Brothersa“ poseban dio budžeta bio je rezerviran za kokain, a glavni glumac bio je toliko van kontrole da su ga, kada je nestao jednom prilikom, našli kako spava kod nepoznatih ljudi kojima je upao u kuću i navalio na njihov frižider. Usprkos tome, bio je to i njegov zadnji filmski uspjeh, nakon kojeg su uslijedila samo razočaranja, najčešće motivirana činjenicom da mu nitko nije želio dati neku kompleksniju ulogu.
Naredne komedije koje je snimao, kao što su Spielbergova „1941“, „Susjedi“ u kojima je ponovno udružio snage s Aykroydom ili ljubavni „Contitental Divide“ (kod nas preveden kao „Američka romansa“) kritika je sasjekla, a postalo je sve izglednije da mu niti publika neće dozvoliti da postane nešto nalik ozbiljnom glumcu. Utjehu je još jednom potražio u porocima kojima je u međuvremenu dodao i heroin, točnije kombinaciju heroina i kokaina zvanu speedball. Najtužnije je što se nedugo prije toga uspio potpuno očistiti, zahvaljujući pomoći osobnog trenera i tjelohranitelja Billa Wallacea među čijim je najvažnijim zaduženjima bilo otjerati sve dilere od njegova klijenta. Zadnji, uvjetno rečeno, podvig Johna Belushija bilo je kada je u SNL, kojeg je dotad već napustio, kao glazbene goste doveo punk manijake Fear i njihove sumanute obožavatelje koji su divljačkom šutkom propisno rasturili set i šokirali milijune gledatelja pred malim ekranima.
Usprkos protivljenju Aykroyda i supruge Judith, Belushi je početkom ožujka 1982. godine otišao u Los Angeles kako bi dogovorio nove filmske projekte. Tamo je stigao pun optimizma i ideja, no ubrzo se pokazalo da niti za jednu od njih ne postoji interes, već je jedini film koji mu producenti nude komedija „The Joy Of Sex“ koju će morati odglumiti odjeven u pelenu. Ipak je progutao ponos i prihvatio ulogu, ponajprije kako bi izvukao nešto novca kojeg je potrošio na drogu i višednevno partijanje. Zadnju noć života proveo je u društvu losangelske groupie i dilerice Cathy Smith koja mu je i ubrizgala kobni šut, zbog čega je kasnije provela 15 mjeseci iza rešetaka. Tragičan Belushijev završetak po mnogima je označio i kraj neumjerenog samouništavanja holivudskih zvijezda pa je tako Robin Williams, koji ga je u društvu Roberta De Nira i posjetio nekoliko sati prije smrti, odlučio zauvijek prestati s drogiranjem.
S vremenskim odmakom od četrdeset godina možemo samo nagađati kojim bi putevima krenula karijera Johna Belushija. Čini mi se jednako vjerojatnim da bi postao cijenjeni, vrlo eklektični holivudski glumac i spao na razinu zaslužnog veterana čiji su najveći dometi vezani uz humoristične serije kakve, primjerice, već godinama snima njegov puno manje talentirani brat Jim. Na neki čudan način, svojom je smrću osigurao mjesto među besmrtnima i vječno ostao kamikaza komedije koji, da bi nasmijao publiku, nije prezao baš ni od čega.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
