Riječki punk, a potom i post punk pioniri Paraf u četvrtak su u korektno popunjenom Vintage Industrial Baru još jednom potvrdili svoju kandidaturu za najbolji glazbeni reunion na ovim prostorima – Valter Kocijančić, Vim Cola i ekipa ne samo da su trenutno jači od svojih izvornih inkarnacija iz sedamdesetih i osamdesetih, već spadaju među svirački daleko najmoćnije postave na našoj sceni.
Samim time, preporučio bih im da se priključe posljednjih godina itekako prisutnom trendu izdavanja albuma ili kompilacija sastavljenih od novih verzija starih pjesama koje tek danas zvuče onako kako zaslužuju.
No, krenimo od početka: riječku retro rock feštu otvorio je Grad, još jedan dugovječni i nikad do kraja potvrđeni bend čijih je pedesetak minuta dugački nastup dao jasan odgovor zbog čega je tome tako. Grupa predvođena pjevačem Deanom Škaljcem u trenutnom sastavu stvarno razvaljuje, njihov amalgam rock podžanrova popularnih u drugoj polovici osamdesetih već je neko vrijeme opet u modi, ali sve to pada u drugi plan zbog jednostavne činjenice da im nedostaje jakih pjesama. „Ima li nešto“ je remek-djelo, iznad prosjeka su i „Kako da zaboravim“ te eventualno „Ljudi“, dok je sve drugo što su izveli u Vintageu iz sjećanja potpisnika ovih redaka isparilo i prije nego što su se zvijezde večeri popele na stage.
Ako slučajno ne znate, ponovno okupljeni Paraf spoj je oba poglavlja njihove izvorne glazbene priče, drčni punk s prvijenca „A dan je tako lijepo počeo“ i kasniji darkwave „Izleta“ i „Zastava“. Uz Valtera Kocijančića i basista Zdravka Čabrijana, jedinog koji je svirao u svim varijantama benda, tu je i pjevačica druge faze Vim Cola, ali i prava riječka supergrupa koju između ostalih sačinjavaju i Vava na gitari, Alen Tibljaš na bubnju te nekadašnja članica E.N.I., a danas Turista, Iva Močibob.
Početak njihovog koncerta protekao je bez Valtera i zvučao poput tuzemnog, možda i kvalitetnijeg ekvivalenta slavnih Siouxie & The Banshees. Važno je napomenuti i kako su se na repertoaru našle i stvari novijeg datuma poput „Bez Lica“ i „Novi Berlin“ koje, posebno uživo, skoro nimalo ne zaostaju za „Pobunom bubuljica“, „Zastavama“ ili „Javnim kupatilima“.
Kocijančićev izlazak značio je da se vraćamo u vrijeme troakordnog punka na razmeđi Ramonesa, Sex Pistolsa i Heartbreakersa Johnnyja Thundersa čiju su „Chinese Rocks“ pretvorili u svoju „Rijeku“. Čuli smo i „Perspektivu“, „Na tragu“, „Morao sam ići“, „Narodnu pjesmu“ čak dva puta, a zanimljivu subverziju izveli su odsviravši „Goli otok“ odmah nakon „Živjela Jugoslavija“.
Te skladbe na debiju su bile previše mlake i anemične, produkcijski na razini obične demo-snimke, no u kombinaciji s tri gitare, višeglasjem i klavijaturama doista ruše sve pred sobom. Sličan dojam ostavljaju i pjesme poput „Fini dečko“ – u vrijeme „Izleta“ i „Zastava“ Parafi su, ponovno zbog neodgovarajuće produkcije, bili bliže nekakvom art ogranku synth-popa nego post punku, što je stvarno šteta uzmemo li u obzir da je u četvrtak doslovno sve s tih ploča zvučalo neusporedivo bolje. Poslije nešto manje od sat i pol svirke i jednog bisa, Kocijančić je riječima ‘ostanite Živko i Zdravko’ priveo kraju još jedan fantastičan koncert benda koji, više od 40 godina nakon osnutka, proživljava svoje, barem u glazbenom smislu, najkreativnije dane.