Still Corners i Zagreb su uspješno izmijenili prve koncertne nježnosti 2019. godine, a novi rendez vous bio je zakazan već iduće 2020. godine, no račune je pomrsila pandemija. Nakon poznatog scenarija otkazivanja pa novog zakazivanja novi susret dogodio se sinoć na uskršnji ponedjeljak.
Hladni vjetar kao da je potjerao sa zagrebačkih ulica i ono malo njih što ih je ostalo u gradu tijekom uskršnjih blagdana, što je bila samo još jedna otegotna okolnost za koncert Still Corners zakazan za uskršnji ponedjeljak 18. travnja u Boogaloou. Bar je to bila perspektiva koja se mogla dobiti na putu do spomenutog kluba. No unutra, sasvim druga slika. Boogaloo je bio solidno pun već po izlasku predgrupe Papercuts, a potpuno spreman i raspoložen pola sata kasnije kad su se na pozornici pojavili Greg Hughes i Tessa Murray, tj. Still Corners.
Papercuts, koji dolaze iz San Francisca i koje predvodi pjevač i gitarist Jason Robert Quever, bili su jako dobar izbor za otvaranje koncertne večeri. Ne znam zašto, ali osobnu mi je iz Papercutsa zračila neka energija koju me podsjećala na pokojnog Daniela Johnstona, ponajviše zbog Queverovog muzikalnog visokog glasa kojim je tako uspješno zarobljavao sjetu i pretvarao je u čudnu snagu, iako se naizgled nije pretjerano trudio. Život koji ga nije nimalo mazio mu je vjerojatno utisnuo tu sposobnost. Naime, Jason Robert Quever je od svoje desete godina, kada je izgubio oba roditelja, živio po raznim kalifornijskim komunama, dok je Papercuts bend koji je u dobroj mjeri njegov životni projekt kroz koji su prošli brojni glazbenici od 2004. godine kad se prvi put oglasio albumom „Mockingbird“, pa do danas.
Trenutna formacija, s kojom je nastupio i sinoć u Boogaloou, donijela je odličan balans Queverovog autorskog iskustva i zvuka za koji znate da pripada San Franciscu – vintage upliv u pop i psihodeliju šezdesetih i vrijeme flower power generacije, a s druge strane dovoljno jasan indie prizvuk ranog 21. stoljeća u kojem je Portland postao centar nezavisnog zvuka Bay Areae.
Dugo ne vidjeh na pozornici nekog iz Kalifornije, tako da su Papercuts, koji su podsjećali na neke zakašnjele beatnike ili potomke te prve generacije koja je okrenula leđa američkom konzumerizmu, donijeli sa sobom ogoljenu liriku ogrnutu u ruho zvuka koji je prije nešto više od pola stoljeća taj ‘kraj Zapada’ ucrtao u glazbeni atlas. U biti, prava Amerika. Lišena steroida.
U svojoj srži i Still Corners su sineastična nostalgična vintage priča, koja nas ponešto starije vraća u vrijeme iščekivanja svake nove epizode „Twin Peaksa“ i njene visokostilizirane mračne estetike. Vrijeme kad je rockabilly Chris Isaak svojim baladama najuspješnije razbuđivao sjetu nekih 1960-ih i kad su žensko-muški dueti vladali pop svijetom, počevši od Eurythmicsa, pa to Roxette.
‘Legenda’ kaže da su se, ona, Britanka, Tessa Murray i on, Amerikanac, Greg Hughes sreli sasvim slučajno dok su čekali vlak koji je kasnio i da su tako nastali Still Corners. Svakako moćna priča, jer u Velikoj Britaniji je puno toga započelo na stanicama… Na željezničkoj stanici su mladi Jagger i Richards shvatili da vole rhythm & blues, a glazbeni guru s kraja XX stoljeća, Alan McGee je sasvim slučajno otkrio Oasis pošto je zakasnio na vlak… Tako su vjerojatno i Tessa i Greg otkrili zajedničke sklonosti ka dreamy popu i vokalnoj atmosferičnosti jedne Julee Cruise.
Still Corners nose u sebi određenu mistiku. Naizgled su skromni u zvučnoj slici, ali i tu iznenade. Zvučno se igraju s mimikrijom vizualizacija, što s onima na filmskom platnu iza sebe, što onima preko reflektora, no onda, kad se najmanje nadate, ošinu vas od nekud – ritam se zgusne, a Hughesova gitara vrisne i odradi knopflerovski solo, i to ne samo u „So Far Away“ obradi Dire Straitsa, koju su između ukupno 18 pjesama izveli i sinoć.
Pulsira taj sastav prilično životno na pozornici, a nekako ste ga već otpisali i prije prvog takta. I koliko god potom mislili da će svoju priču potrošiti u narednih pet minuta, shvatite da se niste dosađivali sat i pol, već da ste cupkali i da su singlovi „Last Exit“, „The Trip“ i „Black Lagoon“ uistinu kvalitetni koncertni hitovi. Iako nisu izbjegli ni pjesmu „Dancin’“ već spomenutog Chrisa Isaaka, ne može ih se smatrati plitkom pričom, jer je isuviše osjetno koliko oni sami poštuju svoje vintage noir zaleđe. I oni su fanovi te priče. Fanovi koji su došli prekasno u nju, kad se, poetski kazano, lynchovski teški samtani crveni zastor već spustio, ali su je valjda upravo zato zdušno i oživjeli o ovom svom vremenu.
Stoga ne treba previše ni čuditi zašto izazivaju dobar interes zagrebačke publike i zašto će ga opet izazvati s novim dolaskom. Jednostavno, i ovaj naš grad nosi u sebi neki hladno-topli noir i uvijek će biti dobrodošli oni koji ga mogu glazbeno iskomunicirati. Kao što su to učinili Still Corners hladnog uskršnjeg ponedjeljka 2022. i tako postali i proljetni vjesnici za svu silu glazbenih imena sa zapada koje očekujemo u mjesecima pred nama. Still Corners su osim obnavljanje ljubavi sa zagrebačkom publikom ujedno još jedan glasnik da se koncertnoj suši primaknuo kraj.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
