Evan Dando je dramu svog iscijeđenog života donio na pozornicu.
Pad bubnjara koji je pritom rasturio cijeli set na koncertu Izraelca Yotam Ben Horina, koji je nastupao kao predgrupa Lemonheadsima, bio je jasni predznak ostatka večeri sinoć u Vintage Industrial Baru. Štošta je nakon toga nosilo okus apsurda za koji ne vjerujete da vam se odvija pred očima, da bi potom situacije nastavljale dalje svojim tijekom kao da se ništa neobično nije dogodilo. Jedno je sigurno, The Lemonheads su sinoć priredili koncert za pamćenje, ali ne zato jer su Evan Dando, kao jedini originalni član i ostatak pratećeg sastava eventualno isporučili briljantnu izvedbu, već zato što se cijelo vrijeme činilo da je dobro da ikakve izvedbe uopće i ima.
I ne, tako nisu izgledali i zvučali koncerti u devedesetima, jer svatko mlađi tko je sinoć bio u Vintage Industrialu bi mogao tako nešto pomisliti. Ništa što je sinoć zvučalo tako kao ova posljednja inkarnacija Lemonheadsa nije moglo svirati i uspjeti u niti jednoj dekadi, a kamo li snimiti generacijski klasik „It’s a Shame About Ray“.
Isprva je bilo tužno, pa empatično emotivno, potom čak i histerično veselo, pa na momente opako dobro… pa opet u krug. Rekoh, koncert za pamćenje, jer takve koncerte, valjda, rijetki priređuju. A Even Dando je na kraju večeri imao veću karizmu nego na početku, iako kao da je cijeli koncert zdušno radio na tome da uništi svaki zaostali atom te karizme iz devedesetih.
U prvom dijelu Dando je bio „Bare za bogate“, kako je to netko kraj mene u publici perfektno kratko opisao i detektirao, toliko perfektno da to sad ovako javno kradem. Niti se mogao sastaviti s bendom, niti bend s njim. Ispadale su mu trzalice usred pjesama, nivo glasnoće gitare nikako nije mogao izbalansirati, a pjevao je kao da je imao kojim slučajem nedavno operaciju zuba – rijetko viđen spoj nemoći i bezvoljnosti. Hoću reći, vidjeh Gorana Bareta u svakakvim izdanjima… Razbit će taj sebi i glavu bocom na pozornici, ‘umirati’ i biti u svakoj vrsti agonije, ali taj sebi nikad nije dozvolio da zvuči kao nemoćni amater na pozornici. A Dando je sinoć upravo bio to na samom ‘udarnom’ početku.
U jednom trenutku mi je postao potpuno nezanimljiv u svom njegovom brljavljenju, da sam više gledao bubnjara kao najživlju kariku trija. Proćelav, raskopčane košulje i u bijeloj razvučenoj potkošulji ‘s dekolteom do pupka’ malo me podsjećao na pokojnog Johna Belushija nakon neprospavanog tjedna – jedan od onih likova od kojih na Sunset Boulevardu možeš kupiti drogu, biti uboden skakavcem, ili ga pitati zna li nekim čudom svirati i bubnjeve. Basist mi nije bio toliko zanimljiv – standardni heavy metal dude – u koju god postavu ga staviš, on ne smeta. Dando se pak trudio smetati i svojim posebnim odnosom prema gitarskim solima. To nisu čak ni bila sola, već pravi mali pankerski performansi izrugivanja tom improvizacijskom običaju koji je rock preuzeo od bluesa i jazza. Dakle, ili performans ili potpuna neuvježbanost za sola od strane Danda, krajnji efekt bio je isti.
No taj performans nemoći jednog od rock heroja devedesetih nije stajao samo na tome. „Scenarij propasti“ išao je dalje, pa je ono ‘isprva tužno’, dobilo svoju empatičnu vrijednost i ušlo se u emotivno poglavlje. Da Dando taj scenarij na bisu nije ponovio, vjerovali bi da je bio spontan, ali, jebiga, bio je kao neoprezan mađioničar kojeg je ponijelo da dvaput u istoj večeri izvede isti trik, s tim da drugi put nije bio toliko oprezan. Uglavnom, taj dio je počeo time da su se bubnjar i basist ‘pokupili’ sa stagea, a Dando akustičnom zamijenio električnu gitaru. Udario je akord-dva i onda mu kao nije pasao zvuk (a i inače je cijelo vrijeme nespretno prtljao po potenciometrima). Potom se potpuno iskopčao s pojačala, i bez mikrofona, samo s akustičnom gitarom došao pred prve redove koji su naizust znali svaki stih svih sentiša s albuma kao što je „My Drug Buddy“.
I taj štimung se nije zaustavio samo na jednoj pjesmi, što je natjeralo solidno pun Vintage Industrial na grobnu tišinu kako bi se išta čulo. E to je bilo posebno – pravo malo zakopavanje u onaj trenutak devedesetih kad si morao biti prikovan za TV kako ne bi propustio moment koji se više nikad neće ponoviti. Čak je i sebičnost postupka ‘samo za one koji znaju stihove’ kompenziran emotivnim ozračjem u neobično tihom Vintage Industrialu dok se to odvijalo.
U trećem dijelu koncerta bubnjar i basist su se vratili, a Evan Dando opasao Gibsona SG-ija, okrenuo potenciometar na pojačalu i onda kao da se trio konačno ‘zavario’ u rock cjelinu i počeo isporučivati onaj potpis koji se nije dogodio na početku koncerta. Ali šteta što nije potrajalo, jer su Lemonheadsi ubrzo ušli u country parodiju samih sebe, a Dando opet krenuo dokazivati da ne stare svi rock frontmeni kao Iggy Pop ili Mick Jagger.
Bis je u neku ruku donio ponovljeni scenarij, računajući tu i akustični dio bez mikrofona. U konačnici sve je nekako bilo ‘kiselo i slatko’ (da posudim opis od Partibrejkersa), slatko, iz razloga što se s izvedbom albuma „It’s A Shame About Ray“ mnogim prisutnima vrtio soundtrack mladosti, a kiselo, jer se sve to odvijalo šlampavo i što je taj odmak od 30 godina sinoć nosio nepremostivi pečat realnosti koji romantičnoj slici prošlosti nije išao pod ruku.
Koncert je u neku ruku bio čudan i nesvakidašnji performans propasti rokenrola. Evanova vožnja po rubu debakla i testiranje nekadašnje karizme. A opet, sve to je nosilo neki čudnovati rokerski ‘fuck off’ svemu – i godinama, i karizmi, i okolnostima. Tko zna, da je kojim slučajem sinoć u pitanju bila očekivana ‘rutinska vožnja po stanicama’ albuma „It’s A Shame About Ray“, možda bi to sve skupa bilo daleko nezanimljivije. Ali ovako, Evan Dando je dramu svog iscijeđenog života donio na pozornicu. Limun ili limunada, pitanje je sada.