‘Doctor Strange in the Multiverse of Madness’ bio bi mnogo bolji da se redatelj Sam Raimi mogao prepustiti svojoj autorskoj viziji umjesto servisiranja recepta franšize u kojoj svaki film služi kao most između prošlih i budućih naslova.
Marvelov filmski univerzum u posljednjem desetljeću pretvorio se u neusporedivu mašinu za mlaćenje novca na kinoblagajnama, a žanr filma o superjunacima debelo je prerastao okvire “kulture štrebera” iz koje je potekao i sada postaje bitnim dijelom popularne kulture i određuje pravila stvaranja filmskih franšiza koje sve pokušavaju prepisati recept za financijski uspjeh koji Marvel Studios (sada u vlasništvu Disneyja) sa svakim novim naslovom ostvaruje. U čemu je problem, pitat ćete; lova se vrti, publika je zadovoljna, kinodvorane opet se pune, svi bi trebali biti sretni i zadovoljni.
Problem je u tome što Marvelove filmove više ne možete pratiti površno. Čini se da je dijabolični plan njihovih tvoraca takav da se radnja između svakog od naslova bitno povezuje s nekoliko prethodnih i ako niste pogledali svaki, dijelovi će vam ostati nedovoljno objašnjeni. Ovdje više nije riječ o priči koja se nastavlja iz filma u film, već su tu uključene i cijele televizijske serije o manje prominentnim likovima iz franšize, poput primjerice “WandaVision” na koju se bitno oslanja najnoviji film iz Marvelove kuhinje “Doctor Strange in the Multiverse of Madness”.
Očito je da recept zasad funkcionira: zakači publiku da pogleda sav sadržaj koji proizvodiš. No, uskoro bi se moglo dogoditi da najveći dio publike, tj. svi oni koji nisu superfanovi, neće uloviti baš svaki naslov i s vremenom postane sve manje zainteresiran za razvoj priče pojedinog filma samo zato što mu nedostaje gradivo iz nekog prethodnog naslova koji je propustio. I to bi se moglo početi odražavati na zaradu, a zatim bi trebalo krenuti u ponovno promišljanje recepta.
“Doctor Strange in the Multiverse of Madness”, nastavak prvog filma o naslovnom junaku iz 2016. godine, posljednjeg poglavlja “Avengersa” iz 2019. i lanjskog “Spider-Mana” te spomenute serije “WandaVision” otkriva slabosti tog recepta. Svaki novi Marvelov film služi kao most iz prethodnih priča u neke buduće i samim time najveći dio radnje posvećen je upravo tom spajanju onoga što je bilo s onime što dolazi. Za sam film koji gledamo, koji u najmanju ruku mora preći trajanje od dva sata, ostaje zapravo vrlo malo vremena da se izrazi i postane vrijedan sam po sebi.
U slučaju drugog “Doctora Strangea” šefovi studija odlučili su tom problemu doskočiti zapošljavanjem redatelja legendarnog po svojoj suludoj viziji. Sam Raimi slavu je stekao genijalnim niskobudžetnim hororima “Evil Dead” u osamdesetima kojima je pomicao granice onoga što je na filmu prihvatljivo kombinirajući uvrnuti humor s brutalnim nasiljem i čudovišnim vizijama živih mrtvaca. Raimi je daleko od stranca i u superherojskom žanru, pa je tako nakon što je “Batman” Tima Burtona ponovno probudio interes za žanr, snimio priču o vlastitom junaku Darkmanu u istoimenom filmu iz 1990. godine. Desetljeće kasnije u početku prave renesanse žanra vratit će se sa prvom “Spider-Man” trilogijom s Tobyjem Maguireom u naslovnoj ulozi.
“Multiverzum ludula” prepušten je tako u sigurne ruke, ali veliki Raimi jedva je dovoljan da on njega učini dobar film, budući da se u Marvelovom svemiru igra prema Marvelovim pravilima. Ono što Raimi neupitno donosi jesu fenomenalni vizuali, od čudovišta koja nastanjuju različite svemire kroz koje Strange (Benedict Cumberbatch) i njegova suputnica America (Xochitl Gomez) moraju proći u nastojanju da nadjačaju protivnika – o kojemu nećemo pisati kako bismo probali proizvesti recenziju bez ikakvih spoilera, budući da su fanovi izrazito osjetljivi na najmanje naznake otkrivanja priče – do izvrsnih akcijskih sekvenci poput one u kojoj se naslovni junak bori protiv alternativne verzije samoga sebe kao oružje koristeći note i glazbu iz partitura koje mu se nađu pri ruci.
Raimi si daje i oduška znalački namigujući obožavateljima svog opusa tako što kao pokretače radnje ubacuje dvije knjige koje će nas podsjetiti na Necronomicon iz “Evil Dead”, dodijeljuči komični cameo Bruceu Campbellu koji se upisao u povijest popularne kulture glavnom ulogom u toj trilogiji, te završnom scenom koju nećemo prepričati, ali iz koje znalci svakako prepoznati hommage. Bit će tu i zombija i prokletih duhova mrtvih i mnogih drugih stvari koje su postale Raimijevim zaštitnim znakovima i upravo su ti elementi najkreativniji i najzabavniji u cijelom filmu. Šteta je što igraju tek prateću ulogu ostatku filma koji uglavnom tek dužno obavlja svoju zadaću ubacivanja čim više likova iz drugih filmova kako bi razveselio one koji ih prepoznaju te građenja novih stepenica u konstantno rastućem filmskom svijetu koji postaje sve više hermetičan dok ujedno konzumira toliko vremena i novca svojim obožavateljima da im sve više priječi praćenje ostatka kinematografije.
(Marvel Studios / Walt Disney Studios Motion Pictures)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
