Koncerte Damira Avdića doživljavam gotovo kao okupljanja nekakvog kulta ili sekte čiji su sljedbenici došli kako bi im otvorio oči i otkrio sve ono čega su možda i sami svjesni, ali o čemu pokušavaju ne razmišljati. Tako je bilo i u četvrtak u Močvari, gdje je raspoloženje u publici, istini za volju, bilo skoro pa obrnuto proporcionalno turobnoj tematici pjesama ‘najgnjevnijeg pjesnika Balkana’.
Damir Avdić je od posljednjeg nastupa u Zagrebu objavio novi studijski album “Mainstream Horror” koji je upravo ono što su neki kritičari potpuno pogrešno probali pripisati povratničkom izdanju Tram 11. On je, naime, taj koji će vam istinu sasuti u lice ma koliko ružna i uznemirujuća bila, pri čemu zapravo i nema nedužnih, već će svoju porciju dobiti i lijevi i desni, jugonostalgičari i nacionalisti, liberali i konzervativci, politički korektni, ali i svi koji užase oko nas samo šutke promatraju i podnose.
Sa spomenutog izdanja sinoć smo čuli većinu pjesama, pri čemu su najsnažnije udarile „2Pac“, opičeni zamišljeni razgovor s mnogima neprežaljenim hip-hoperom kojem se ‘unio u facu i dreknuo: jesi’l sluš’o repera Dževada’, autobiografska „19“, jedna od najboljih stvari koje je ikada napisao, „Ako ne padam“ i „Dijete“ s oporim, optužujućim stihovima ‘jebo mater ko su ovi/što su bili prije mene/šta su ovo napravili’. Novi materijal se, barem po viđenom u Močvari, prilično brzo i dobro primio kod Avdićeve sljedbe te bi u budućnosti neke od navedenih skladbi mogle dobaciti čak i do vječnih favorita poput „Human Reich“.
Gitaru je ponovno svirao silovito kao da iz nje pokušava izvući priznanje, naizmjenično urlao u tri mikrofona ili ih, u trenucima kada bi silazio u publiku, odbacio sasvim i pjevao ‘na suho’. Pritom je radio grimase kojih se ne bi posramili ni ‘manic street preacheri’ kakve sve češće srećemo na zagrebačkim ulicama, ostavljajući dojam potpune uživljenosti u svoj performans i poruku koju šalje. Koncert je okončan poslije devedesetak minuta i dva bisa na kojima smo čuli i „Imam dvadeset i dvije“ sa sada već dosta davnog albuma „Život je raj“, obračun s nostalgičarima u „Bratstvu i jedinstvu“, ali i emotivnije „Sine“ i „U očima moje djece“.
Teško je, vjerojatno i nemoguće na ovim prostorima pronaći pjesnika i kantautora čija lirika svaki put pogađa metu, savršeno trančirajući razloge zbog kojih svijet ubrzano odlazi kvragu. A mislim da puno toga objašnjava i činjenica da je jednu od najpreciznijih dijagnoza društva i čovječanstva današnjice postavio tip kojeg zovu Bosanski psiho.