Izgubljeni album snimljen na europskoj turneji prije pola stoljeća dolazi na tri diska i donosi dva i pol sata dosad neobjavljene glazbe praćene bogatim paketom rijetkih fotografija te brojnih kvalitetnih eseja, intervjua i parafernalije.
Prošle je godine jedno od najboljih arhivskih jazz izdanja bio je koncert Charlesa Mingusa iz Carnagie Halla 1974., reizdanje ploče objavljene kao “Mingus in Carnagie Hall” na jednoj ploči, s po jednom kompozicijom (“C-Jam Blues” i “Perdido”) na svakoj strani, a sada obogaćene s još dva dodatna diska glazbe zabilježene na istom koncertu. Iako je reizdanje došlo s mnogo više glazbe od izvornika, ipak nije bila riječ o izgubljenom albumu, već o proširenoj verziji postojeće ploče. Ove smo pak godine, povodom stote obljetnice Mingusova rođendana za Dan prodavaonica ploča dobili pravi Mingusov izgubljeni album nazvan “The Lost Album from Ronnie Scott’s”, a koji donosi zapis snimljen dvije godine prije Carnegie Halla, na koncu europske turneje koju je slavni basist sa svojim sekstetom okončao dvotjednom rezidencijom u londonskom klubu iz naslova albuma.
“The Lost Album from Ronnie Scott’s” dolazi na tri diska i donosi dva i pol sata dosad neobjavljene glazbe praćene bogatim paketom rijetkih fotografija te brojnih kvalitetnih eseja, intervjua i parafernalije. Premda profesionalno snimljen u kolovozu 1972., album nikad nije ugledao svjetlo dana jer je Columbia Records naredne godine izvršila čistku svih jazz glazbenika (osim Milesa Davisa, iako se ni on neće još dugo tamo zadržati) iz svog inventara, a uz Mingusa otpusna lista sadržavala je i imena drugih divova žanra kao što su Bill Evans, Keith Jarrett i Ornette Coleman. Pola stoljeća kasnije ovaj izgubljeni album donosi novu sliku o legendi jazza s turneje na kojoj je povratio snagu i nadjačao demone koji su ga prethodno proganjali.
Britanski jazz kritičar i autor Mingusove biografije Brian Priestley, koji je prisustvovao koncertima rezidencije završene ovdje objavljenim materijalom, govori o Mingusovoj europskoj turneji održanoj dvije godine ranije za vrijeme koje je velikan patio od depresije, nije komunicirao s publikom, a svirao je nezainteresirano prepuštajući svu kreativnost svojim kolegama iz benda. Ovo zvuči kao sušta suprotnost onoga što će se na istoj pozornici na sljedećoj turneji, a što je zabilježeno na novoobjavljenom albumu. Mingus, skinut s terapije i nošen na krilima uspjeha utjelovljenog u Guggenheimovoj nagradi za skladateljstvo i objavljivanja autobiografije “Beneath the Underdog” koja je opet skrenula pozornost na njega, ovdje dolazi kao preporođen čovjek, glazbenik koji je ponovno pronašao svoj mojo i iskreno uživa svirajući.
Po pitanju same glazbe, set se sastoji od nekoliko mamutskih kompozicija čije izvedbe lako prevaljuju i trajanje od pola sata. Jedna od takvih je uvodna “Orange Was the Color of Her Dress, then Silk Blues” koju predvodi ključna karika Mingusova seksteta, Charles McPherson na alt saksofonu. Njima se pridružuje i odlični mladi trubač John Faddis kojemu je tad bilo tek devetnaest godina, a u sastav se uključio netom prije ove turneje. Od uhodanih igrača tu je i tenor saksofonist i klarinetist Bobby Jones, dok klavir svira sjajni John Foster koji pokriva i vokalne dionice na pjesmama kao što su “Noddin Ya Head Blues” i posveti Louisu Armstrongu, skladbi “Pops” koja kombinira stihove dvaju najvećih hitova prve trube New Orleansa, “When The Saints Go Marching In” i “Mack the Knife”. Posljednji član seksteta je bubnjar Roy Brooks koji će pružiti i nesvakidašnji prilog odsviran na glazbenoj pili.
Među ostalim skladbama čije trajanje doseže pola sata izdvaja se još “Mind-Reader’s Convention in Milano” koja je ovdje snimljena po prvi put, a kasnije će u Mingusovoj karijeri biti izvođena pod nazivom “Number 29”. Riječ je o izrazito kompleksnoj skladbi za koju autor kaže da je napisana kako bi “stvari postale malo teže”, a nakon što se bend pošteno uznoji svirajući je, uslijedit će još pola minute ludo brze “Ko Ko”. Ne smije se zaboraviti ni na ključnu i nezaobilaznu “Fables of Faubus” s hit albuma “Mingus Ah Um” u koju kontrabasist ubacuje čitav niz citata iz tradicije i američke pjesmarice nasmijavajući publiku, prije nego je privede kraju nakon 34 minute.
“The Lost Album from Ronnie Scott’s” dolazi kao jedan od testamenata postave koja će se nedugo zatim raspasti, premda će se McPherson i Faddis obojica vratiti do koncerta u Carnegie Hallu s čijim smo spominanjem započeli tekst. Ne postoji dovoljno riječi kojima bi se ovo izdanje moglo preporučiti ljubiteljima glazbe Charlesa Mingusa i jazza općenito, ali takvima su preporuke ovakvih albuma vjerojatno i najmanje potrebne jer i sami dobro znaju kakvu dozu oduševljenja ovdje mogu očekivati.
(Resonance Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
