‘Sedatives From the Pharmacy’ pokriva sve faze djelovanje grupe, od najranijih kada je gitaru uz Ivana Bilosnića-Bica svirao i Darko Kordovan i kada su zvučali poput nekakve opičenije verzije Šarlo Akrobate, na trenutke čak i Azre, do snimaka koje su devedesetih radili u Amsterdamu.
Prilikom nedavnog posjeta jednom od sve brojnijih sajmova ploča u Zagrebu, nabasao sam na izdanje koje me istovremeno oduševilo i iznenadilo. Naime, kao ogromni fan grupe SexA ostao sam paf vidjevši krajem prošle godine objavljenu kompilaciju „Sedatives From the Pharmacy“, posebno jer nisam imao pojma da se nešto takvo uopće priprema.
Već kratak pregled omota dodatno je pojačao moju zbunjenost, kako zbog, uvjetno rečeno, manje poznatih odabranih pjesama tako i zbog činjenice da nisam imao pojma tko i što je Ektro Records, izdavačka kuća koja je objavila spomenuti vinil. Ubrzo sam utvrdio kako je jedan od glavnih aktera bio Igor Mihovilović, izdavač, neumorni ‘digger’ i vlasnik etikete Guranje s litice koji iza sebe već ima jedinu objavljenu ploču Sexe, vinilno reizdanje kasete „Uživo iz Kopra 1986.“ i koji me povezao s najzaslužnijim za čitavu priču, njujorškim novinarom, urednikom i glazbenikom Jordanom N. Mamoneom.
Prvo pitanje koje sam mu postavio, sasvim očekivano, bilo je kako je uopće otkrio ovaj kultni zagrebački bend, kao i druge predstavnike alternativne i underground scene zemlje nekoć znane kao Jugoslavija.
– Laibach je, naravno, bio popularan među ljubiteljima nezavisne, alternativne i industrial glazbe u Sjedinjenim Državama još od 80-ih, kada sam odrastao. Čak bih ponekad vidio njihove video snimke na MTV-u. Iako da budem iskren, cijenim Laibachove rane albume kao konceptualnu umjetnost, ali nisam baš ljubitelj njihove glazbe. Slovenski bend Borghesia također je ovdje bio malo poznat, no i oni su bili previše synth i plesno orijentirani za moj ukus. Više volim glasne gitare! Međutim, cijenio sam američku indie grupu pod nazivom Death of Samantha, čiji je pjevač John Petković Amerikanac srpskog porijekla i ima duboke veze s Jugoslavijom. Čak je radio za prijestolonasljednika Aleksandra i napisao pjesmu o Crnoj Gori. SexA se pojavila na mom radaru nešto kasnije, negdje 90-ih, ali vrlo površno, kao bend o kojem sam zapravo samo slušao i čitao. Sjećam se da sam mislio da je naziv albuma “No Sleep ‘Till Pussy” urnebesan i znao sam da je Steve Albini njihov obožavatelj. Nisam još ni posjedovao njihov LP. Kad sam 2005. posjetio Zagreb, to je bilo sve što sam znao o hrvatskom ili jugoslavenskom underground rocku. I bio sam potpuno nesvjestan bilo kakve dublje povijesti Sexe, izvan njihove faze iz ranih devedesetih. To se promijenilo 2010-ih, kada mi je Domagoj Zelić, hrvatski kolekcionar ploča i bloger s kojim sam se dopisivao, poštom poslao retrospektivne albume Trobecovih krušnih peći i Pingvinovog potpalublja, plus vinilno reizdanje Sexine live kazete snimljene u Kopru 1986. godine. Poslao mi je te LP ploče kao poklon, u stilu: ‘Hej, mislim da bi ti se ove ploče mogle svidjeti.’ I jesu, jako su mi se svidjele. – kazao je Jordan N. Mamone.
– Kontrast između Sexinog koncertnog albuma i “No Sleep ‘Till Pussy/Fuck Piction” me fascinirao. Kako se ovaj bend transformirao iz post-punk alijenacije u ovaj prljavi, divlji rock? Svidio mi se i bučni ‘edge’ u čitavom opusu Sexe. Domagoj je potom na internetu podijelio još neke njihove snimke, iz najranijih dana benda 1981. I one su zvučale drugačije: kratke, nervozne pjesme s oštrim gitarama i ritmovima koji su bili poput razbijenog funka i ska. Tada sam krenuo kopati po internetu i otkrio da postoji sav taj sjajan Sexin materijal koji nikada nije izašao na vinilu ili CD-u. Nevjerojatne pjesme s kazeta ili demo snimaka, što sam smatrao velikom štetom. Domagoj mi je također otkrio stvari kao što su bosanski SCH, hrvatski bend Married Body iz 90-ih i Disciplinu kičme. Ispostavilo se da Kele, izvorni bubnjar Discipline, živi u New Yorku i da je prijatelj vlasnika lokalnog srpskog restorana, prekrasnog mjesta zvanog ‘Kafana’, gdje se druže ljudi iz cijele bivše Jugoslavije. Večerao sam i pio tamo jedne večeri s vlasnikom, prije otprilike pet ili šest godina, i spomenuo mu koliko mi se sviđa glazba Discipline Kičme. Vlasnik je bio iznenađen i rekao je da Kele živi u susjedstvu. Poslao mu je poruku i nekoliko sati kasnije, bio sam pijan u jedan ujutro, visio na ulici s trbuhom punim girica i bubnjarom iz ovog legendarnog jugoslavenskog benda o kojem sam malo ranije pričao tijekom večere. Bila je to nevjerojatno cool slučajnost, pravi njujorški trenutak. Kele i ja smo se odmah skompali, postali smo prijatelji i on me učio o starijim, klasičnim srpskim i jugoslavenskim grupama poput Šarlo Akrobate i Partibrejkersa, kao i o prog bendovima poput Buldožera – nastavio je Jordan.
Ubrzo je kontaktirao Mihovilovića koji vodi brigu o arhivama Sexe, nakon čega je krenulo prikupljanje i biranje materijala za LP.
– Stigao mi je 2018. iznebuha mejl iz New Yorka, neki Jordan se javlja. SexA fan, zaluđen kao mi Balkanci, a zna historiografiju i fakte skoro bolje od nas. Šokiralo me. Prvo sam mu napisao da nema dovoljno materijala za cijeli LP, ali imali smo sreće da je ispalo da nisam u pravu. Srećom Jordan je vrhunski urednik, imamo puno dodirnih točaka i bio je užitak, a i čast dijeliti jedan ovakav projekt s takvim likom. Skroman, a easy going, nema više takvih likova. Pogledajte dokumentarac o Swansima, gdje intervjuira Giru ili nabavite No Trend box set. Izniman profesionalac i fanatik! – rekao mi je Igor i objasnio kriterij prilikom odabira pjesama.
„Sedatives From the Pharmacy“, naime, pokriva sve faze djelovanje grupe, od najranijih kada je gitaru uz Ivana Bilosnića-Bica svirao i Darko Kordovan i kada su zvučali poput nekakve opičenije verzije Šarlo Akrobate, na trenutke čak i Azre, do snimaka koje su devedesetih radili u Amsterdamu.
– Kriterij je bio, po Jordanovoj ideji, da se sve faze pokriju ali da ne bude best of nego najbolje što je igrom sudbine ostalo neobjavljeno. Naravno, bend je često djelovao na rubu neimaštine i mimo studijskih uvjeta koji su, barem donekle, od 1990. postali više ili manje default za domaću alternativu bučnijeg predznaka. Zato je većina toga sirova, ponekad čak na rubu skice (npr. pojedine minijature skroz prve faze). Pogotovo je bilo teško ujednačiti snimke i napraviti da dobro ‘dihtaju’ zajedno u čemu su izniman posao napravili Višeslav Laboš i Hrvoje Pelicarić, audio inženjeri sa zagrebačkim adresama.
Sljedeći korak bilo je pronalaženje izdavača, u čemu su važnu ulogu odigrali neki raniji Jordanovi projekti.
– Godinama sam surađivao s Ektro Records na reizdanjima i arhivskim izdanjima pa sam došao na ludu ideju da pitam šefa te izdavačke kuće, Jussija Lehtisala, vođu finskog benda Circle, mogu li sastaviti vinilnu ploču s najboljim od ‘izgubljenih’ Sexinih pjesama. Jussi se bavi umjetnošću radi umjetnosti, svidjela mu se glazba i pristao je izdati materijal. Ništa od ovoga ne bi bilo bez njega, jednako je važan za čitavu priču kao Igor i ja. Ne sjećam se kako sam točno pronašao Igora, možda nas je Domagoj spojio ili sam saznao za njega preko reizdanja Sexinog livea iz Kopra za njegovu izdavačku kuću Guranje s litice koja je objavila i neke od Sexinih starih materijala na internetu. U svakom slučaju, postalo je jasno da je bivše članove Sexe teško pronaći i da nitko od njih nije previše mario za nasljeđe benda – barem ne toliko da bi imao bilo kakvu arhivu neobjavljenih snimaka. Igor je bio superfan i imao je ogromnu količinu Sexinog materijala koji je bio i digitaliziran: emisije uživo, studijske snimke, kazetna izdanja… Osim toga, bio je organiziran i veliki entuzijast, a neke od članova Sexe je poznavao i osobno. Za njih sam bio samo tip u New Yorku kojem se svidjela glazba i koji je imao vezu s diskografskom kućom. Bilo mi je važno dobiti njihovo odobrenje, da bude službeno, ali do njih nije bilo lako doći, neki čak ne koriste ni e-mail. Ali svi su bili jako kul, puni podrške i skromni. Čini se da su vjerovali kako ćemo složiti nešto dobro – istaknuo je Mamone.
Njegovo poznanstvo s Lehtisalom datira iz ranih devedesetih, otkad je fan Jussijevog benda Circle. Počeli su se dopisivati kada je naručivao neke ploče Circlea, a krajem toga desetljeća pomogao im je i potpisati ugovor s jednom američkom indie etiketom koja je objavila i drugi album Jordanovog njujorškog benda Alger Hiss.
– Pomogao sam Circleu i oko nekoliko prvih turneja po Americi, a putovao sam i u Finsku nekoliko puta. Iz svega toga razvilo se trajno prijateljstvo. Oko 2010. Jussi me pitao bih li bio zainteresiran sastaviti neka opskurna punk, noise i post-punk reizdanja ili arhivska izdanja za Ektro. Pretpostavljam da on poštuje i cijeni moj ukus u glazbi, dok mu prodaja zapravo nije bitna. Za Jussija je to pitanje umjetnosti. I tako smo od tada zajedno napravili puno ploča. Odaberem bend, dobijem Jussijevo odobrenje za izdanje, kontaktiram članove benda i koordiniram glazbu i dizajn. Jussi proizvodi ploče i prodaje te pronalazi dizajnera koji će sastaviti omot – kaže Jordan pojasnivši kako je na omotu „Sedatives From the Pharmacy“ također spomenuti Full Contact Records zapravo Ektrova podetiketa namijenjena izdanjima na vinilu. Ukratko nam je nabrojio i druga izdanja na kojima je radio pa je tako, isto za Ektro, sastavio live album, kao i retrospektivu neobjavljenih materijala Toiling Midgetsa, dugogodišnjeg kultnog benda iz San Francisca koji je i danas zajedno. Prije nekoliko godina su izdali i novi studijski album na kojem je Mamone gostovao i svirao gitaru. Za taj label je koordinirao i ploču Gasenete, nasilnog, lo-fi punk/no wave benda iz Japana koji su od 1978. napisali samo četiri pjesme, a izdanje je sastavljeno od četiri najbolje snimke svake od njih. Kompilirao je i album sastavljen od koncertnih zapisa, snimaka s proba i studijskih pjesama grupe X__X, snimljenih 1979. godine. Riječ je o clevelandskom art-punk bendu Johna Mortona, nastalom nakon što se raspala njegova prethodna grupa, proto-punkeri Electric Eels.
Tu je i CD Mission for Christa, vrlo opskurnog washingtonskog art-noise-punk benda iz sredine 80-ih koji je imao neke neočekivane go-go i funk utjecaje.
– Najistaknutija ploča na kojoj sam surađivao je box set No Trenda, nihilističkog, ciničnog, anti-hardcore punk benda iz Marylanda. Velika američka indie izdavačka kuća Drag City objavila je ovu ploču. Kutija sadrži faksimilna reizdanja prva dva EP-a No Trenda, kao i rijetki LP „Too Many Humans“ iz 1983. godine. Na box setu su i dva CD-a s live i demo snimkama, zajedno s vinilom. Plus sam bio koautor knjige od 50 stranica o tom bendu. I tonu drugih stvari, a sve zajedno trajalo je oko 10 godina – istaknuo je i dodao kako bi, s područja bivše Juge, rado reizdao prve albume Discipline Kičme, ali je komplicirano dobiti prava na njih, te Married Body.
„Sedatives From the Pharmacy“ otvaraju stvari „Ja sam protiv za“ i „Dok su ti drugi govorili“ koje bismo mogli svrstati u ekstremnije primjere novog vala, no već pred kraj prve strane uranjaju u mračni i eksperimentalni post-punk, posebno u pjesmama „A da se nasmijem“ i „Kruh“ u kojoj do izražaja dolaze i ledeno hladni synthovi Saše Lasta. Fascinantan razvoj grupe punog imena Sedativ Ex Apoteka do kraja osamdesetih ih je pretvorio u, barem po mom sudu, u jedan od najjačih noise rock bendova na svijetu, što je prepoznao i veliki Steve Albini i ponudio im suradnju. Amsterdam je na putu do Amerike i Albinija trebao biti samo usputna stanica, no sudbina je htjela drugačije.
Mihovilovića smo pitali i što bi bila neka konstanta koja povezuje sva razdoblja Sexinog djelovanja.
– Hrabrost i mojo. Boljenje kurca za mišljenja publike dok god ih vozi to što su zamislili. Nijedan bend ne mogu zamisliti da iz ‘skoro-pa-Jugoton’ pozicija, kakve su imali na samom početku, odu u Kopar, „Afriku“, „Marka“, “Pjesmu“ te kasnije kriptične i još bizarnije „Jeane Jone“, „Toni Bellino“ ili „Uhode“. To su bili baš ti ljudi, spojeni tim kreativnim ludilom. I glađu za avangardom rekao bih, koliko god to na prvu možda zvučalo pretenciozno – mišljenja je Igor Mihovilović.
Amsterdamska faza, kada su svirali u sastavu Nik Valentić (vokal), Bic (gitara), Igor France (bubnjevi) i Saša Last (bas), predstavljena je sa „Sad Yellowbelly Blackbird“ i „Red Light District“, pri čemu je na ovoj drugoj, snimljenoj 1995. godine, bubanj svirao danas pokojni Đorđe Delibašić, a saksofon Capri (Damir Prica Kafka, op.a.)
Upravo o tim, ranim amsterdamskim danima Sexe ispričane su mnoge legende i mitovi od kojih su se neki našli i u dokumentarnom filmu Ines Pletikos „Kako smo ušli u Europu: Slučaj SexA“. U njemu je raspad grupe predstavljen kao izravna posljedica sukoba grupe sa skvoterskom scenom koja ih je optužila za seksizam. Igor, međutim, navodi kako ta verzija događaja baš i nema previše veze s istinom.
– Malo, skoro ništa. Dio skvoterske scene (npr. Breda) solidarizirao se sa Sexom, upravo braneći njihovu slobodu izraza kroz feministički diskurs. Ostali su praktički nečujni slijedom šuma u kanalu. Šteta što to u filmu nije više apostrofirano. Na koncu, šteta što film nije o Sexi. Ali dobro opisuje razloge zašto su se umorili. Koliko sam upoznat i koliko ih znam kao ljude i umjetnike cijela ta zavrzlama im je bila možda pet posto razloga da im dosadi svirati pod tim imenom. Do 1992. su ipak svirali desetak godina uz povremene pauze, puno je više tu drugih detalja od kulturološkog nesporazuma koji se dogodio uslijed izgubljenosti u prijevodu ili nekakvom nemuštom cancel culture embrio pokušaju, što je navedeni ‘bojkot’ realno bio – pojasnio je.
Pitanje koje će vjerojatno zauvijek ostati neodgovoreno je i ‘što bi se dalje događalo sa Sexom da im je Albini zaista uspio producirati album?’, odnosno bi li dobacili do nečega nalik svjetskoj karijeri, dakako u okvirima noise i alter rocka.
– Može biti. Teško je reći. Mislim da bi zajedno napravili vraški dobar album. Volim i poštujem Albinija i posjedujem dosta ploča s njegovim imenom. Ali u isto vrijeme, nije da je on neki čarobnjak čija bi snimka instantno učinila bend uspješnim ili zapaženim. Na primjer, radio je s velikom nizozemskom grupom Gore u kasnim osamdesetima i to ih baš i nije učinilo superzvijezdama. Za svaki Pixies, PJ Harvey ili Nirvanu, postoji vjerojatno 10 bendova koje je snimio Albini i koji su daleko manje poznati. SexA je, za mene, zanimljiva sama po sebi više nego kao neka Albinijeva fusnota. Tko zna koliko je njihova suradnja s komercijalnog stajališta mogla biti uspješna ili neuspješna? Ipak, vjerojatno bi to razvalili, mislim da bi Albini bio savršen izbor za producenta. I slažem se da je “No Sleep” bio jedan od najjačih albuma 1990., u noise rocku i općenito – smatra Mamone, a na tom tragu razmišlja i Mihovilović:
– Nirvana je u demo fazi silno htjela biti na Touch And Go, nudili su labelu prije „Bleacha“ da sami to financiraju samo da bi bili dio tog kruga. Zamisli krajem ‘92 izlazi Sexin LP za isti taj label, u vrijeme kad Jesus Lizard izbacuju split sa Nirvanom. Možda bi bili potisnuti kao stotine malih bendova, a možda baš gurnuti još dalje s litice. Svakako mislim da su to gore spomenutim stavom zaslužili, a sad kako bi kockice pale da su drugačije pale možemo samo maštati. Plus, koliko bi oni u toj ‘savršenoj verziji događaja’ htjeli i mogli ići na turneje da to dignu na prave visine?
S obzirom da brine o Sexinim arhivama, Mihovilovića smo pitali i postoji li u njima još nešto što bi se moglo pretvoriti u izdanje poput „Sedatives From the Pharmacy“?
– Nekoliko zanimljivih snimki koje nisu stale na ovaj LP i to je, za sada, to. Postojali su i neki sessioni koji su radi neimaštine i nemara zauvijek zagubljeni. Za sada je to to dok nešto brutalno jednom ne izroni. Volim vjerovati u ideju da je tako nešto moguće. Arhivu ću, iz osobnog gušta i radosti traženja, upotpunjavati i povećavati dok sam živ. Nadam se i novom pressu obje ploče, rasprodane su, a s godinama se povećava krug ljudi koji bi ih voljeli imati. Ako do toga dođe uvijek se mogu iskoristiti svježe trake nečeg što do sada nije išlo van.
Prije nekoliko godina, zahvaljujući Damiru Bartolu Indošu i njegovom šahtofonu, dobili smo i krnji reunion Sexe pošto su s njim svirali Bic te izvorna ritam-sekcija grupe, basist Nino Prišuta i bubnjar Ratko Danilović. No, ima li šanse da se čitav bend ponovno okupi, makar za poneki koncert?
– Osobno mislim da nije isto neka od postava Sexe kao i trojica likova iz Sexe koji kolaboriraju s Indošem i Tanjom na nekom od njihovih projekata. Koliko god mi je dio materijala koji su proizveli zadnjih godina bio super zvučno i vizualno. Ili svi zajedno ili ništa. Ali, budući da nisam član benda neka njihova ipak bude zadnja oko toga. I dabogda u tom slučaju bilo kao s Trobecima – kaže Igor koji nam je za kraj predstavio i neke interesantne projekte na kojima trenutno radi.
– Nastavlja se suradnja s talijanskim FOAD Records započeta još prije desetak godina na izdanjima Grča, Brainstorma i Devastationa. S vremenom sam, nakon što je Guranje s litice zamrlo u svojoj prvotnoj formi, više vremena počeo posvećivati pomaganju drugim labelima da nešto objave, najčešće arhivskog tipa. U pripremi je split ploča Grč/Mrtvi Kanal koja će sadržavati iste pjesme kao split kazeta iz 1983. a izlazi povodom 40 godina Grča što pada krajem godine. Urednik sam izdanja te sam uz digitalizaciju radio i dizajn ploče i omota, kao i mnogo puta do sad. Ploču izdaje već spomenuti FOAD Records u ekskluzivnoj suradnji s Dallas Recordsom. Generalno se trudim, ako mi uvjeti i vrijeme dozvoljavaju, barem jedan takav LP godišnje izbaciti u sličnoj kolaborativnoj varijanti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
