Kada će se jednom, za kojih 20-30 godina, analizirati što se s (indie) rockom događalo u prvim dekadama 21. stoljeća posebno poglavlje trebat će posvetiti njegovom bratimljenju s plesnom glazbom, bilo da je riječ o, u posljednje vrijeme nezaobilaznom, synth-popu, modernijim čitanjima disca ili nekakvim mutacijama housea. Različitim varijacijama tog bratimljenja, između ostalih, nisu odoljeli ni Coldplay i Franz Ferdinand, kao ni junaci ove naše priče, montrealski Arcade Fire.
Širiti granice vlastitog zvuka i okušati se u nečem novom na papiru svakako vrijedi pohvaliti i podržati, no problem je što se plesna faza ni kod jednog od spomenutih sastava kvalitetom ne može ni uspoređivati s onim što su radili na počecima. U tom kontekstu, šesti studijski album Arcade Fire djelomično vraća na pravi put, barem u pjesmama koje zvuče kao da su pisane u vrijeme sad već legendarnog debija „Funeral“ ili njegovih neposrednih nasljednika „Neon Bible“ i „Suburbs“.
Od takvih pjesama daleko najbolji je prvi singl „The Lightning I, II“ koji sadrži sve ono čime su nas Win Butler i ekipa osvojili još 2004. godine: postepeni rast od akustarom i klavirom vođenog uvoda do himničnog refrena stadionskog intenziteta, studiozno razrađene aranžmane i katarzično finale kao stvoreno da postane jedan od trenutaka po kojem će se pamtiti budući im koncerti.
„Unconditional I (Lookout Kid)“ malo previše podsjeća na Paula Simona da bi dosegnuo iste visine iako će emocije zasigurno uzburkati stihovima u kojima se Win i supruga Régine Chassagne svojem sinu pokušavaju opravdati, čak i ispričati zbog svega što smo učinili svijetu. U drugom dijelu iste skladbe, podnaslovljenom „Race and Religion“, mikrofon preuzima Régine uz minimalnu, jedva primjetnu asistenciju Petera Gabriela i nemalu sličnost s nečim što bi u osamdesetima snimila Madonna. Samim time, nikada neću shvatiti kako i zašto stvari poput ne samo „Unconditional II“, nego i „Age Of Anxiety I i II“ koje bi uz manje intervencije mogle upasti u set-listu Davida Guette, kritika danas gura u glazbene ladice naglašeno artističkog predznaka. U tim ladicama zato ima mjesta za bilo koji od segmenata četverodijelne „End of the Empire“, sanjive psihodelije u stilu Flaming Lipsa i pomalo zaboravljenih Mercury Rev koju je moguće smatrati i poveznicom s eksperimentalnijim momentima „Reflektora“.
Produkciju je, uz Wina i Chassagne, odradio Nigel Godrich dozvolivši pjesmama da se grade i razvijaju potpuno prirodno i neopterećeno, čime je postignut i efektan kontrast između tiših i glasnih dionica, kao i onih ogoljenih i raskošno aranžiranih.
Po pitanju tekstova, „WE“ nije daleko od konceptualnog albuma koji starta u ‘dobu tjeskobe’, prožetom pandemijom i strahom od gubitka života kakvog smo poznavali, preko „End of the Empire“ u kojoj se narator želi ‘odjaviti’ od sve više otuđenog i izgubljenog svijeta do naslovne skladbe, ujedno i posljednje postaje njegovog samootkrivenja te ponovno probuđene vjere u ljude i zajedništvo.
Ocjena: 6/10
(Columbia, 2022.)