Još od sredine osamdesetih, Kristin Hersh predstavlja istinsku ikonu američkog alter rocka, počevši od kultnog benda Throwing Muses preko kasnijeg power trija 50 Foot Wave pa sve do desetak albuma koje je objavila pod vlastitim imenom. Uoči njezinog prvog koncerta u Zagrebu koji će u četvrtak, 26. svibnja održati u Močvari, Kristin smo mailom poslali nekoliko pitanja ne samo o glazbi, već i o njezinom književnom radu, privatnom životu i kompiliciranom odnosu s glazbenom industrijom.
Ovo će biti vaš prvi koncert u Zagrebu, što možemo očekivati po pitanju set-liste? Hoćete li izvoditi i neke pjesme Throwing Muses i 50 Foot Wavea?
Kristin Hersh: Nemam unaprijed pripremljene set-liste, ne znam zašto. Samo napišem imena pjesama na poleđinu svoje gitare i onda sviram što god mi se sviđa. No, kako su moj bend do prošloga tjedna sačinjavali Moose iz 50 Foot Wave i Fred iz Throwing Muses, a ja sam Kristin Hersh, svirali smo pjesme iz čitavog kataloga, fokusirajući se na moj posljednji solo album (“Possible Dust Clouds”), novi Throwing Muses (“Sun Racket”) i novi 50 Foot Wave (“Black Pearl”). Imali smo otkazanih šest turneja tijekom pandemije pa smatramo da te albume treba predstaviti kako zaslužuju jer su objavljeni u tako nezgodno vrijeme.
Vaš posljednji solo album izašao je 2018. godine. Koja bi bila glavna razlika između „Possible Dust Clouds“ i vaših prethodnih izdanja „Wyatt at the Coyote Palace“ i „Crooked“?
Kristin Hersh: “Possible Dust Clouds” sam napravila tako da zvuči poput live eventa. Ne poput snimke uživo (koja najčešće ispadne loše), već sam željela da zvuk kruži i ispunjava čitavu prostoriju. S druge strane, htjela sam da album zvuči suho, bez previše reverba, što sam postigla pomičući mikrofon oko bubnjeva. Bas je u jednom trenutku mutan, u drugom kristalno jasan, ovisno o tome što pjesma traži od njega, a tu fluidnost zvuka prate i moje gitare. Što se razlika tiče, “Crooked” je bio fokusiran, a “Wyatt at the Coyote Palace” epskih razmjera sa čak 24 pjesme, sadržajno i stilski je pokrivao jako puno toga. Rad na tom albumu trajao je pet godina, ali na kraju ga ipak nisam željela pustiti. Zna mi se dogoditi da postanem malo opsesivna…
U 2020. izdali ste i album s Throwing Muses. Kada skladate, znate li unaprijed koje će pjesme ići na vaš album, a koje na Throwing Muses ili 50 Foot Wave?
Kristin Hersh: Pjesme za Throwing Muses skladam na Telecasteru ili Stratocasteru, one 50 Foot Wavea na Gibsonu ili SG-ju, dok solo ploče pišem na svojoj akustičnoj gitari Collings. Moji bubnjari mi kažu da je to jako glup sistem, ali ja ga ne želim mijenjati, ha ha ha.
Objavili ste i nekoliko appalachian folk albuma. Što vam je u tim pjesmama toliko fascinantno i pripremate li neki sličan projekt?
Kristin Hersh: Ja sam iz Georgije, s juga Sjedinjenih Država, gdje je ta glazba sveprisutna. Moji roditelji su odrasli na planini Lookout u Chattanoogi u Tennesseeju pa su me naučili tim pjesmama kad sam bila mala. Nasilje, slatkoća i tuga svojstvene su istinskoj narodnoj pjesmi, pjesmi koju nitko nije napisao, odnosno napisali su je svi koji su je ikada pjevali. Takve pjesme poučne su u vremenu kada ljudi žele posjedovati glazbu, uzimati zasluge za nju, zarađivati od nje, prodati svoj imidž i slično. U glazbenom biznisu stvarno nema puno glazbe, pa volim izaći izvan njega kako bi pronašla svoj soundtrack. Pjesme takve snage i emocije se i dalje pišu, ali se njihova priroda mijenja kroz godine. Poznajem stotine glazbenika i tekstopisaca, a samo nekoliko tih pravih umjetnika sudjeluje u poslovnoj strani priče. Industrija zabave je modna industrija koja preferira glumce koji se oblače kao glazbenici i reklamiraju određeni proizvod.
Prije nekih 15 godina pokrenuli ste CASH Music, web stranicu temeljenu na pretplati na kojoj ste objavljivali svoje albume i druga izdanja. Rekli ste da želite potpuni odmor od glazbene industrije, no 2018. potpisali ste s Fire Records. Što je bio razlog tome?
Kristin Hersh: Čekala sam da se promijeni čitava paradigma. Bilo je izuzetno teško izvući se iz ugovora s Warner Brothers i znala sam da moram čekati da se industrija uruši prije nego što uistinu uspijem izaći iz nje (zbog čega je 50 Foot Wave bio u potpunosti DIY). Ali isto tako sam znala da će ljubitelji glazbe kopati ispod površine kako bi došli do pravih stvari. Biznis ne može ubiti suštinu, kao ni ljudsko srce. Kada je došlo vrijeme da se pronađu suradnici koji ne traže seksistički proizvod umjesto humane glazbe, Fire je bio tu, spreman pomoći. Još uvijek nam publika, uvjetno rečeno, plaća troškove studija, ali više ne moramo izdvajati sredstva za produkciju, distribuciju ili promociju.
Imamo posla s glazbeno nepismenim stanovništvom koje je čulo samo proizvod, a ne glazbu, pa im prava glazba zvuči čudno i sirovo. Drugim riječima, da ste u životu jeli samo McDonalds, jabuku ne biste prepoznali kao hranu. Vrijeme je da se to ružno stanje stvari raspadne i promijeni.
Mislite li da danas, uz sve društvene mreže, YouTube i platforme poput Bandcampa, glazbenici još uvijek imaju potrebu surađivati s diskografskim kućama?
Kristin Hersh: Gotovo svaki “glazbenik” za kojeg ste ikada čuli je kupio svoj uspjeh. Nemoguće je natjecati se sa svim tim sranjem bez novca iza sebe, ali to je uvijek bio slučaj. Radio, naslovnice časopisa, čak i mjesto na policama u prodavaonicama ploča se oduvijek prodavalo i kupovalo. Dakle, iako svi podsvjesno znamo da je Grammy nagrada za marketinški odjel, naše mišljenje često nije takvo. Imamo posla s glazbeno nepismenim stanovništvom koje je čulo samo proizvod, a ne glazbu, pa im prava glazba zvuči čudno i sirovo. Drugim riječima, da ste u životu jeli samo McDonalds, jabuku ne biste prepoznali kao hranu. Vrijeme je da se to ružno stanje stvari raspadne i promijeni. Anonimnost je neprijatelj kada je u pitanju industrija zabave koja traži pažnju, zbog čega uvijek kažem: ne tražite pažnju. Svirajte iskrenu glazbu koja nikoga ne pokušava impresionirati. Budite ljudi, budite veliki, upoznajte svoj instrument i živite svoj dragocjeni život. Svi se ljudi rađaju s razumijevanjem glazbe, ali marketingom se od toga odvraćamo. Anti-moda i anti-pažnja su jedini način borbe, a odlična glazba je neophodna u svakoj borbi.
Prošle ste godine objavili svoje memoare „Seeing Sideways“. To su bili vaši drugi memoari, kako ste se osjećali stavljajući svoju prošlost na papir?
Kristin Hersh: To je zapravo moja treća knjiga, ali druga (“Don’t Suck, Don’t Die”) je bila o Vicu Chesnuttu. “Seeing Sideways” je nastavak mojih prvih memoara “Rat Girl”. Nisam mislila napisati niti jednu od njih; sve su bile naručene. A moja prva knjiga mi je pune dvije godine djelovala jako pametno. Mrzim pametno, želim visceralno, želim da moj rad nađe vlastiti glas, a ja da mu se maknem s puta. U glazbi je to očito, pa sam skoro odustala, misleći da proza ne može pobjeći iz tog cerebralnog geta. Onda je knjiga iznenada našla svoj glas i ja sam je samo pratila do kraja; još dvije godine ustajanja u dva sata ujutro i podvrgavanja svojevrsnoj samohipnozi kako bih zapamtila detalje svakog događaja o kojem sam pisala. Teško mi je zamisliti da pišem o nečemu što nisam iskusila iz prve ruke, s uključenim svim osjetilima, ali moje knjige vam očito ne govore kako se osjećati. Prigovarali su mi da sam čitatelja stavila iza svojih očiju i natjerala ga da proživi moje priče, no čitatelj ne dobiva ništa više od toga kako bi se čovjek trebao osjećati s obzirom na to iskustvo. Slično kao u mojim pjesmama.
Poglavlja knjige nazvana su po vašim sinovima. Kako je bilo odgajati djecu uz karijeru glazbenice, stalne turneje i snimanja?
Kristin Hersh: Nisam spavala trideset godina! I svidjelo mi se. Djeca i pjesme su slični: preokupiraju te, olakšavaju ti život i zdravlje te uz njih postaješ ono što bi trebao biti. To je čast. A moji sinovi su moji heroji. Jedini ljudi kojima pripisujem neki status. Iako se protivim shvaćanju da bi neka osoba mogla biti važnija od druge (zato u knjizi nema imena osim onih moje djece), moram priznati da su moja djeca za mene ‘velika’.
Negdje sam pročitao da imate sinesteziju, što znači da glazbene akorde vidite u bojama. Kada ste toga postali svjesni i kako se to točno manifestira?
Kristin Hersh: Teško mi je uopće zamisliti da doživim akorde bez boja. Kad me je moj otac Dude prvi put naučio akorde koje jedan hipi treba kako bi svirao hipi pjesme, bilo mi je dosadno. Rekla sam mu da me je naučio samo primarnim bojama (crvena, plava i žuta), a ja sam htjela svirati i oker ili tirkiz. Bio je zbunjen, ali mi je pružio svoju gitaru i rekao: ‘Tvoja je. Sviraj boje’.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
