Povodom njihovog nastupa na zadnjem danu ovogodišnjeg INmusic Festivala, razgovarali smo s Brunom Antolićem, autorom iza jednog od najeksplozivnijih novih bendova na domaćoj alternativnoj sceni. Naravno, u pitanju je koprivnička Šiza čiji ćemo prvijenac ‘Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem’ moći čuti uživo na Jarunu.
Nismo pričali još otkako je tvoj prethodni projekt Letarg objavljivao svoj album prije gotovo pet godina. Je li Letargova priča zauvijek gotova ili je to nešto čemu se možda misliš vratiti?
Bruno Antolić: Nikad ne reci nikad, ali trenutno ne vidim da je to moguće, jer Šizaaaa letiiii! Daje mi krila da ispalim cijelu svoju kreativnu energiju. Šiza je i više nego dovoljna za tu moju potrebu. I kod Markeca osjećam isti zanos zbog čega se ne moram toliko trošiti oko motivacije. Znao sam se previše iscrpljivati u držanju entuzijazma kod drugih. Dojma sam da se više ne habam s time. Jedan drugog održavamo u lebdenju. No, vjerojatno je tomu tako zato što Markec jednako kao i ja sudjeluje u autorstvu pa i njega taj polet diže. A i Dostava Zvuka je tu odigrala veliku ulogu čini mi se. Nadam se da nisam uklet i da neću pasti u nekakvu zamku… Univerzumu šaljem dobre vibre… Zasad me sluša!
Zadnji put smo zaključili da je prijelaz s punka koji si svirao sa Suho Grlo Nos na prilično intimni kantautorski rock Letarga bilo pitanje odrastanja. Kako onda tumačiš zaokret od takve glazbe na bučni garažni power duo kakav je tvoj novi bend Šiza?
Bruno Antolić: Da, mislim da se radilo o odrastanju. To je ono što mi je tada trebalo. Progresija se najviše osjetila na tekstovima… Vjerujem da se napredak oko tekstova vidi i u Šizi bez obzira na to što se radi o drugačijem stilu i temama. Međutim, neovisno o tekstovima, kada se prisjetim mog glazbenog dijela stvaralaštva ono što malo ljudi zna jest da je treći album SGN-a trebao biti dupli EP koji se, ako se dobro sjećam, trebao zvati ‘Prkos i Jal’. U muzičkom smislu ‘Jal’ je trebao biti dio albuma nešto nalik Letargu. Kvalitetan, pametan i čvrsti power pop/punk. Čak smo i svirali na dvije, tri probe pjesmu ‘Paravan’ i ‘Sunce’ koje još tada nisu imale tekst pa niti ta imena. Međutim, dečkima iz SGN-a nisu baš sjele pa sam ih poslije iskoristio za Letargov repertoar. Mislim da smo pjesmu ‘Stani’ koja se nalazi na Letargovom albumu čak i svirali na par SGN-ovih koncerata pod imenom ‘Brat’ uz malo drugačiji aranžman. Drugi dio albuma, odnosno ‘Prkos’ bi bombale pjesme sirovog, žestokog i garažnog punk/rocka kao što danas udaraju u Šizi. Isto tako, dva riffa su uzeta iz skica koje su trebale biti na tom dijelu trećeg albuma SGN-a na temelju kojih su nastale Šizine pjesme ‘Mesi(ja)’ i ‘Generaci(ja)’. I te smo skice svirali na nekoliko proba SGN-a, naravno u aranžmanu za trio band. Također, dečkima su bile još gore nego prve dvije. A ja nisam imao snage ni volje uvjeravati.
Ta kombinacija našeg razilaženja i moje indolentnosti oko trećeg albuma je zasigurno bio jedan od razloga raspuštanja SGN-a. Tako da, i Letarg i Šiza su dio mog odrastanja, a Suho Grlo Nos pak početak cijele moje priče. I ta priča nije mogla početi bolje za jednog petnaestogodišnjaka pa nastaviti sve do jednog 33-ogidšnjaka koji se konačno osjeća aktualizirano u svom stvaralačkom smislu unutar Šize. I koji je ipak nešto malo vještiji u sviranju, pisanju tekstova i skladanju nego onaj nadobudni klinac za kojeg smatram da me danas definirao takvim kakvim jesam. Volim ga puno. I nadam se da će uvijek biti tu i bacati me u vatru da rastem i dalje… Osjećao sam slabljenje zanosa kod Letarga isto kao i kraj SGN-a. Kad sam to osjetio na Letargu bio sam spreman dignuti ruke od svega i maknuti se iz glazbe. Kao da sam se pomirio s time da više neću biti muzičar. Sad dok gledam, kao da sam sam sebe htio uvjeriti da ne trebam biti muzičar. Bio sam prazan. Grdo vrijeme… No, nije to tako lako. Glazba i stvaralaštvo ti uđe pod kožu i frče te neprestano…
Kod obilježavanja desete obljetnice filma ‘Koprivnica pleše pogo’ 2019. godine prigodom čega smo se Horva, Groba i ja samo za tu jednu večer opet okupili u SGN-u doživio sam katarzično iskustvo. Vratio sam se. Onaj slinavac u meni me probudio. Bio sam prerano preumoran. Energija i znoj opet su me opili. Ono kad usred sviranja spoznaš kakav si sretnik. Tamo gdje vrijeme ne postoji. Tamo gdje ti se tijelo i misli spoje u sada i ovdje. Markec je to kod mene osjetio. Dobro da je. Sad sam full unutra. Spasio me.
Šiza je jedan od rijetkih projekata koji su hrabro pokrenuti i prvi album izdali u punom jeku pandemije koronavirusa. Imaš li osjećaj da je nemogućnost održavanja koncerata u većini tog razdoblja negativno utjecala na priliku za promoviranje jednog novog benda?
Bruno Antolić: Moram priznati da nikad nisam više svirao nego sa Šizom. Prošle godine odsvirali smo dobre koncerte, a ove nastavljamo istim tempom. Nama je pandemija bila jako plodonosna. Imali smo vremena posvetiti se Šizi. S obzirom na to da smo duo mogli smo održavati probe poštujući epidemiološke mjere dva kućanstva. Održavali smo probe više puta tjedno, a kod svakog malog popuštanja mjera odsvirali bi par koncerata. Mislim da smo koncertno dobro promovirali ‘Pristojnost’, što još uvijek i radimo. Tko zna, možda da nije bilo pandemije bismo mogli još i više, ali začudo uspjeli smo i ovako. Ova godina je top! Sretni smo i zadovoljni.
Lanjski album “Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem” postigao je priličan uspjeh kod kritike i našao se na brojnim popisima najboljih izdanja godine. Koliko ti je zapravo stalo do mišljenja glazbenih kritičara, pogotovo u vrijeme kad je svatko s pristupom društvenim mrežama neka vrsta kritičara?
Bruno Antolić: Lijepo je čitati recenzije kada vidiš da se netko potrudio oko nje. Kada vidiš da je u to uloženo nešto truda. Kada pokušava svojim viđenjem dati drugu perspektivu. Gotovo kao neko novo umjetničko djelo. Iz takvih kritika nešto i naučiš – pohvala ti je draga jer si shvaćen, a kritika dragocjena jer iz nje možeš nešto naučiti. Još malo narasti. Nažalost, takve recenzije su u manjini. Uglavnom su s jedne strane površno pozitivne oko kojih se osjećaš ravnodušno ili su pak s druge strane apsurdne s malicioznom svrhom od kojih ti se samo smije. Ali ima dosta dobrih persona koje znaju koristiti riječi. Volim ih čitati i kod recenziranja drugih glazbenika, izvještaja i slično. Volim riječi. U pravoj kombinaciji mogu nadahnuti, a u lošoj kada narasteš više ne mogu nauditi.
Nije mi cilj nikoga mijenjati. Samo izbacujem svoju kreativnu energiju koja je očito trenutno dosta povezana uz mentalno zdravlje i funkcioniranje s drugima.
Uspoređuju vas s bendovima kao što su Disciplina kičme i Repetitor, pa čak i Royal Blood koji će također nastupiti na ovogodišnjem INmusicu. Iz kojih izvora Šiza zbilja crpi glazbeno nadahnuće?
Bruno Antolić: Dosta dobro društvo… Drago nam je! Brijem da imamo sad već nešto u nogama da izvor za glazbeno nadahnuće možemo crpiti iz sebe samih. No, ono u što se zaljubiš između jedanaeste i trinaeste godine života postane tvoj core. Moja prva ljubav bila je Nirvana. Iz nje je sve poteklo dalje pa i želja da primim gitaru u ruke i okušam se u stvaralaštvu. I dan danas mi zna pobuditi iste senzacije koje sam osjećao kad sam je kao prištavac otkrio. Možda baš u čast tomu Šiza je za koncerte obradila pjesmu “School” koju planiramo izvoditi do kraja ove ‘Pristojnost’ ere.
Sigurno me definirala i srednjoškolska zaluđenost s punkom koja je najviše gravitirala prema Pasima. Još uvijek pamtim sve tekstove. U ranim jutarnjim satima gnjavim ljude po feštama puštajući Pase i pjevajući sve tekstove na sav glas. Frendovi već znaju da je to znak da se bliži kraj i da zovemo taksi. Čak je odluka o ženidbi bila na temelju datuma zadnjeg oproštajnog koncerta Pasa u Tvornici koji se poklopio s deset godina hodanja. Stalno se zezam da se mogu pohvaliti da mi je na svadbi bilo 2000 ljudi i da su mi svirali Pasi… The Thermals, Pixies, Radiohead, The Beatles, Sonic Youth sam gutao za vrijeme studiranja u Zagrebu. Zadnji bend koji me oduševio blizu spomenutih su jedino Idlesi. Ali kao što sam rekao, osjećam da nadahnuće već crpimo iz sebe. No u meni se očito duboko između svega ostalog nalazi i sve ovo navedeno. Tak da… Valjda je to to? Ko’ zna kaj se u Markecu sve nalazi…
Jesu li bas i bubanj dovoljni da se kaže sve što se glazbeno treba reći u rock and rollu?
Bruno Antolić: Da! Doduše, ne treba ti puno za ogoljenu sirovu energiju… Fora mi je kako nam ljudi nakon koncerata prilaze i govore da ne mogu vjerovati da smo samo dvojica, da zvučimo kao da nas je barem četvero na stageu. Volim znoj i sirovinu… Pogotovo na koncertima.
Tvoji tekstovi predstavljaju jedan on najoštrijih primjera društvene kritike u domaćoj alternativi. Koliko uopće glazba danas može utjecati na to da se problemi osvijeste kako bi se nešto uopće moglo pokušati mijenjati?
Bruno Antolić: Šiza ima tekstove koji su zapravo dosta usmjereni na intrapersonalnu sferu koja se prelijeva u interpersonalnu s drugima. Nije mi cilj nikoga mijenjati. Samo izbacujem svoju kreativnu energiju koja je očito trenutno dosta povezana uz mentalno zdravlje i funkcioniranje s drugima. To mi trenutno treba. Međutim, nekolicina ljudi mi je prilazila nakon koncerata i imala potrebu reći kako su im Šizini tekstovi važni, poticajni i nadahnjujući. Sretan sam zbog toga!
Sviraš s Markom Kuharom kojeg se općenito smatra jednim od najboljih punk rock bubnjara na sceni. Misliš li da je Šiza uopće i mogla zaživjeti s bilo kim drugim na bubnjevima?
Bruno Antolić: Za mene je Markec najbolji bubnjar na svijetu! On je Šiza. I njemu je fora šiziti, jer to mu je prvi bend koji osim brutalne snage njeguje i dobar groove. Kliknuo je odmah! A njegov autorski šmek i logika aranžiranja je neprocjenjiva. Pravi sam sretnik… Ne vidim Šizu s bilo kim drugim. On je Šiza isto kao i ja. Nas dvoje smo Šiza. Sve ostalo je nemoguće…
Radite li možda već i na nekim pjesmama koje bi mogle postati dijelom sljedećeg albuma Šize?
Bruno Antolić: Jako dobro napredujemo s novim albumom! Postali smo dosta sistematični oko stvaranja novih pjesama. Snimamo se na probama, snimke doma slušamo, o njima razmišljamo, mijenjamo, dodajemo, oduzimamo. Kada dovršim tekst napravimo dobru demo snimku pjesme u prostoriji za probe. Snimke su bomba! Pjesme su bomba! Najradije bih ih već sad puknuo u svijet! Kada puštamo ekipi demo snimke misle da smo već počeli snimati u studiju album. Oduševljeni su isto kao i mi. Markec i ja pričamo dosta o albumu, što bismo sve uz njega još mogli profurati i slično. Jako se veselim i užasno sam nestrpljiv!
Nastupate na završnom danu INmusic Festivala u popodnevnom terminu od 18h. Što bi poručio publici kako bi ih motivirao da dođu na vrijeme i ulove vaš nastup?
Bruno Antolić: Dobro smo nauljeni i uživamo u Šizi. Ako ti se sviđa nefilozofiranje dođi, ako ti je svejedno nemoj. Mi ćemo i dalje uživati. No, čujem da je to zarazno pa je najgore što ti se može desiti da te zarazimo našom šizikom znojne uživancije! A znoj je zagarantiran, ipak je 6 popodne…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
