Nije bilo spektakla, masovnog padanja u nesvijest i neponovljive euforije – samo obična djevojka na sceni i njezin odličan koncert u Domu sportova.
Ništa se dramatično neće promijeniti nakon jučerašnjeg glazbenog provoda u Domu sportova. Nećemo masovno početi učiti francuski, nećemo mahnito pržiti albume velikana francuske šansone, neće nam scena procvasti niti će narodnjaci propasti. Neće se 3. lipanj upisivati zlatnim slovima u povijesnom pregledu hrvatske kulture. Ostat će jedino u kolektivnoj memoriji oko osam tisuća ljudi da su toga dana skoro dva sata nesputano uživali u cvrkutu francuske pjevačice nepresušne energije, koja je na neku foru postala europska zvijezda u rekordnom roku.
Zaz nije ispala lažnjak, mada je i takva mogućnost dolazila u obzir u razmišljanjima uoči zagrebačkog koncerta. Jer svatko tko dođe niotkud i postane preomiljen, koga naše radijske postaje s nepostojećom glazbenom strategijom vrte do iznemoglosti i o kome se počnu pričati mitovi o uličnom integritetu te jednom od nas – automatski je sumnjiv.
Zaz se, eto, nije pokazala kao prijevara. Iako njezina „Je veux“ već svima izlazi na uši, a domaćim glazbenim novinarima toliko je dozlogrdilo forsiranje Zaz u ovdašnjem eteru da su je počeli nazivati „kopijom kopije“, 32-godišnja Isabelle Geffroy najmanje je kriva što je postala fenomenom i što joj se to sada uzima za zlo. A još je manje kriva što se njezin zagrebački koncert prometnuo u događaj na kojem je trebalo biti viđen. Prema onome čemu smo jučer svjedočili u dupkom punom Domu sportova, Zaz niti ne pokušava glumatati novu svjetsku šansonjersku zvijezdu, na kraj joj pameti nije da se po pozornici vuče poput dive.
Gole činjenice su sljedeće: Zaz posjeduje jedan studijski album od pola sata trajanja, a koncert je razvukla na sat i 45, i pritom ga nije razvodnila gažerskim pristupom (iako je moglo proći I bez “I’m So Excited”). Tradicija francuske šansone samo je jedan dio zvučnog mozaika kakvog su jučer stvarala šestorica glazbenika; u kabaretski osmišljenom nastupu čuje se svakakvih utjecaja, od istoka do zapada. “Je veux” je, svemiru hvala, izvela samo jednom na sredini koncerta, izbjegnuvši od same sebe napraviti karikaturu i u beskraj ponavljati ono što publika želi čuti.
Dom sportova, dakako, nije prostor u kojemu bi Zaz trebalo doživjeti, no stvar definitivno funkcionira i na velikoj pozornici. Ništa se, rekosmo, dramatično neće promijeniti nakon koncerta Zaz u Zagrebu. Spektakl je izostao, jer Zaz ne radi spektakle. Zaz radi odlične koncerte. Zagreb je svjedočio intenzivnom nastupu pjevačice zavidnog glasa, velike srčanosti i scenske snalažljivosti. Bez obzira izvodi li lepršavu „Les passants“ ili potresnu „Dans ma rue“, od publike će tražiti bučnu podršku, od benda kreativnost, a od sebe ionako u svakoj sekundi izvlači najviše što može. A može puno i sve to radi s osmijehom na licu.
Jesu li njezina socijalna angažiranost i antikonzumeristički imidž „jeftina“ ili „duboka“ umjetnost – pitanje je koje se znalo ovih dana razvlačiti po medijima. Nemam pojma, ne razumijem je ni riječi, ali sasvim je sigurno da među njezinim stihovima nema neiskrenosti. A iskrenost je jedan od faktora koji je u slučaju Zaz premostio jezičnu barijeru i nagnao tisuće ljudi da se jučer smiju forama koje nisu ni iz daleka shvatili. Da se smiju i plešu i pokušavaju pjevati i da se dobro osjećaju. Zaz sve to postiže bez previše pametovanja, dajući pravo svakome tko tvrdi da smo to sve već čuli nebrojeno puta prije nje. I jesmo, ali sav taj miks svega i svačega rijetko tko izvodi s toliko dragosti i topline da Zaz komotno možemo proglasiti unikatom.
Prije Zaz nastupio je naš Damir Kukuruzović sa Gypsy Swing Quartetom i kažu da je bio na visini zadatka. Damire, nisam te uspio pogledati, excusez moi…
Saznajte više:
Zaz rasplakala prepune Križanke
Zaz: Snimit ću duet s Placidom Domingom
Pokušajte odoljeti Zaz, šanse su vam nikakve…