Autor sjajne knjige o Indexima ‘U inat godinama’ i inicijator bosanske glazbene nagrade ‘Davorin’ (poslije preimenovane u ‘Indexi’) ovaj se put javlja sočnijim štivom s mnogo pikanterija za široke narodne mase.
Iako su ekscesi rockerica i rockera dobro dokumentirani i još više puta prepričani, kompilacija svega na jednom kupu čini dinamično štivo. Na ovom mjestu vrijedi spomenuti da katkad poželim pročitati knjigu koja bi se bavila ekscesima Rossinija, Mozarta, Musorgskog i drugih, jer nije baš da su dotični živjeli kao u samostanu. Solidno bi se tu uklopili i Matoš, Kamov, Ujević, tako da nije zgorega podsjetiti da rock muzičari nužno nemaju copyright na ekscese i “bisere”.
“1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biser” je istovremeno i najnezahtjevnija i najzahtjevnija knjiga. Pričice o zgodama i nezgodama pop i rock glazbenika u svijetu i nekadašnjoj Jugoslaviji moraju biti ispričane zanimljivo i dinamično, i Dujmović u tom segmentu nije omanuo, ispravno primjećujući da knjiga nije za policu, da se njom netko hvali ili je ponosno pokazuje.
Dujmović u svojoj novoj knjizi piše sažeto i čitko, riječ je o novinaru s višedesetljetnim iskustvom, što čini ovu knjigu izvrsnim kandidatom čitanje na plaži, ili dok se čeka netko na spoju. Boja korica će zlobnike podsjetiti na određene tiskovine koje se bave trivijama. Dujmović je knjigu pisao dugo, što možda objašnjava povremenu stilsku nedosljednost, povremeno ne spominje najnovije informacije u dotičnim slučajevima, primjerice, da su Jagger i Richards dali financijski udio Richardu Ashcroftu za “Bittersweet Symphony”. Također, s obzirom da se svaki dan svašta događa, a i nekim muzičarima odjednom proradi pamćenje ovisno o tome treba li se promovirati recentna turneja ili album, moguće je naći u knjizi da poneka priča i nije u potpunosti točna iz razloga koji su van autorove krivnje ili volje.
Događa se svima, uključujući Encyclopaediju Britannicu. Ono što je bilo uistinu neugodno iznenađenje, bila je Dujmovićeva reakcija na ispravljenu informaciju na samoj zagrebačkoj promociji knjige, a ona je glasila: “Baš me briga.”. Možda je potpisnik ovih redaka ušao u godine u kojima ne razumije neke stvari, možda mu ni IQ nije prevelik, možda je sve to bio samo performans kojeg je potpisnik ovih redaka preozbiljno shvatio, možda misli da ne postoji konkurencija (a postoji, recimo, knjiga “Rock kviz” Igora Gabora koja pokriva slično područje i kojem jest stalo do točnosti) ali…
Kako može novinar s tolikim iskustvom odjednom reći: “Baš me briga.” za netočnu informaciju? Što je s povjerenjem, odgovornosti prema čitatelju i izdavaču? Što je s perspektivom drugog izdanja, ako do njega dođe (teoretski, moglo bi, jer je knjiga zabavna)? Uostalom, u Zagrebu, a i u Hrvatskoj su popularni pub kvizovi, pa je ovo bila izvrsna prilika da se knjiga profilira kao odlična literatura za sastavljače kvizova, kao i za njihove vjerne posjetitelje, kojih nije malo i koji su uvijek gladni zabavnih, ali slabije poznatih informacija. Ukratko, s ovom knjigom Dujmović je počeo igrati za raju i zanemarivati taktiku.
U tom svjetlu, knjiga je propustila svoju šansu da se, osim zabavne, neobavezne i ljetne, nametne i kao odlična literatura za sastavljače kvizova, a i gubitak opće vjerodostojnosti nije zanemariv. A moglo je bolje, rekli su Indexi. Pardon, Bijelo dugme.
(330 stranica, Rockmark 2022.)