U današnjim uštogljenim politički korektnim vremenima čovjeku možda više nego ikad treba da sa stotinjak ostalih ljudi u sauni kluba može iz petnih žila urlati: ‘kurcem u čelo’ dok po sebi i ostalim uzvanicima prolijeva gemišt.
Da, sve je sjebano, klima je takva da nas ne mogu spasiti niti klima uređaji i svi ćemo izgorjeti, prijeti nam pandemija majmunskog covida i boginja-22, metar kvadratni nekog stana u kojem je kuhinja u kupaonici, a sve je skupa u hodniku košta par hiljada eura, a još nam niti nisu uveli euro, inflacija jede vlastitu djecu i kolače, ljudska su prava svedena na političke gegove i kapitalistički marketing, jedemo plastiku i genetski modificirani kukuruz s okusom Coca-Cole, milijarderi se iz dosade lansiraju u svemir, a svjetski moćnici igraju Rizik, ali nisu pročitali pravila pa se svakodnevno budimo s prijetnjom potpunog nuklearnog uništenja koje, iskreno, a s obzirom na sve ostalo što se događa, čak i zvuči neobično privlačno.
Hvala bogu na Letu 3 jer oni se ne zajebavaju, osim što se stalno i jedino zajebavaju.
Istovremeno, u centru periferije (da se poslužim nazivom umjetničke intervencije Zorana Pavelića koju je prvi puta izveo u Koprivnici 2006. godine na zatvaranju tadašnje Kuglane 2, a kakva još stoji i iznad vrata Atelijera Žitnjak u Zagrebu od 2009. godine) teško da je ikad bilo bolje jer je samo ovoga vikenda, po mojoj slobodnoj procijeni, prostorom FUNK-a i kampusa procirkuliralo četiristotinjak ljudi. Prvo u petak i subotu na dvodnevnom Funk day-u koji je predstavio domaće bendove i pokojeg gosta (Them Moose Rush i Petar Punk), ali i popratni program poput sajma udruga na kojem su se mogle kupiti umjetnine ekipe iz AK Galerije i ostalih umjetnika, raznih radionica ili pak demonstracije sile prilično monstruoznog i pomalo totemskog Nettle sound systema domaće izrade. Jednostavno, čini se da je najbolje dok je rat, a ako je tako, ostaje nam samo uskliknuti: “Mir je mrtav, živio rat!”.
Na tom je tragu bio i sinoćnji koncert ,Psihomodo Popa Leta 3 i čakovečkog Clone Agea. Koncert je to koji se prvotno trebao održati još u svibnju i to na otvorenom u sklopu programa “Jer svirati se mora 2” koji je ponovno pokrenuo zajedničku turneju već spomenutih bendova. Neću ponovno drviti o kaotičnoj realizaciji tog projekta, ali dovoljno je reći da je koncert na kraju prebačen na lipanjsku nedjelju i to u zatvoreni klupski prostor, a karte su se dijelile šakom i kapom jer je marketinški dio posla i opet bio sveden na: ‘koga uopće briga jer je sve ionako plaćeno’. Znate već kako ide, event na internetu gotovo je nemoguće pronaći, a ako i kad ga pronađete, ne sadrži nikakve korisne informacije osim pomalo shizofrenih i oprečnih napomena o promjeni datuma i mjesta održavanja koncerta koji je istovremeno i 21. svibnja i 26. lipnja, vani na otvorenom u zatvorenom klubu. Srećom, sve to nije spriječilo Koprivničance da treći dan zaredom nakrcaju FUNK i pokažu kak’ se šika u centru periferije.
Već oko 21 sat na pozornici se našao čakovečki Clone Age kojima je ovo ujedno bio i premijerni koprivnički nastup, a i ja sam ih gledao prvi put. To je jedan od onih bendova gdje sve zapravo štima, pjesme su dobre, a na trenutke i odlične, bend zvuči čvrsto, konkretno i uvjerljivo, vuče malo na ono nešto što bismo voljeli zvati kvalitetni hrvatski pop-rock, no što nikako da zapravo uspije zaživjeti među publikom i medijima; mjuza i bend za koji ćemo reći ‘ovo uopće nije loše, dapače’, ali koje se sutradan nećemo baš pretjerano sjećati.
Clone Age su ovom prilikom predstavili materijal s nadolazećeg novog albuma koji je za razliku od ranijih radova na hrvatskom i to je ono što me najviše zasmetalo u cijeloj priči, ali ne zbog jezika. Clone Age, osim što ima problem da nema baš smisla tako se zvati ako pjevaš na materinjem, upao je u onu klasičnu zamku klasično dosadnih i ispraznih kvazi-dubokih domaćih tekstova koji su toliko generički da nam se čini gotovo kao da ih i nema, a ako na njih odlučimo obratiti pažnju, smrkne nam se pred očima. To su, a podsvjesno svi to znate, oni tekstovi: nešto laži, pa netko negdje nešto čeka, pa nigdje ne pripad,a pa opet laži, pa san, pa java, pa onda nestajemo, pa iza nas nema ničega, ali nema ničega niti ispred nas, pa onda netko nešto ne zna, pa se svijet i sve oko nas ruši, a mi vičemo, ali nas nitko ne čuje, pa nekakvi tragovi, planovi, boje, sjaj i novi dan, pa onda netko traži nekakve načine, ali ih, naravno, ne može naći pa se onda nešto staro ispravlja nekakvim kistovima, pa neko nekome daje ruku i vodi nekoga nekamo, ali nikamo gdje će opet tražiti nešto što se ne može pronaći, a o čemu pak netko drugi ra-zmi-šlja (priznajte, ovo ‘razmišlja’ ste u glavi intuitivno otpjevali u kratkoj silaznoj melodijici kakvu ste u domaćem pop-rocku čuli već hiljadu puta)…
To možda i ne bi bilo toliko problematično da nije i otpjevano na način za koji se iz nekog razloga misli da se to treba pjevati, a to je onaj dosadan hrvatska-pop-rock-scena-i-naučena-emocija-da-pogodili-ste-mislim-na-jebeni-Ramirez način. Šteta, jer riječ je zapravo o dobrom bendu s dobrim pjesmama koje se gube u živom blatu isušene kaljuže generičke domaće rock lirike.
Gorak okus u ustima već za desetak minuta isprale su pičke i kurci lirike Leta 3. Hvala bogu na Letu 3, pomislio sam nekoliko puta gledajući koncert jer u današnjim uštogljenim politički korektnim vremenima čovjeku možda više nego ikad treba da sa stotinjak ostalih ljudi u sauni kluba može iz petnih žila urlati: “kurcem u čelo” dok po sebi i ostalim uzvanicima prolijeva gemišt. Da, do toga je došlo. Hvala bogu na Letu 3 jer to je jedini naš domaći bend koji se u ovih trideset i pet godina pretvorio u originalnu hrvatsku kulturnu baštinu, u jedini pravi i punokrvni hrvatski narodnjak kakvog ne bi zabranili niti u Đurđevcu.
Hvala bogu na Letu 3 jer oni se ne zajebavaju, osim što se stalno i jedino zajebavaju. Jednostavno, čini se da je najbolje dok je sve sjebano i dok je rat, a tako se nekako valjda osjeća i Let 3 jer su na pozornicu došli s naljepnicama na čelu na kojima je pisalo, s lijeva na desno; “kuga”, “glad”, “rat” i “smrt”, a čemu se još jedino može dodati “HDZ”, za što se pak pobrinuo bubnjar koji se i obukao u HDZ-ovu promotivnu vjetrovku.
Koncert su otvorili i zatvorili s “Dramom” čiji tekst danas zvuči aktualnije i opakije nego ikad i što je jedino i imalo smisla. Između “Drame” i “Drame” pičili su hit za hitom i to maltene bez stajanja, pa smo odmah u glavu dobili i “Ero s onoga svijeta”, “Vjeran Pas”, “Kontinentio”, “Tazi, tazi”, “Izgubljeni”… Let 3 su u Koprivnici česti gosti što je na bisu potvrdio i Prlja, zahvalivši se publici na podršci svih ovih godina i cijeli ih život zapravo gledam u Kuglani, no sinoćnji koncert u FUNK-u bio mi je vjerojatno jedan od najboljih koncerata Leta 3 koje sam gledao.
Da, znam, netko će reći: “Ali svaki je isti, oni već dvadeset godina nisu izbacili novi album”. U tome je i štos – ne trebaju. Iako svi već znamo točno sve kako ide: “1-2-3-4 izgubljeni”, pa oni kartoni, pa onda perje, pa onaj skok na “Profesoru Jakovu”, pa Mrle sa svojom solo točkom koja nalikuje na nekakvog degeneričnog šamana; malo što mi u treptaju oka može popraviti raspoloženje i vratiti želju za životom kao što to može koncert Leta 3 koji unaprijed znam napamet. O tome koliko su svi zajedno u formi i koliko je gitaristički par Baljak-Zec vjerojatno najzanimljiviji i najbolji u državi uopće niti ne treba govoriti, pa ću samo još jednom ponoviti: ‘Hvala bogu na Letu 3’.
Igra slučaja sinoć je htjela da Psihomodo Pop nastupi nakon Leta 3, a ja i vjerojatno još stotinjak ljudi zapitalo se ‘što sad može Psihomodo nakon ovih životinja’? Zaista, sve je ukazivalo na to da će se bend morati vraški potruditi ne bi li makar parirao kolegama jer nije bilo šanse da budu bolji, a početak koncerta koji su otvorili s ponešto traljavom i mlakom “Telegram Sam” nije obećavao. Niti sljedećih nekoliko prepjeva koji su bili izgurani na sam početak set liste poput “Nedjeljnog jutra” nisu bitno popravili taj dojam, no već nakon desetak minuta stvari su se pokrenule.
Psihomodo ima sreće što je Gobac prirodno smiješan i simpatičan frontmen koji odlično animira publiku, ali i što je koprivnička publika prirodno zahvalna i spremna prihvatiti svaku kost koja im se dobaci s pozornice. Takva dobitna kombinacija vrlo je brzo zarazila i ostatak benda koji je svakom pjesmom zvučao sve bolje.
Iako su i Psihomodo Pop i Let 3 bendovi koji ovih godina mahom nastupaju na festivalima i nekim većim open-air pozornicama, izrasli su i stasali u klubovima gdje cijela priča i najbolje zvuči. Nije isto gledati Psihomodo na nekoj motorijadi, ili danu općine Ždrenje, ili pak u nakrcanom klubu. Ne mogu reći da sam ikada bio fan Psihomodo Popa ili ih slušao u slobodno vrijeme (s druge strane, to ne vrijedi i za Let 3), no neosporno je da je i to bend s kultnim domaćim hitovima koji i dan danas zvuče svježe koliko je to moguće i koje publika prima s jednakim oduševljenjem kao i kada su prvotno objavljeni. Sve u svemu, čini se da je najbolje dok je rat, tako da, mir je mrtav, živjela kuga, glad, rat, smrt i HDZ.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
