Nekad se dogode rijetke situacije da glavni bend svira skoro jednako dugo kao predgrupa. Sinoć je to Placebu skoro pošlo za rukom. Malo je nedostajalo pa da na pozornici bude kraće od riječkog Jonathana.
Ne mogu si pomoći. Kad god vidim Briana Molka, razmišljam o tome kako želi što prije pobjeći s pozornice. To je već simptomatično. Evo samo kad se prisjetim 10. INmusica, koji su Placebo zatvorili kao headlineri, u glavi mi je bezvoljni Brian Molko koji je izžbukao minutažu u slotu za najveće zvijezde i klisnuo. Ne trebam ni kopati po starim reportima da bih taj antiklimaks dozvao u sjećanje.
Sinoć je pak bila idealna situacija da ne bude tako. Šalata puna. Uz to, svidio mi se i novi razmještaj da se već pri ulasku vidi pozornica kao na dlanu, a ne da joj se, kao što je bilo dosad, prilazi s leđa (razlog tome nažalost su posljedice potresa nakon kojeg su tribine očigledno u fazi da ih treba srušiti, jer ljudi na njih ne smiju). No i u toj situaciji je auditorija bilo i više nego dovoljno, a produkcija i veličina pozornice možda nikad raskošniji.
Prije toga, dvije godine ‘covid pustinje’. Placebo su imali album i turneju u planu još 2021., ali su sve prolongirali. Novi album traje skoro sat vremena, iako je prvi koji je snimljen u duo formaciji nakon odlaska bubnjara Stevea Forresta 2015., iste godine kad su hedlajnirali INmusic, ujedno i prvi album nakon skoro cijelog desetljeća od prethodnog „Loud Like Love“. I nekako čovjek naivno računa da su se Molko i Stefan Olsdal uistinu zaželjeli svirke, da ih baš svrbe prsti u pozitivnom smislu, posebno nakon što prvi dio koncerta dobrano posvete pjesmama s novog „Never Let Me Go“ albuma (još i sam naziv albuma persuazivno doziva neraskidivu bliskost i ‘ganjanje špice’ s publikom koja u ekstazi ne želi pustiti njega (Molka ili Placebo, svejedno je) s pozornice).
Uz sve, Placebo je s godinama postao nešto kao zlatni standard za zagrebačku publiku koja ih voli kakvi god bili. Zna ta publika da je Molko talentiran i da ima žicu za napisati dobru pjesmu i da nikad ne može biti toliko loš ili bezvoljan koliko su mu pjesme dobre. I onda taman kad je publika prestala pomno slušati novi materijal i kad se otkvačila na niz hitova poput „Gravity“, sve stane nakon točno jedan sat i dvanaest minuta.
Da, jedan sat i dvanaest minuta. Solo koncert, topla ljetna večer bez prijetnje noćnih olujnih oblaka, super atmosfera, zvuk još bolji, video wallčina a ne video wall i hrpetina strobova na čijoj količini bi pozavidjeli i jedni The Dillinger Escape Plan i onda se Placebo poberu s pozornice nakon sat i dvanaest minuta.
I koliko god vjerujete da je u pitanju neka interna šala i da će se vratiti i nategnuti s pauzom bar sati i pol svirke nakon što su bis otvorili lagano s „Runing Up That Hill“ Kate Bush u trenutku dok ta pjesma doživljava renesansu zahvaljujući seriji „Stranger Things“ i koju su Placebo, sad već možemo reći proročanski, obradili prije skoro dvadeset godina, toliko se te nade survaju kad jasno vidite da je „Runing Up That Hill“ uistinu prva i posljednja pjesma s bisa. Dakle, čak i kad su se ‘kockice’ tako posložile Molko, Olsdal i prateća ekipa ponovno odlaze nakon te jedne jedine pjesme na bisu i više se ne vraćaju. Ukupni vremenski score: sat i osamnaest minuta.
Svega su još dvije-tri pjesme dijelile Placebo od odličnog koncerta i solidne zadovoljštine publike, a da su kojim slučajem potegnuli pet ili šest i to hitova, na kojima su posebno škrtarili sinoć, do kraja godine bi se po gradu pričalo o nezaboravnom koncertnom iskustvu. Ovako, prosto ti bude žao svih onih šljakera koji su dizali tu ogromnu skalameriju od pozornice i spajali hrpetine kablova po suncu za sat i dvanaest minuta svirke, tj. sat i osamnaest s bisom.
„Never Let Me Go“. Tko tu koga zeza? Ili je možda glavna tema ove turneje inflacija? Možda ste platili za sat i pol (standard kojeg se drže i najveće jazz zvijezde u devetom desetljeću života, i ne sviraju kraće od toga), ali u međuvremenu je došla inflacija i uskratila vas za tri-četiri pjesme. Pa se onda možete utješiti s majicom koja je na štandu koštala inflatornih 250 kuna.
Teško mi se stoga osloboditi misli da Let Me Go Molko i I Will Go No Matter What Olsdal stvarno vole trolati svoju publiku. I to one najvjernije. Koncert će također biti upamćen i kao jedan od onih koje je bilo najbolje gledati sa strane, obzirom da je parter bio izložen nesvakidašnjem frontalnom stroboskopskom rešetanju. Skoro stotinu reflektora bilo je spušteno na istu razinu na kojoj se nalazio i bend, te su nemilosrdno tukli u oči. Jest da se htio postići umjetnički dojam da su svi muzičari osim isturenih Molka i Olsdala samo siluete u mraku, što je posljedično ubijalo u pojam svakog iz publike tko je naivno posegnuo za mobitelom u želji da nešto snimi, dobivši zauzvrat ekran pun bljeskanja, ali kao da stvarno nije uzeto u obzir da je toliko stroboskopskog efekta ipak malo previše, posebno za Placebo koji baš i ne razvija histeričnu dinamiku u svojim pjesmama.
Ali i to bi se moglo oprostiti da se frontmen Placeba ne ponaša kao da je za njim raspisana tjeralica. Baš propuštena prilika za pravu postpandemijsku koncertnu zadovoljštinu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
