Sinoć su rock legende u oduševljenju ‘pomele’ Zagreb, bar one koji su došli u najveći koncertni prostor u gradu.
Kažu da je Alice Cooper na početku 1970ih prvi shvatio da publici u arenama i na stadionima treba ponuditi više od koncerta u vremenu galopirajućeg rasta popularnosti rock and rolla. Gene Simmons i Paul Stanley, dvojica Njujorčana koji su u to vrijeme bili oduševljeni koncertom Led Zeppelina, odlučili su da rock treba uvijek biti u arenama i stadionima, pri tom usvojivši Cooperove postulate da imaginacija cjelokupnog doživljaja mora ići korak dalje.
U vremenu tinejdžerske opsjednutosti stripovskim super junacima, još jedne grane popularne kulture koja je harala Amerikom, našminkali su lica, dizajnirali kostime i transcedentno publiku hladnoratovske ere izveli u šljokičasti svijet večernje zabave u kojoj rock and roll traje cijelu noć, ili po mogućnosti, zauvijek. Ne samo da se manija obožavanja nastavila tamo gdje je to započelo s Elvisom i Beatlesima u SAD-u, već su po Lucasovim postulatima merch zarade od „Star Wars“ figurica i igračaka ostvarivali i velike prihode u tom segmentu donedavno nespojivim s rock kulturom.
Uz sve, nizali su albume kakve je njihova publika željela, prepune himničnih hitova, i izvan mijenjajućih trendova rocka. Artistički gledano, brzo su postali nezanimljivi kritici, no po pitanju svega ostalog bili su u domeni utjecaja na mlade kakav je primjerice imao Hollywood. Jest da je grupa u svojoj dugogodišnjoj karijeri znala naginjati prema heavy metalu, jer su taj žanr posebno inspirirali, ali je veliki dio toga bio nemjerljiv s materijalom nastalim na krilima post perioda glam rocka.
U generalnom pristupu pak nikad nisu zaboravili svoj zlatni standard, a to je da rock mora biti zabava, što bi Bijelo dugme reklo; Ništa mudro.
No i to ‘ništa mudro’ sa sobom nosi niz zahtjevnosti, posebice kad svaku večer treba izlaziti pred brojnu publiku i biti glavni pokretač zabave – predstavnik ‘superjunačkog’ imaginarija u kojem mašta susreće rifove i refrene.
Skoro pedeset godina kasnije, točnije 9. srpnja 2022. Zagreb se po prvi put susreo s grupom Kiss, u vremenu rata u europskom susjedstvu, prijetnji nuklearnom eskalacijom, pandemije koja još uvijek nije okončana, galopirajuće inflacije, prijeteće recesije i manjka energenata za predstojeću jesen i zimu, dakle u trenutku kotrljajuće distopije. Situacija slična kao i u ‘ludim sedamdesetima’. A Kiss su i dalje Kiss – sinonim za najotkačeniji rock cirkus. „Dizalica“ raspoloženja. Imaginacija da se refrenom i dalje može promijeniti svijet, ili bar jedna večer, nakon koje se ide kući bez bremena razmišljanja o tome što donosi sutra. Slatka pilula.
Ako je suditi po reakciji publike, Zagreb bi nakon sinoć možda najviše htio da nije u pitanju oproštajna „End Of The Road“ turneja, već početak duge, vesele i neobavezne veze čiji ishod bi uvijek donio olakšanje. Koncert toliko snažne imaginacije da se uistinu bilo teško, onako ljudski sabrati tijekom showa, i biti svjestan da su Gene i Paul u osmom desetljeću života. Jer svatko bi im dao pedeset i kusur godina, neku sredovječnost koju na neki čudan način opsjeda adolescencija dok ih pokretne platforme dižu i spuštaju do krova dvorane, ili dok Paul ziplineom opušteno leti do male pozornice usred partera gdje potom pali i žari dvoranom izvedbom hitova „Love Gun“ i „I Was Made For Lovin’ You“.
Nimalo vas u tim trenucima ne muči pitanje kako se tom glavnom dvojcu uopće da tako međusobno dječački nadmetati egom, već na to gledate kao na dvije sile koje se unutar istog benda konstantno bore za premoć, u kojoj jedna demonski bljuje (umjetnu) krv iz usta i prijeteće poručuje da je Bog groma i rock and rolla, a druga vodi publiku u trans plesnog disco podija dok cijela dvorana miriše po barutu i kerozinu od siline pirotehničkih efekata koji pojačavaju doživljaj.
Stukli su Kiss dva i kusur sata skoro u jednom dahu otkad su bombastično počeli s „Detroit Rock City“, da bi se na kraju nakon hrpetine ispaljenih konfeta u dvije salve (jer jedna, kao, nije bila dovoljna) tijekom „Rock And Roll All Nite“ činilo da su oni najmanje umorni nakon što su iznijeli cijeli koncert hodajući na platformama i petama visokim najmanje deset centimetara, odjeveni u kostime i našminkanih lica.
Da ne bi bilo zabune, euforija koju su proizveli, bila je teško odrađeni svirački i pjevački zahvat, jer odavno se u rocku pokazalo da se ne može na pozornici ništa dobiti od publike, ako se na njoj zabušava. Uz sve, vokalna forma udarnog dvojca bila je vrhunska, za razliku od prije desetak godina kad je autor ovih redaka u bečkoj Stadthalle slušao grozno promuklog Paula Stanleya koji se više borio za udisaje, nego što je pjevao.
Ovaj zagrebački koncert je po tom pitanju bio nemjerljiv, a Kiss su sinoć uspostavili sasvim nove standarde u ovom gradu kad je riječ o tome kako napraviti spektakl. No Zagreb je ipak podbacio kad je riječ o posjećenosti. Velika dvorana Doma sportova bila bi prava mjera (da nažalost nije oštećena u potresu), no Arena je bila po mjeri planetarne popularnosti grupe Kiss, grupe koja nije pokazivala ni tračak razočarenja što nema krcat auditorij pred sobom, već kao da se trudila doprijeti do svake duše na šupljikavo popunjenim tribinama i svaku unovačiti u svoju „Kiss armiju“.
Sudeći po oduševljenju velikog broja mlade publike koja je pohodila koncert, jer to nije baš bio ‘skup oldtimera’, nemoguće je reći da nisu u tome i uspjeli. Jednostavno kazano, taj rock relikt 1970ih i 1980ih kao da je sinoć vratio vrijeme unatrag i sve uveo u najluđi rock tulum.
Ništa mudro? Ima puno mudrosti u tome kako zabaviti publiku. Uz sve, i nakon toliko vremena biti vjerskim dušebrižnicima trn u oku, kojima nakon svega sinoć izgleda najviše smeta to što se neki ljudi jednostavno jako dobro zabavljaju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
