Da je bend kojim slučajem iz Velike Britanije, naslov bi bio ‘British Steel’, a oni kojima su poznati glazbeni toponimi poput ‘Point Of Entry’ i ‘Screaming For Vengeance’, znaju o čemu je ovdje riječ.
Od svih glazbenih pravaca, heavy metal je poput tkiva koje je pretrpjelo najviše radijacije i stoga neprestano mutira. Mutira u svim smjerovima i guta sve oko sebe i čini se da gdje god padne – padne na plodno tlo jer ni jedan žanr na ovom svijetu nema toliko publike koliko ima heavy metal. I to vjerne, odane i energične publike. Začet i rođen, pjesnički kazano, na stovarištu šljake (u ovom slučaju se doslovce misli na otpatke od taljenja ruda) i koksa birminghamskih čeličana – tamo gdje ni trava ne raste. Ali stvar je u tome da tamo gdje ni trava ne raste, raste imaginacija i nada. Što su gori uvjeti, to su imaginacija i nada veći, bez obzira gledali u budućnost ili prošlost.
Konkretno, ovdje je u pitanju jedna mutacija koja je jako dobro oživjela imaginaciju nekadašnjeg novog vala britanskog heavy metala (skraćeno znanog i kao NWOBHM).
Metal je s grupom Black Sabbath krenuo iz Birminghama, ali je od tamo došla i možda najvažnija nadogradnja s grupom Judas Priest s kojom je zauvijek zacementiran (ili bolje reći izliven) pojam ‘metala osamdesetih’. Od svih smjerova u koje se žanr nakon toga razgranao, fascinacija tim periodom je i dalje živahna unutar scene u kojoj ne nedostaje bendova koji se trude naknadno ga oživjeti.
Od recentnih primjera tu se posebno uspješnim čini bend Venator iz austrijskog Linza, koji je sebi nadjenuo sasvim primjereno ime po imperijskom modelu krstarice iz univerzuma „Ratova zvijezda“. Uz sve, članovi benda i izgledaju kao njemački metalci iz osamdesetih; ništa brade, samo brkovi koje uokviruju duge kose. No onaj najvažniji segment, tj. glazba, je daleko od vica.
Venator su nešto poput Jakea Bugga koji je na svom prvom albumu zvučao kao da je ispao Bobu Dylanu iz torbe, s tim što metal ekipa iz Linza zvuči kao da je ispala iz perioda NWOBHM-a iz prve polovice osamdesetih. I ne, nema tu elementa parodije (od kojih zna patiti i glazba Sabatona, od koje zaziremo mi nešto stariji). Stefan Glasner, Jakob Steidl, Leon Ehrengruber, Anton Holzner i Johannes Huemer su oni pravi nepatvoreni heavy metalci koji jako dobro znaju postulate starog metala iz vremena dok thrash još nije postojao.
I naziv njihovog debitantskog albuma „Echoes From The Gutter“ nosi jasne elemente spominjanja društvene hijerarhije (od čega se metal u jednom trenutku odmaknuo), što je svojevremeno bio važan moment koji je uobličavao priču u razumljivom okruženju. Pjevač Johannes Huemer, vjerojatno svjestan koliko je po boji i stilu blizak Robu Halfordu, kao da se posebno trudi ne biti kopija, već učenik koji traži svoj put, tj. da on nije na fenomenalnoj visini zadatka, Venator bi se sunovratio i neuspješno izgorio u želji da bude nešto više od ‘eha u slivniku’.
Konstrukcija se, dakle, drži odlično. Teško je ne biti sumnjičav na „Howl At The Rain“ koja otvara album, jer već tu čekate moment kad će se sve raspasti s nekim trenutkom nedosljednosti (što se, naravno, ne dogodi), no s drugom po redu „The Seventh Seal“ Venator otpečaćuje sve sumnje i nameće se kao bend koji odaje dojam da jako dobro zna što radi unutar strogo određenih margina gdje možete opstati jedino ako znate napraviti dobru pjesmu. A „The Seventh Seal“ to upravo i jest – možda čak i buduća neizostavna koncertna himna Venatora.
Isto se može reći i za „Nightrider“ koja dolazi ubrzo nakon vrhunski ‘napucane’ „Red And Black“. Jer „Nightrider“ osim što donosi jaku poveznicu su kultnim likom iz jednako kultnog prvog „Mad Max“ filma, sadrži savršeni heavy metal drive nafilan gitarskim tematima i snažnim refrenima. Ako se treba pričati i o budućem vinilnom izdanju A strana s dvije himne poput „The Seventh Seal“ i „Nightrider“ koja ju zatvara je jako dobro obavljen posao.
Nakon toga „Manic Man“ logično dolazi kao udarni moment otvarana B strane, kao što potom „Made Of Light“ staje na loptu u mid-tempu kad se to i očekuje. „The Rising“ donosi savršeno precizno gitarsko ‘šredanje’, jer u metalu se svako mora dokazati u preciznosti na štanc-traci, a ovim Austrijancima je preciznost vrlina.
Tek pretposljednja „The Hex“ pomalo zvuči kao filler, ali filler iz ‘onih vremena’ pa je i tu pitanje koliko je i tu postojala želja da se oda hommage i toj vrsti manje uspješnih uradaka. Jer nekad su se albumi radili u prilično kratkim rokovima i filleri su bili neizbježni u tom načinu rada. Zato je „Streets Of Gold“ očekivano adut čuvan za kraj – jasno definirana himna srednjeg tempa koja sjeda s prvim taktovima (da nije tako, ne bi ni bila čuvana za tu poziciju), a odličan potez je i njen završetak, tj. ‘odlaska’ gitarskog sola u fade-out, gotovo zaboravljenu praksu u današnjoj diskografiji, ujedno i naznaka da se kraj te ekstaze može doživjeti jedino na koncertima Venatora.
„Echoes From The Gutter“ je album koji zasigurno neće proći nezapažen u specijaliziranim heavy metal medijima ove godine. Što se tiče publike, već je zapažen obzirom da na Bandcamp stranici benda stoji obavijest da je CD tiraža rasprodana.
Ocjena: 8/10
(Dying Victims Production, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
