Za razliku od ovogodišnjeg prethodnika ‘Fear Of The Dawn’, recentni ‘Entering Heaven Alive’ je djelo ukopano u tradiciju; emotivno i uglavnom u baladnom ozračju bez naglih preokreta i napada na čula slušatelja, produkcijski filtriran toplo u stilu veliki folk i rock albuma s početka 1970ih.
Jedno lice Jacka Whitea je lice istraživača nemirnog duha. Taj Jack White nemilosrdan je prema glazbenim žanrovima koje spaja i premrežava, također uvijek spreman pronaći neki novi zvuk električne gitare čiji riff će repetitivno divljati na ritam bliži hip-hopu nego rocku. Isti taj Jack White uvijek je spreman tresti temelje onoga što se još uvijek naziva rockom, time i provocirati uvjerenja njegovih poklonika.
Drugo lice Jacka Whitea je lice krutog glazbenog tradicionalista. Taj Jack White je lirska duša kojoj najviše odgovara pratnja akustičnih instrumenata, često i violine kojima odlazi u daleke krajolike prošlosti američkog folka u reanimaciji njegovih postulata lišenih svakog upliva modernog razmišljanja.
Ako se isključivo gleda solo karijera Jacka Whitea, ta dva lica bila su uspješno pomirena i u balansu predstavljena na albumima „Blunerbuss“ (2012.) i „Lazaretto“ (2014.), da bi ih na albumu „Boarding House Reach“ (2018.) doveo u sukob. To je bio u neku ruku album nepomirljivih krajnosti, time i startna pozicija za ono što je uslijedio četiri godine kasnije kad je u diskografskom smislu White ponudio svog ‘Dr. Jekyla’ i ‘Mr. Hydea’ razdvojeno.
Ranije ove godine je tako svu eksplozivnost svoje ekspresije sabio na albumu „Fear Of The Dawn“, nudeći njime svoju viziju ‘nove zore’ rocka, a to je ona koja zahtijeva odvažan istraživački rad na putu u nepoznato, dok je najvažniji prefiks taj da razina adrenalina ne smije pasti.
Za razliku od „Fear Of The Dawn“, recentni „Entering Heaven Alive“ je djelo ukopano u tradiciju; emotivno i uglavnom u baladnom ozračju bez naglih preokreta i napada na čula slušatelja, produkcijski filtriran toplo u stilu veliki folk i rock albuma s početka 1970ih. Razlika je jedino u tome što je svih jedanaest pjesama u minutaži balansirano da svaka može biti potencijalni radijski singl, jer niti jedna u trajanju ne prelazi preko pet minuta.
Čak i kad ulazi u stilske pomake i poigravanje s funk ritmom, to je popraćeno naglašenom honky tonk pratnjom kojom daje do znanja da ne želi izaći iz svojevrsnog pastoralnog ugođaja čak i kad se čini da će to uraditi, kao što je slučaj s „I’ve Got You Surrounded (With My Love)“ koja se pretvori u akustičnu funky jazz igru, a slična situacija je i s predzadnjom „Madman From Manhattan“ u kojoj kao da lovi narativ Loua Reeda, prije nego što s akustičnim juke joint gypsy swingom „Taking Me Back (Gently)“ odjavi album.
Sam početak albuma je također jak i upečatljiv s „A Tip from You to Me“ koja zvuči kao da se White netom prije napajao baladama Stonesa i Zeppelina, ali s druge strane ne dozvoljavajući tom biseru ni da dobaci do tri minute trajanja, te nudeći narednu „All Along the Way“ kao prirodni (isposnički) nastavak.
„Help Me Along“ koja malo podsjeća na beatlesovski rukopis ujedno predstavlja i onu točku gdje postaje jasno da će „Entering Heaven Alive“ biti album ugođaja, a ne iznenađenja i da ga se više može doživjeti kao nasljednika dvostruke akustične kompilacije „Acoustic Recordings 1998–2016“ koja je prethodila „Boarding House Reach“ albumu.
Predivni lirski ritam nastavlja „Love Is Selfish“ koja iako utopljena u lo-fi predstavlja možda i najjaču točku prvog dijela albuma prije nego li se ušeta „I’ve Got You Surrounded (With My Love)“, nešto kao kad „Can’t You Hear Me Knocking“ dođe nakon „Wild Horses“ na “Sticky Fingers” albumu – improvizacije su razigrane, ali White ne dozvoljava bendu da se razmaše izvan narativa albuma. Zbog toga valjda ne ostaje ni ne zamijećena „Queen of the Bees“ čiji je produkcijski otisak prigušen, kao da je kojim slučajem jučer izmišljen ton film.
„A Tree on Fire from Within“ je B1 bez greške, ako govorimo o vinilnom izdanju, kao što su i „If I Die Tomorrow“ i „Please God, Don’t Tell Anyone“ još dva dokaza u nizu koji stvaraju dojam kako iz Whiteovog rukava ispadaju kvalitetne balade kad god dotični zamahne rukom.
„Entering Heaven Alive“ tako spada u ponajbolja ovogodišnja pastiche ostvarenja, obzirom da zvuči kao da 1980te još nisu izmišljene, kao što i potvrđuje Whiteovu pronicljivost u prezentaciji svog multipraktičnog talenta jer bi miješanje ovih pjesama s onima koje se nalaze na ovogodišnjem „Fear Of The Dawn“ bilo poput nekog glazbenog bipolarnog poremećaja (jedan „Boarding House Reach“ je sasvim dovoljan).
I naravno odlična je stvar što „Entering Heaven Alive“ nije nastavak „Fear Of The Down“ po onom starom sistemu: „nastalo je više pjesama, pa da se ne baci“, već potpuno zaokruženo i smisleno djelo neovisno o prethodniku.
Jack White nas je tim dvostrukim iznenađenjem ove godine još jednom uvjerio u briljantni kapacitet njegova talenta koji paralelno drži vodu u dvije priče i kad je njegova solo karijera u pitanju. Jest da ima iskustva u tome s Dead Weather i The Raconteurs, ali da je opet iznenadio, to svakako.
Ocjena: 9/10
(Third Man Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
