Grupa s najviše zabilježenih/snimljenih live-nastupa ponovo izdaje svoj legendarni live-album kojim je postigla komercijalni i kreativni uspjeh.
Mnogi su ostali oduševljeni plodnim radom grupe King Gizzard and Lizard Wizzard, poglavito činjenicom da je dotična grupa 2017. izdala pet albuma te serijal live albuma. Sličan modus funkcioniranja imala je grupa Grateful Dead krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih.
Tako je 1969. grupa Grateful Dead izdala psihodelični album “Aoxomoxoa” i dvostruki “Live/Dead”. Naredne godine su slijedila dva studijska albuma “Workingman’s Dead” i “American Beauty”. Godine 1971. izdan je dvostruki istoimeni live album, a 1972. trostruki “Europe ’72”. Iste godine zapaženi i zabilježeni su bili nastupi u Veneti, u američkoj državi Oregon 27. 8. 1972. (snimka je izdana pod nazivom “Sunshine Daydream” 2013. i ima kultnu status), te nešto ranije (26. 5. 1972.) u Londonu u koncertnom prostoru Lyceum Theatre (što je ujedno bio i zadnji nastup klavijaturista Rona “Pigpena” McKernana s grupom).
Zapravo, kompletna europska turneja je snimljena i izdana kao mamutski box set, a neke snimke iz Lyceum Theatra su upotrebljene za izdanje “Europe ’72”. U ljeto 2022., cijeli koncert u Lyceum Theatru je također izdan kao box set od 4 CD-a. Uz to su članovi grupe, gitaristi Jerry Garcia i Bob Weir izdali solo albume, na kojima su ih pratili članovi grupe, a ne treba zaboraviti ni ploču Mickeyja Harta, koji u to doba nije bio član grupe (bio je član od 1967. do 1971. i od 1974. na dalje), ali su članovi GD-a svirali na albumu. Pjesme s tih solo albuma su uredno bile izvođene kao koncertni repertoar grupe Grateful Dead, tako da su na neki način albumi grupe Grateful Dead u svemu, osim u imenu.
Pedesetogodišnje, obljetničarsko izdanje trostrukog albuma (u formatu LP ploče) grupe “Europe ’72” evocira u sjećanje jedan drugi trostruki album, onaj grupe Azra, pod imenom “Ravno do dna”. Osim što su oba albuma trostruki i dvosatni, oni imaju otprilike pola sata do tad neobjavljenih pjesama. Za razliku od “Ravno do dna”, live album Grateful Deada bi se mogao zvati “Ravno do DNA”. DNA je nositelj našeg genetskog materijala, a “Europe ’72” je nositelj genetskog materijala muzike grupe Grateful Dead. Iako su studijska remek djela “Workingman’s Dead” i “American Beauty” zaglavni kameni glazbenog pravca koji će poslije dobiti maštoviti naziv americana, tek će “Europe ’72” osigurati dovoljno prostora da svi talenti članova grupe zablistaju u punom sjaju. To prvenstveno vrijedi za dvojicu klavijaturista, odlazećeg Rona Pigpena McKernana i dolazećeg Keitha Godchauxa, koji će, svako na svoj način učiniti zvuk grupe emocionalnim (Pigpen) i kinematičnim (Godchaux). Isto tako, gitaristi Jerry Garcia i Bob Weir su u vrhunskoj izvođačkoj i autorskoj formi, što će potvrditi na svojim nominalno solo-albumima.
Iako set lista na “Europe ’72” nije slična njihovoj bar imalo tipičnoj koncertnoj set listi, “Europe ’72” je reprezentativan live-album. Obilježava ga vedra, razigrana muzika u kojoj su solaže izraz radosti sviranja, a ne ekspresije egomanije pojedinih muzičara, iako album ima i tmurnije trenutke koji su izvedeni s mnogo empatije, dominantna emocija je gotovo dječja radost. Grateful Dead su poput starih putujućih trubadura donosili veselje u koje god mjesto dolazili muzicirati stvarajući fešte o kojima bi se pričalo danima, a snimke njihovih pjesama evociraju rustikalnost predindustrijske Amerike čiji žitelji uživaju u jednostavnim stvarima u životu. Albumi “Workingman’s Dead” i “American Beauty” su diskretno zastupljeni na “Europe ’72”, ali tako je to kad je sastav grizao dalje i više te obilovao pjesmama koje su nastajale brže nego što su članovi stizali u studio da ih snime i izdaju.
“Europe ’72” ne donosi uvijek definitivne verzije pjesama, ali ih donosi u kontekstu u kojem se Grateful Dead osjeća najprirodnije, na sceni, pred publikom. Članovi grupe su trubaduri atmosfere, uhvatili su ravnovjesje u interpretaciji i jednako dobro obuhvatili stvaralačke faze, raniju psihodeličnu i recentniju “američku” te sve žanrove (country, blues, folk, soul…) podnijeli pod zajednički nazivnik. Ono što će kritičari grupi često nabijati na nos, pretjerano duga soliranja, ovdje su primirena (za njihove kriterije solaže je ovdje sažete, podsjetimo da je Grateful Dead u jednom momentu izdao live-album “Playing in the Band” u trajanju od 46 minuta, samo s jednom pjesmom, “Playing in the Band”). Glagol “play” opisuje filozofiju grupe: svirati i igrati se. Uostalom, naslov “Epilogue” slijedi ispred naslova “Prelude”, jer kako jedna druga njihova pjesma kaže, kakav li je ovo bio dug i čudan put.
Proslavljeni košarkaš Bill Walton se hvalio kako je posjetio preko 800 koncerata grupe. U studenom 1985. godine je, za svoj rođendan uspio uvjeriti još poznatijeg kolegu Larryja Birda da dođe na koncert. Zatečen umijećem, Larry je poslije prokomentirao: “Jerry Garcia je bio Michael Jordan među muzičarima”. Na “Europe ’72” su svi argumenti za sličnu tvrdnju.
Ocjena: 10/10
(Warner / Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
