Prije svega, mali disclaimer – ovo ‘kraj’ u naslovu ne znači da jedan od najposebnijih bendova na našoj sceni prestaje s radom, nego samo da su u velikom stilu zatvorili ovogodišnje izdanje krčkog Tramonto festivala. Zadnji nastup na uobičajenom mjestu radnje, Trgu krčkih glagoljaša, bio je i najbolji iako sam prije cca mjesec dana ‘pobjednicima’ već gotovo proglasio marisol. Nastupu grupe Erola Zejnilovića i Josipe Granić nije se imalo što prigovoriti, no ovo što smo u srijedu slušali i gledali bilo je stvarno nešto posebno.
Počelo je kao i na aktualnom albumu “Naizust” psihodramama “Peripetija” i “Riječ” koje su mi zazvučale poput Obojenog programa na sedativima. Da me krivo ne shvatite, svaku sličnost s novosadskim alter titanima smatram ogromnim komplimentom, sličnost koja se osim u Ivčinom vokalu može primijetiti i u njegovoj poetici. Baš kao Kebra, Ščapec izmjenjuje hermetične, ponekad i zbrkane poetske slike s onima koje će vam u sekundi rasvijetliti njegov dadaističko-bitnički tijek misli i objasniti što je pjesnik htio reći.
Uoči ovog koncerta, smatrao sam kako je grupi Seine, poput za mnoge neprežaljene Vlaste Popić, trebalo tri albuma da ostvari svoj puni potencijal, no izvedbe starijih stvari tipa “Spavam”, “Šilo”, “Ko” ili “Nebo” natjerale su me da ozbiljno posumnjam u svoju prosudbu. Slušajući te pjesme, podsjetili su čak i na najjaču, “The Bends/OK Computer” fazu Radioheada, posebno Ivča koji je izgledao kao neka mlađa inačica Thoma Yorkea, toliko nabrijan i uživljen u svirku da mi se na momente činilo kako bi svaki čas mogao eksplodirati pred našim očima.
Općenito, najveća snaga grupe krije se u njihovoj eklektičnosti, odnosno nepredvidivosti – svaki dosadašnji album bio je bitno drugačiji, mjestimice i nespojiv s prethodnicima, ali sve to jako dobro funkcionira u jednoj set-listi, bilo da je u pitanju elektronika s ljudskim licem, točnije ona u kojoj sampleri i ritam-mašine prestaju biti strojevi i postaju instrumenti, do kostiju ogoljeni freak-folk ili indie-pop “Ljubav” koji od glazbeno sličnih ‘ljubića’ na sigurnoj distanci drži stih ‘upijam te ili bi barem htio da se širi krv’.
Ostatak benda također itekako zaslužuje biti spomenut – bas Vatroslava Živkovića (u nekim pjesmama ga je prepustio Ivči) čitavoj je priči gradio čvrste i duboke temelje, dok je Dimitrije Petrović pravi pravcati ‘čovjek-ritam’, u jednom trenutku samozatajan i ukopan u jedva pokretni downtempo, a već u idućem spreman da ih povede u razoran i dramatičan krešendo. To je ponajprije pokazao u studijski mi previše zbrkanom “Automatskom pisanju” čiji je prvi dio svojim bubnjanjem držao na okupu, a u završnici ga pretvorio u nekakav opičeni drum’n’bass.
Uz spomenute, iz repertoara bih izdvojio i “Malolije”, možda i vrhunac Ščapecovog rukopisa koji bi u nekom savršenijem svijetu i nekom normalnijem okruženju vjerojatno bila pjesma koja će im otvoriti vrata mainstreama. Ovako, i dalje će pjevati “zakaj sve kaj radim toliko malo vrijedi?’, što ne može biti dalje od istine. Seine mu možda neće donijeti previše para, ali vrijedi jako, jako puno.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.