Porridge Radia je bend na koji u budućnosti trebati ozbiljno računati.
Postoje autori koji glazbu, točnije stihove, doživljavaju poput terapije, kao da umjesto publike nasuprot njih sjedi psihijatar s kojim žele podijeliti svoje najdublje strahove, najveće traume i nesigurnosti. Britanska pop i rock glazba takvih je mučenika imala u izobilju, počevši još od nesretnog Nicka Drakea ranih sedamdesetih pa sve do Iana Curtisa i Morrisseya. Dana Margolin iz brightonskog indie/post-punk benda Porridge Radio posljednje je ime u tom nizu iako je od navedenih donekle razdvaja sklonost neobičnim igrama riječi, kriptičnim metaforama i, nešto rjeđe, oporom, prema samoj sebi bez iznimke uperenom humoru.
Na njihovom trećem albumu „Waterslide, Diving Board, Ladder to the Sky“ većina toga vrti se oko slomljenog srca, bilo da je riječ o prisjećanju na prošle propale veze, prve znakove da bi tim putem mogle krenuti i one u kojima je naizgled sve u redu, ali i pokušaju da se od takvih odnosa odmakne na sigurnu distancu, kao u srdžbom nafilanom finalu prilično nespojivo naslovljene „Birthday Party“ u kojem ‘I don’t wanna be loved’ izvikuje toliko dramatično i uvjerljivo da stvarno imate dojam da slušate njezin potpuni psihički slom.
Ljubav u Daninom svijetu gotovo da ne može postojati bez mračnih, destruktivnih poriva pa u „Jealousy“ pjeva ‘jealousy, it makes me bad/but nothing makes me quite sad as you’ mada je još donedavno bila netko koga je lako upoznati i zavoljeti. U „Rotten“ pokušava spriječiti da nastavi trunuti iznutra premda se ne usudi učiniti ono što bi trebala (‘I’m afraid of taking what I need’), a utjehu joj ne pružaju čak ni stvari poput meditativne šetnje uz more koje joj je ‘pljunulo u facu’ i poručilo da ga ne uvlači u svoje probleme.
Ovakvi tekstovi bili bi previše teški kada bi ih pratila podjednako depresivna glazba, no Porridge Radio, koji uz Danu (ujedno i gitaristicu) sačinjavaju Maddie Ryall na basu, Georgie Stott na klavijaturama i bubnjar Sam Yardley, svoje su crnjake zaogrnuli komercijalnim amalgamom alter popa, indieja i artu sklonijih post-punkera poput Siouxie & the Banshees ili Josef K. Bend na koji dosta podsjećaju svakako je i Pulp, posebno zbog dramatike koju postepeno, na momente i veoma polagano grade, a neizbježne su i asocijacije na popističnije radove PJ Harvey ili Yeah Yeah Yeahs. Transformacije kroz koje Margolin vodi vlastiti vokal u uvodnim su ga stihovima singla „Back to the Radio“ učinile bliskim čak i onome tragične heroine Nico, dok je u pjesmi „The Rip“ zazvučala poput kvalitetnije inačice Florence Welch i njezine mašine.
Upravo sličnost s The Machine, izražena i kroz nešto veće oslanjanje na sintesajzere, je i najslabiji aspekt albuma, pogotovo u izravnoj usporedbi s njegovim sirovijim i razbarušenijim, ali glazbeno nerijetko uzbudljivijim prethodnikom „Every Bad“ i DIY debijem „Rice, Pasta and Other Fillers“. Također, kraće pjesme poput „Trying“ i „I Hope She’s Okay 2“ zvuče pomalo nedorađeno, kao da su ih naprasno prekinuli jer nisu imali ideju kako ih dalje razvijati. Ti nedostaci ipak nisu ugrozili status Dane Margolin kao jednog od najdirektnijih i najizražajnijih glasova nove britanske pop-rock scene i Porridge Radia kao benda na koji će u budućnosti trebati ozbiljno računati.
Ocjena: 8/10
(Secretly Canadian, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
