Te 1982. ‘Lišće prekriva Lisabon’ mnogima je bio previše čudan i kompleksan, što objašnjava i izuzetnu podijeljenost tadašnje kritike. S vremenskim odmakom, jasno je kako se radi o iznimnom ostvarenju, potpuno različitom od svega drugog u diskografiji najdugovječnijeg novovalnog benda ovih prostora.
– Za mene je to najbolji album rane faze Orgazma. Mi smo odrasli slušajući psihodelične bendove iz šezdesetih i taj uticaj se nekako održao kroz čitavu karijeru. Svakako da su i eksperimenti s LSD-jem u to vreme imali uticaj na naše razmišljanje i doživljaj sveta. Shvatili smo da je ova nekakva konvencionalna realnost samo jedna od realnosti. Razbili smo dosta predrasuda u svojoj glavi o tome šta su nekakva pravila, kakvo šta mora da bude. To je onda uticalo i na to kakvu muziku pravimo, kakve tekstove, kako se vizualno predstavljamo – objasnio mi je Srđan Gojković Gile transformaciju benda između prvog i drugog studijskog albuma u razgovoru koji smo, povodom 35. godišnjice Električnog orgazma, vodili za upokojeni Rolling Stone Hrvatska.
„Lišće prekriva Lisabon“, koji je u čast svog četrdesetog rođendana izvučen iz naftalina i, zahvaljujući Croatia Recordsu, vraćen na police dućana, u trenutku izlaska donio je određeni šok svima koji su očekivali novu porciju troakordnih detonacija poput „Zlatni papagaj“ ili „Konobar“ premda su promjenom zvuka tih dana gotovo više predstavljali pravilo nego izuzetak. Baš kao kod Orgazma, druga izdana ploča označila je veliki glazbeni zaokret i kod Prljavog kazališta koje se drčnog mladenačkog punka odreklo u korist plesnog i bitno komercijalnijeg ska ritma, Pekinške patke čija je punkerska zajebancija s „Plitke poezije“ ustuknula pred tada vrlo aktualnim mračnim post-punkom, pa i Idola koji su hitove sa svog „Mini LP“ izdanja zamijenili eksperimentiranjem „Odbrane i poslednjih dana“.
U slučaju Gileta i donekle promijenjene postave grupe (originalnu basistkinju Marinu Vulić zamijenio je Jovan Jovanović Grof, a palica se, poslije rezervnog bubnjara Branka Kuštrina na eponimnom prvijencu, konačno prihvatio Goran Čavajda Čavke) u prvi je plan dakle izbila psihodelija, ali provučena kroz možda i najzanimljivije predstavnike novog britanskog rocka, počevši od londonskih Wire, simpatično i donekle točno nazivanih Punk Floydima, preko Stranglersa i njihovog virtuoznog klavijaturista Davea Greenfielda do Siouxie & The Banshees, liverpulske škole ranih Echo & The Bunnymen i Teardrop Explodesa te Magazine i Joy Division na koje su dosta nalikovali i na eponimnom debiju („Vi“ je, primjerice, u strogo glazbenom smislu bilo prilično teško razlikovati od „Warsaw“ Iana Curtisa i ekipe).
Radilo se o naglašenom, skoro pa ekstremno nehitoidnom, materijalu iz čijeg su svakog odsviranog tona i otpjevanog stiha sukljali alijenacija, anksioznost, egzistencijalne krize i pokušaj da se shvati i pronađe vlastito mjesto u svijetu, kako onom unutarnjem tako i svijetu koji je okruživao tadašnje buntovne, moderne i Zapadu usmjerene omladince.
Glavni lik ovog albuma tako promišlja o konzumerizmu i pomodnostima (‘cvetaju izučavanja dokolice/čovek prihvata nove norme i vrednosti/jedinke se mirno prepuštaju’) shvaćajući kako se u njima nikad neće moći pronaći (‘moju veličinu niko ne planira/davno sam zaboravljen od proizvođača/teško je živeti kad nemaš odelo’) iako bi se možda i htio uklopiti (‘ja mislim da znam koliko mogu, koliko smem’ ili ‘želim da odrastem što je brže moguće/da se lepo zaposlim i brzo oženim’). I ostatkom albuma dominiraju podjednako turobne teme kao što su izgubljenost i paranoja pa u „Podstanaru“ ima problema s ‘podstanarom koji živi u njegovoj glavi i predlaže mu čudne stvari’, dok „Leptira“ možemo nazvati uglazbljenom klaustrofobijom.
Treba izdvojiti i „Afriku“ u kojoj Gile, u direktnoj paraleli s njujorškim proto punkerima i novovalcima, ali i zagrebačkim Zvijezdama i njihovim „Africa-Expressom“, sanjari o bijegu u bespuća crnog kontinenta. To je ujedno i jedna od najboljih te najsimptomatičnijih skladbi „Lisabona“ koja otkriva kakvu bi glazbu otprilike radili Doorsi da su se, umjesto u Los Angelesu sredinom šezdesetih, okupili u Beogradu u začecima jugoslavenskog new wavea.
Općenito, ovih 17 pjesama u velikoj mjeri iskazuju, usprkos kratkoj minutaži, fascinantan rast od hladnih, mračnih klavijatura koje ni na jednom od kasnijih albuma Orgazma nisu imale toliko važnu ulogu, do neurotičnih gitarističkih istrzavanja specifičnih za to vrijeme i podizanja dramatike promjenama tempa i dinamike. Tekstovi su krajnje minimalistički, nerijetko svedeni tek na dva do tri stiha, što će u skoroj budućnosti do savršenstva dovesti Koja i Disciplina Kičme. Aktualno reizdanje donosi i bonus u obliku dodatne verzije „Dokolice“, gdje su se uz pomoć ljubljanskog snimatelja i producenta Tonija Jurija zapanjujuće suvislo okušali u dub vodama.
Te 1982. „Lišće prekriva Lisabon“ mnogima je bio previše čudan i kompleksan, što objašnjava i izuzetnu podijeljenost tadašnje kritike. S vremenskim odmakom, jasno je kako se radi o iznimnom ostvarenju, potpuno različitom od svega drugog u diskografiji najdugovječnijeg novovalnog benda ovih prostora. Istini za volju, u novom je zvuku bilo određenih poveznica s prvijencem i „Paket Aranžmanom“, ponajprije s „Krokodili dolaze“ ili pjesmom „Električni orgazam“, ali niti one nisu mogle zasjeniti stvarno nevjerojatan razvoj i transformaciju grupe u samo godinu dana. Transformaciju koja ih je već sredinom osamdesetih ponovno odvela u drugačijem smjeru i pretvorila u puno klasičniji rock’n’roll sastav u čijim je set-listama sve rjeđe bilo mjesta za ovakve psihodrame.
(Jugoton/Croatia Records, 1982./2022.)