Klub u Savskoj 160 slavi svoju prvu okruglu obljetnicu. Novinari i fotografi ovog portala su u Vintage Industrial Baru puno puta dosad zabilježili modernu koncertnu povijest ovog grada koje ne bi bilo da se prije deset godina nije otvorio klub koji je u svakom pogledu bio game changer i to na bolje – za scenu i sve one koji žele dobre uvjete za uživanje u glazbi koju vole.
„Gdje svira Urban?“, dobro se sjećam kad sam pitao prijateljicu prije ravno deset godina i kad sam od podužeg naziva koju mi je izbrbljala preko telefona razaznao samo riječ „bar“ na kraju. „U nekom baru? U Savskoj? Zar je propao, da tamo ide svirati?“, provocirao sam kroz novu salvu pitanja, ne vjerujući da Urban & 4 svoj (i tada) tradicionalni predbožićni koncert u Zagrebu sviraju u nekom baru izvan svih dotad poznatih koncertnih gradskih ruta.
Bila je dakako riječ o otvaranju novog kluba u Savskoj 160, ali u telefonskom objašnjavanju nisam previše ni obraćao pažnju na kućni broj nakon informacije da je to „negdje kraj Bikers Beer Factoryja“, što sam uzeo za glavni orijentir. I naravno da sam pri prvom dolasku završio u dvorištu Bikers Beer Factoryja i tamo bauljao i tražio „neki Bar“, i naravno da su me konobari Bikersa blijedo gledali kad sam ih pitao za taj neki novi bar u kojem nastupa Urban & 4, i sam sebi bio smiješan, što tako nešto uopće pitam, jer sve je izgledalo kao dobar vic.
„I kakav si to bar može priuštiti Urbana na otvorenju, kakav god to bar bio, jer, eto, znam ja dobro koliko bar može biti velik dok sam zamišljao Urbana kako se s bendom gura na nekom malom stejdžu, a oko njega stolovi, konobari i neka fensi ekipa i neki poluprivatni party, ili neko korporativno okupljanje kakvih ne manjka u to doba godine, pa su si priuštili Damira da ih zabavlja“, bile su uglavnom misli koje su mi se vrzmale po glavi.
Prvi ulasci u bilo koji prostor su mi općenito nešto što mi se zauvijek urezuje u sjećanje. Prvi ulazak u Vintage Industrial Bar zasigurno je bio popraćen reakcijom: „Koji je ovo k***?“
Prolazak kroz tada mračno dvorište nimalo nije davalo naznaku o tome kakav se interijer nalazi na kraju tog istog dvorišta. Klub mi se činio ogromnim po ulasku. Masivni stolci, prostrani stolovi i ogromni šank koji se protezao po cijeloj dužini nisu uopće pripadali nekim zagrebačkim standardima kad je riječ o mjestu za koncerte i to posebno rock koncerte. Ja sam dijete devedesetih. Mimo svih Šalata i jednogodišnjih Fiju briju okupljanja u Domu sportova, tada smo svi mi, kak’ ti ‘stalni urbani klijenti’, brojčano stali u jednu Jabuku ili Gjuru ili KSET ili Močvaru. Činilo se da je to limit. Da nema dalje.
Ulazak u dvoranu za koncerte, jer tad mi se činilo da je to stvarno dvorana, a ne klub, kamoli bar, bio mi je još veće iznenađenja. Bio je to klub iz američkih filmova i to na periferiji grada, mjereno po tadašnjim aršinima. Za Kristinu, Dedu i Luku, koji su mi tada predstavljali koncertne smjernice i programe, sam mislio da su možda malo previše ambiciozni ili da ne poznaju situaciju i scenu u tom trenutku, jer sve što su nabrajali po nekoj gruboj procjeni nije moglo dovlačiti 300-500 ljudi na koncerte. Za Urbana mi je tad bilo jasno da je sa svojom četvorkom u Vintage Industrial Baru imao pravi pravcati koncert i pred dovoljnim auditorijem da se nitko tu nema čega sramiti. Dapače, napuniti Vintage Industrial Bar spada u domenu podviga.
Prilično brzo se pokazalo da ona američka izreka „think big“ itekako može donijeti dobre rezultate i u našoj sredini u kojoj sam zasigurno i ja bio žrtva skučenog i defetističkog razmišljanja da pomaci ne mogu biti veliki. No, uz pravu priliku i dobru strategiju, mogu itekako.
Vintage Industrial Bar je u najkraćem mogućem roku postao „The Place“, a neki pripadnici naše scene tamo su doživljavali momente o kojima nisu mogli ni sanjati. Na primjer riječki My Buddy Moose dotad su u KSET-u u dobrim prilikama mogli okupiti između 100 i 200 ljudi, uz to i nisu baš imali previše opcija za solo nastupe u Zagrebu. Po izlasku albuma „Shine! Shine! Shine!“ imali su najmanje 400 ljudi ispred sebe na pozornici Vintage Industriala, a atmosfera je bila takva da im je publika bacala papirnate novčanice tijekom koncerta. Dotad, potpuno suluda i nevjerojatna situacija. Kao da je neka rock renesansa došla niotkud. I My Buddy Moose nisu bili jedini koji su doživjeli takav skok i pozitivan šok istovremeno.
Vintage Industrial Bar uspio je postići i da ima svoju klupsku publiku koja je vjerovala u dobar ukus ljudi koji su tamo organizirali glazbene programa i to je bio adut koji je toj skali posjećenosti bilo teško postići, ako se gledaju drugi klubovi. Imati vjernu klupsku publiku koja ‘guta’ koncerte možda je i najvažniji čimbenik. No nije to došlo samo od sebe. Puno je tu pametnih zahvata bilo napravljeno. Neka se ne ljuti konkurencija, ali Vintage Industiral Bar je od početka (a tako je i dan danas) imao najbolje organiziran šank čime su u startu bili spriječeni problemi oko toga da se stvaraju dugački redovi i nervoza zbog narudžbi. Može klub biti rasprodan, može biti gužva, ali bit ćete usloženi čim ste se pojavili za šankom.
Ako treba o komponenti glazbe koje je pak najvažniji segment konzumacije svih koji se tamo zapute i tu je Vintage Industrial na prvoj crti investiranja u kvalitetne (čitaj: skupe) zvučne sisteme. Nema tog ekstremnog žanra koji će u tom prostoru stvarati nerazgovjetnu distorziranu buku razglasa, već će se uvijek razgovjetno čuti ono što kolokvijalno zovemo kvalitetnom produkcijom.
Malo je reći koliko je taj klub, taj „bar“ napravio za razvitak scene, dapače njegovo postojanje je na neki način odredilo i njene standarde u novom mileniju, kao što ju je stavio i al pari s brojnim svjetskim i regionalnim imenima koja su tamo nastupala. Za tako veliki klupski prostor izuzetno se riskiralo i u promociji nekih aktera i žanrova koje je u pravom trenutku i trebalo dovesti u Hrvatsku, bez obzira na rizik i gubitak. U prvom redu je tu riječ o stoner psych sceni. Vintage Industrial je tako podnio priličan udarac kad je koncert norveških Motorpsycho posjetilo pedesetak ljudi, a bend koji inače zatvara festivale kao headliner i koji puni koncertne dvorane svuda po Europi je tada klub nakrcao dodatnom opremom kao da su kojim slučajem Pink Floyd koji trebaju zasvirati na Pompejima.
Možda su već u zaborav pali šatoraši i plinske boce na Savskoj, no svaki ugostitelj ili bilo tko iz uslužnih, a kamo li kulturnih djelatnosti će se složiti koliko je za posao riskantna takva vrsta potencijalne eksplozivne situacije koja je kontinuirano trajala točno 555 dana od 20. listopada 2014. godine. Rijetki će se baš uputiti tražiti zabavu u zonu bilo kakvog prosvjeda, no Vintage Industrial Bar je i u tom periodu furao svoj film tj. program, koji je znao imati efekte potpuno suprotne od realnosti. Dapače, nadrealne.
Bilo je večeri kad se u šatoru u Savskoj br. 55 vrtjela janjetina uz treštanje Thompsona, a malo dalje na broju 160 su svirali Partibrejkersi i YU Grupa i to prvi koncert YU Grupe u Hrvatskoj otkad je samostalna, općenito gledano. I da, da ne bude krivo shvaćeno. Nije Vintage Industrial Bar nikad bio neko političko-ideološko mjestu. U tom smislu je to bio i ostao potpuno neutralan klub. Vintage Industrial Bar zanima dobar rock, a ne politika.
I ovaj portal je s VIB-om kroz godine razvio spontane i prisne veze. Imali smo tamo i slušaonice i rođendanske koncerte, a onaj kojeg ćemo se uvijek sjećati bit će tzv. „posljednji koncert na Balkanu“. Naime, okolnosti su htjele da smo za rođendanski gig bukirali japanski bend Guitar Wolf večer prije nego li je Hrvatska ušla u EU 2013. godine. Valjda iz tog razloga je te večeri 30. lipnja u gradu bilo manje koncertnih događanja nego obično, pa se suprotno očekivanjima napunio i klub i dvorište po sistemu ‘svi su tu’.
Poseban udarac za klub zbio je 2017. kad ga je napustio njegov osnivač Zdravo Zorman – Deda, čovjek koji je sebi u misiju zacrtao da u Zagrebu otvori i vodi punokrvni rokerski klub u kojem će stasati nove generacije rokera, po uzoru na slične klubove u svijetu. Deda je ovaj svijet i napustio u duhu svoje životne filozofije – na terasi tog istog kluba koji je od periferije, na stanicu od okretišta tramvaja kraj Savskog mosta, stvorio upravo željenu rokersku meku kakvu Zagreb dotad nije imao. Njegovi nasljednici su već tada znali da će nastaviti živjeti njegovu misiju dalje.
Treba li uopće ovdje trošiti prostor i osvrtati se na probleme koje je donijela pandemija, ali i potres? Mislim, da ne treba. Svjedoci smo da su isti dotukli i neke manje prostore klupskog karaktera i privatne inicijative u gradu.
Nakon svega, klub se ove jeseni opet diže kvalitetnim glazbenim programima, a trenutno slavlje 10. godine rada svoj vrhunac nosi u danima pred nama, za početak koncertom Partibrejkersa koji je na rasporedu već sutra.
Važniji „Bar“ za rock and roll Zagreb nikad nije imao.
Vintidže, sretan ti 10. rođendan!