Dva okrugla rođendana u jednoj večeri.
„Hteo bih da odem u svoju stvarnost i svoje snove…“, režao je Cane kroz distorzičnu tutnjavu koju je Anton dodatno začinjavao vriskom svojih rifova propuštenih kroz wah-wah pedalu. Pjesma „Noć“ još jednom je, po tko zna koji put, otvorila koncert Partibrejkersa poput brzog vlaka koji je poput treščica razbucao sve prepreke pred sobom i nezaustavljivo jurio dalje i dalje. Pjesma koja već sa svojim uvodom razbije tišinu i povuče vas u rokenrol kovitlac odmah i tu gdje ste se zatekli.
„Nemam gde da odem“, reži najdrskiji i najironičniji vokal rokenrol vokal ovih prostora, a vi znate da ste točno tamo gdje trebate biti – u tom kovitlacu razularene buke u kojem su se sudarili blues i punk na Balkanu prije ravno 40 godina i koji od tada gordo prkose svakom sranju na putu, a sranja je uvijek pun šleper.
„Ako si dovoljno luda…“, potom poručuje isti vokal bez pauze između pjesama, kao propovjednik ponavlja mantru i iznova radi novu inicijaciju u svoju ‘crkvu rokenrola’. I svi smo ta neka neimenovana ‘ona’ i svi smo dovoljno ludi i svi ljubimo njegovu ludost u tom trenutku, da bi u nastavku ‘pastva dolje u mraku’ dobila jasan podsjetnik na sve jalove životne kompromise zbog koje se te večeri okupila pred pozornicom. U narednom poglavlju svaka jedinka za sebe zajedno sa svojim eklektičnim & električnim propovjednikom još jednom prolazi kroz osjećaj zemljotresa u svojim grudima.
Ekspres nezaustavljivo ide dalje i donosi refren: „Monotonija, lobotomija, jedini način življenja“. To je pet riječi koje i dalje jasno ocrtavaju skučene perceptivne okvire okoline o čemu se mogu napisati knjige – ogoljenih pet nijansi sive tamo gdje lobotomizirani mozak sebi priviđa da ima puno boje. A za ‘boje’ se treba boriti, u suprotnom „ostaje samo ćutanje“, kako je nakon toga proučio autoritet s pozornice.
Isti taj autoritet je prije pjesme „Ćutanje“ svojim savršenim instinktom pogodio pravi trenutak da čestita 10. rođendan klubu koji se na svoj način bori protiv monotonije i lobotomije kao jedinog načina življenja. „Čestitam Luki, Matiji i ostalim ortacima“, rekao je frontmen benda koji pak slavi četiri puta više godina i potom nakon urođene dramaturške stanke dodao: „A sećamo se i dede“, dakle Zdravka Zormana, čovjeka koji je ostvario viziju otvaranja velikog pravovjernog rock kluba u Zagrebu prije jednog desetlječa.
„Žurim“ i „Sitna lova“ došle su kao diptih uništene ljubavne veze „Gde je ona koju volim ja?“, pitao se glas koji je potom kroz stihove opjevao onu koju želi da se svidi svakom kulovu za sitnu lovu. Rokenrol ekspres je s „Kraj mora“ po prvi put usporio tempo, kad je to trebalo i publici i bendu, a dotle je paralelno u kulminaciju ulazila i paralelna priča vezana za pušenje u krcatom auditoriju.
Naime, Cane je prvi put na početku koncerta fino zamolio par pojedinaca da ugase cigarete. Taj prvi put, ta prva molba, stvarno je trebalo biti dovoljno za shvatiti svakom tko osjeća imalo respekta prema 58-godišnjem lideru jedne od najdogovječnijih ‘rock institucija’ ovih prostora, obzirom da se slični zahtjevi slušaju bespogovorno kad su u pitanju neki američki bendovi, daleko mlađi i s daleko manjom kilometražom iza sebe. Ali, eto, Canetovo: „Valjda volite više Partibrejkerse od pušenja“ očigledno nije bilo dovoljno.
Kad se drugi put obratio po tom pitanju nije više birao riječi i konstatirao je da je situacija kao i u društvu i da uvijek ima određen broj onih koji ne shvaćaju ili namjerno sabotiraju. Potom su krenuli i problemi s mikrofonskim stalkom. „Ima li ovde neko tehničko lice?“, ponovio je par puta Cane da bi ubrzo i publika željna nastavka koncerta počela skandirati: „Tehničko lice, tehničko lice…“.
„Je li ovo možda na nacionalnoj osnovi?“, nije izdržao Cane dok se čekao dolazak ‘tehničkog lica’. Dakako, to je samo bilo živopisno oživljavanje ‘tradicije’ dugog odnosa Partibrejkersa i Zagreba u kojem se i zagrebačka publika na neki način osjeća zakinutom ako Cane ne prozbori neku sitnu opasku po nacionalnoj osnovi. Sinoć se nakon dugog vremena i to dogodilo, što je samo značilo da sve ide po planu, kao i godinama nepromjenjiva set lista koja je jednostavno kazano koncertni ‘zlatni rez’ Partibrejkersa u kojem možda uistinu nema više potrebe za bitnijim izmjenama.
Zadnjih službenih pola sata to uvijek iznova i iznova dokažu. Kad je glavni vlakovođa najavio „Put“ znalo se da najbolja vožnja tek dolazi. „1000 godina“ donijela je improvizacijski medley i nove Canetove stihove kao svojevrsni uvod u „Sirotinjsko carstvo“ nakon koje je na red došla „Noćas u gradu“, autoru ovih redaka jedna od najboljih pjesama pobune, ako se općenito gledaju brojni rock opusi ovih prostora.
Može li bolje od „Ono što pokušavam“ nakon nje? Odgovorno tvrdim da ne može, kao što je i „Hipnotisana gomila“ točno tamo gdje treba biti potom. Službeni kraj uvijek pripada najsjajnijim draguljima; „Kreni prema meni“, „Hoću da znam“ i „Molitva“. Nedavno su me za Nova.rs portal pitali povodom 40. rođendana Partibrejkersa da izdvojim četiri meni najbolje pjesme i nešto kažem o njima. Od njih četiri, uvrstio sam spomenute tri, pa ću i ovdje ponoviti tada rečeno:
„Kreni prema meni“ – najbolja rock pjesma ovog dijela svijeta. Nulti meridijan. Po njemu se sve mjeri. Uspjeli su je tako jebeno radiofonično snimiti da je to milina. U njoj je sabijena i cijela povijest rocka. Boogie-woogie, Bo Didley, punk, blues… I povrh svega Beograd i njegova drčnost. Lud su spoj Cane i Anton. Jedan je panker, drugi je bluzer. Tamo gdje se sastaju to je rokenrol. Oni su i crni i bijeli.
„Hoću da znam“ – obožavam tu Antonovu krađu riffa „Living Loving Maid“ Led Zeppelina u prvom dijelu i potom originalnog iskobeljavanja u vlastitoj gitarskoj temi. Rezultat je najljepši, ujedno i najprepoznatljiviji riff Partibrejkersa. Dok Cane ima takav tekst i performans koji kao da je pao s neba za taj riff, a on ga pokupio i montirao tako prirodno – kao da to od šale radi svaki dan.
„Molitva“ – mislim da je to najdalje što vjernik može u glazbi, a da to ima svoje dostojanstvo.
Potom je s bisom zaokruženo dvosatno koncertn iskustvu, ujedno i kulminacija 10. rođendana Vintage Industrial Bara, kao što se činilo da od pjesme „Mesečeva kći“ pa do „Najbolje se putuje“ Partibrejkersima ne nedostaje hitova u torbi.
Ajd’ sad reci da ovo nije uvijek mala škola rokenrola? – pitao me kolega te večeri u kojoj smo po tko zna koji put poput tinejdžera tražili mjesto s najglasnijim zvukom s razglasa usred auditorija.
Da mala škola? Partibrejkersi su uvijek akademija rokenrola.
Već 40 godina su tu. I nikad na koljenima.
Sinoć su i oni i Vintage Industrial Bar u predivnoj simbiozi proslavili svak svoj jubilej.
Nisu se štedjele ruke u aplauzima i grla u euforiji, koliko god Cane provocirao publiku u vezi toga. Na koncu, čak je i ‘tehničko lice’ ispraćeno aplauzom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
