U svojoj višedesetljetnoj uspješnoj karijeri, Massimo Savić je bio sretan jer je izvodio muziku koju je i sam volio čuti.
“Srce mi je tuklo kao Ringo Starr” jamačno nije najbolji stih koji je ikad otpjevao Massimo Savić u svojoj karijeri, ali govori nešto drugo: ono što je Ringo Starr bio među bubnjarima, to je bio Massimo među pjevačima – nadaleko poznat i prepoznat po svom stilu. Obojica su imala prirodan osjećaj za pjesmu i istovremeno podređivala pjesmu sebi i sebe pjesmi. U Savićevom slučaju, to se pogotovo vidjelo na priredbama posvećenim određenim izvođačima, osobno ću se uvijek sjećati ožujka 2003. kad je na večeri posvećenoj Arsenu Dediću Massimo Savić otpjevao “Ne plači”. S Dedićevim pjesmama su se te večeri ponajbolja grla prve domaće estradne lige nosila bolje ili lošije, no u Massimovom slučaju, Savić je svima ukrao show, s džentlmenskim smiješkom na sceni, kako je to radio proteklih dvadesetak godina karijere i kako će to raditi idućih (skoro) dvadesetak. U ukupno 40 godina karijere našlo se mnogo momenata za gotovo filmski scenarij o darovitom pjevaču koji se bori sa svojim unutarnjim demonima, kao i obilje pjesama koje je Savić blagoslovio svojim glasom kojim je poput svojih uzora Bryana Ferryja i Scotta Walkera dočaravao emocionalnost i eleganciju.
Svoj put poznatog pjevača Massimo počinje u osamdesetima, djelujući kao vokalist i gitarist u art-rock grupi Dorian Gray. Iako je dotični sastav prvenstveno poznat po pjesmi “Sjaj u tami”, koja je melodiju posudila iz pjesme “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore”, članovi sastava su se trudili zvučati usporedivo s tadašnjim svjetski poznatim izvođačima, što je povremeno i polazilo za rukom. S druge strane, relativno brz razlaz sastava je učinio da Dorian Gray bude prvenstveno poznat po svojim potencijalima, a ne i o ostvarenjima. U Savićevom slučaju, iz tog perioda datira njegova prva jaka autorska pjesma, “Samo za tvoje oči”, inspirirana naslovom filma o Jamesu Bondu, koju će izvoditi uživo još godinama poslije. U to doba Massimo će se družiti s članovima grupa Električni orgazam i EKV, a sa pjevačicom Bebi Dol biti u ljubavnoj vezi. Ove konekcije će ostaviti svoj pečat, član grupe Električni orgazam Srđan Gojković Gile će na svom solo albumu “Evo sada vidiš da može” spomenuti Savića u pjesmi “Zagreb” (“Čavke, ja i Massimo”), Savić će svirati na studijskim snimkama s EKV, a s Bebi Dol snima duet “Sunce sja, trava miriše” (u kojoj će oboje bljesnuti svojim iznimnim interpretacijama u (za njih) atipičnom žanru). U svojoj solo karijeri, koja počinje 1987., Massimo će koristiti sličan zvuk kao njegovi beogradski kolege, no ipak komunikativniji i pristupačniji širem slušateljstvu. Massimov solistički debi, “Stranac u noći” donosi dva velika hita, naslovnu pjesmu i “Samo jedan dan”. Glavni suradnik će biti Zrinko Tutić, kompozitor i tekstopisac, koji će velik komercijalan uspjeh ostvariti radeći s Tajči, Severinom i Majom Blagdan. S Tutićem radi do 1990., a onda Savić u Londonu snima album “Elements” na engleskom jeziku na kojem se predstavlja kao kompletan autor. Na tom je albumu osim samog komponiranja, muzike, pjevanja i aranžiranja sve drugo otišlo u krivo: Savić je album snimao u rujnu 1991., u jeku najgore ratne eskalacije u Hrvatskoj (što će mu marginalni desničari naći kao točku osporavanja), a sam svilenkasti pop-soul zvuk je nakon pojave grungea naglo je zastario.
U vrijeme raspada Jugoslavije je razumljivo da slovenska diskografska kuća Helidon se ne snalazi najbolje s plasmanom albuma na tržište hrvatskog pjevača koji pjeva na engleskom jeziku. Iz današnje perspektiv zanimljiv je “London Mix” pjesme “I.S.T.R.A.” koji predviđa zvuk elektronske plesne muzike koja će u mutirajućoj varijanti zvanoj cro-dance dominirati medijskim prostorom u devedesetima. Massimov poznatiji prilog cro-danceu zvat će se “Benzina” koji će biti izdan 1995. i zaključit će suradnju sa Zrinkom Tutićem. Naslovna pjesma s tog albuma spadat će u istu kategoriju kao i “Kokomo” Beach Boysa ili “Žuto lišće ljubavi” Olivera Dragojevića – to su pjesme čija popularnost nadmašuje umjetničku vrijednost tih pjesama, no nikad nije bilo sporno da je i u takvim trenucima Massimu srce tuklo kao Ringo Starr.
Sudjelovanjem u projektu Metal guru i s pjesmom “Lila je kiša” Massimo se vraća svojim korijenima, eksperimentalnoj muzici, no onda slijedi višegodišnje diskografsko zatišje. Na scenu se vraća 2002. albumom “Massimo”, kojim privlači pažnju publike i medija, unatoč tome što nije generirao niti jedan hit. Zato će hitovi početi stizati nakon objave albuma “Vještina” 2004. Album će se sastojati od obrada poznatih klasika popularne muzike s područja nekadašnje Jugoslavije, a donijet će i novu pjesmu, suradnju s grupom Meritas, “Odjednom ti”. “Loše vino”, “Bacila je sve niz rijeku”, “Gracija” će postati opća mjesta na njegovim koncertima, a “Ne plači” koju je prvotno otpjevao na već spomenutoj večeri posvećenoj Arsenu Dediću, pjesma u kojoj će Massimo Savić najbolje pokazati svoj novonađeni muzički izričaj. Sam pristup pjesmama asocira na pristup koji je prakticirao Scott Walker na svoja prva 4 albuma (orkestralni pop, soul uz mrvicu šlageristike), no dok je Walker jačao kao autor, Savić se sve više oslanjao tuđe pjesme i to nije bila loša odluka, ako se gleda komercijalni uspjeh. Od “Vještine” pa do “Sada”, zadnjem studijskom albumu koji je izdan za njegova života, Massimovi albumi su bili kolekcije pjesama u kojima su neke pjesme opravdavale svoje mjesto umjetničkom snagom (“Tišina”, “Krug u žitu”, “1000 ljudi”), a neke svojom hitoidnošću, i u tom području izuzetno pogodnom za neugodne i bolne padove, Massimo se pokazao poput prvaka u umjetničkom klizanju, elegantan, odmjeren, profinjen i nikad profan. Bio je kompletan muzičar, podcjenjen gitarist, autentičan pjevač koji je od svog posla živio i kojem muzika nikad nije bila odrađivanje posla. Zainteresirani u njegovo pjevanje mogu naći ugodna iznenađenja na albumima kao što su “Makedonsko srce kuca u 7/8” ili “Projekt R.E.M.: čista energija glasbe”, stiče se dojam da je on mogao naći nišu u gotovo svakoj pjesmi na ovom svijetu i učiniti je svojom.
Nakon što je zemlje nekadašnje Jugoslavije obišla vijest o Savićevoj smrti, mala je utjeha da je, otprilike mjesec i pol prije toga, Massimo održao svoj najveći koncert u životu, u zagrebačkoj Areni. Stjecaj okolnosti je htio da je Massimo, poput svog uzora Davida Bowieja, svojoj publici netom prije smrti dao poklon za rastanak, kod Bowieja je to bio “Blackstar”, a kod Massima – koncert. Otišao je osjećajući zahvalnost publici koja ga sluša i osjećajući zahvalnost publike koja ga sluša. Do zadnjeg trena srce mu je tuklo kao Ringo Starr.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
