Već na početku ove 2023. možemo reći da imamo najneočekivaniji povratak godine.
Iznenađenje je počelo na početku tjedna kad je najavljena promocija ultimativne monografije „Mance: Tajna starog hrasta“ Kornela Šepera koja valorizira rad i djelovanje Milana Manojlovića Mancea kao neobičnu i originalnu umjetničku pojavu koja je obilježila kulturni underground u devedesetima kao i u prvom desetljeću novog milenija.
Hype je munjevito rastao i s gostovanjem Mancea u eteru Radija 808 ovog četvrtka, a kulminacija se dogodila sinoć u Močvari čiji kapaciteti su se pokazali premalima za sve one koji su došli nazočiti promociji knjige na kojoj su se za tu prigodu uz Mancea osobno okupili Mario Kovač, Kornel Šeper, Emil Tedeschi, Helena Klakočar, Darko Rundek, Tomo in der Mühlen, Ivana Percl, Igor Pavlica, Ivan Marušić Klif, dok se online priključio i Aleksandar Zograf, a Zlatko Burić Kićo nije se uspio javiti iako je bio najavljen.
Mance nije bio najavljen, ali nakon izlaska u javnost na Radiju 808, teško je reći da se nije očekivao i na promociji, iako je ovaj novinar iz dobro obavještenih izvora sinoć doznao da se njegovo pojavljivanje lako moglo i ne dogoditi, obzirom da je nakon gostovanja na 808-ici rekao da „nakon dana pričanja, dolazi dan šutnje“, ali na sreću to nije bio slučaj, a Manojlović je nakon službenog dijela promocije u Močvari bio dostupan svakome tko je je želio da mu nacrta nešto i potpiše se na primjerak monografije.
A takvih nije baš ni bilo malo, obzirom da je merch pult bio zakrčen, a knjige su išle kao alva. „Jeste li sve prodali večeras?“, pitao sam Kornela Šepera na kraju, na što je on rekao da monografija još ima, ali su do posljednjeg bili prodani svi sinoćnji primjerci u ponudi, a to nipošto nije bio mali broj.
Za nekog iz ove branše, mogu reći da su sinoć u Močvari bili svi koji su tamo trebali biti, a iako je Mance dio životne klupske priče nekoliko generacija gledano unazad, nije nedostajalo i onih mlađih jer se njegov specifičan izričaj odavno pokazao svevremenim i otpornim na trendove. Nisam došao ranije i zauzeo stolac u prepunoj Močvari i uglavnom sam s prekidima pratio sve iz prikrajka s ulaza gdje smo se svi mi ‘padobranci’ tiskali i naprezali da nešto čujemo, obzirom na žamor sa šanka koji je probijao i kroz zatvorena vrata.
Posebno drag moment bio mi je kad je mikrofon došao do Ivane Percl, kćeri našeg legendarnog šansonjera Ivice Percla, koju se ne može čuti i vidjeti na javnim prigodama sličnog karaktera. Ona je više ‘igrač iz sjene’, angažirana oko organizacije koncerata unutar nezavisne scene čiji je aktivni dio u smislu druženja i pomaganja, ali i sa senzibilitetom prema neobičnom koji ju je i doveo do prijateljstva s Manceom prije nekoliko desetljeća.
Sinoć je Percl bila otvorena i neposredna, okrenuta ljudskom i prijateljskom odnosu s Manceom u prepričavanju anegdota kako su ona i njen dečko Hrvoje uglavnom potajno snimali Manceova nadahnuća uz akustičnu gitaru, obzirom da je onomad ubrzo shvatila da se on ‘blokira’ kad ga se snimalo, i kad je on to znao. Promocija, kakvog god karaktera bila, pa tako i sinoćnja, uvijek je događaj koji zahtijeva praćenje forme. Upravo ta forma nekad zna istisnuti ono što bi nazvali ‘topli ljudski karakter’, pa je ta Ivanina neformalnost u formalnom okviru bila baš nekako dobrodošla.
Ne ide ovo u smjeru da bi se umanjio značaj ostalih sugovornika, kao što je i Mario Kovač definitivno bio na visini zadatka u moderiranju tog mnogoljudnog panela na pozornici, no Ivana Percl je unijela taj neki osjećaj, gotovo obiteljske podrške. Mance je pak znao otvoreno prozboriti o svojim osobnim i zdravstvenim problemima, no ovo ipak neće biti članak koji će se baviti tim detaljima, već će biti dovoljno za reći da je Milan Manojlović Mance uistinu napravio ogroman korak samim time što se pojavio u javnosti u danim okolnostima.
Nakon svega krenula su i nagađanja o nekom eventualnom koncertu u neko dogledno vrijeme, no to su zasad puste priče. Više sam sklon opciji u kojoj je monografija „Mance: Tajna starog hrasta“ otvorila prostor za uvid i validaciju njegovog likovno-crtačkog talenta. Konkretno, za nastavak dostojanstvenog povratka možda su prikladniji izložbeni i galerijski prostori, pa čak i jedan Muzej suvremene umjetnosti, a ne pozornica.
Mance je nadišao prostor jedne Močvara. To je bilo jasno i sinoć. I to je dobro. Močvara je bila epicentar, no Manceova vrijednost nužno vapi i za potvrdom od drugih kulturnih instanci. Mance je dio kulturnog identiteta. U to nema sumnje. Stoga se to ne bi smjelo ignorirati.
Kornel Šeper ‘Mance: Tajna starog hrasta’ – fascinantna revitalizacija ‘močvarnog’ junaka
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
