Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije nikad nije bio luđi.
Računica se u početku činila jednostavnom i efektnom: Malo dić’ medijske prašine, dobro se zabaviti i time izreklamirati Antivalentinovo koje je na rasporedu iduće subote u zagrebačkom Domu sportova. Dva dana prije Dore sam pričao s Mrletom i Prljom u Opatiji i oni su baš nekako iskreno odbacivali mogućnost pobjede na Dori. Nisu htjeli ni pomišljati na opciju priprema za odlazak u Liverpool. Kao da su računali da regresivne Hrvatske ima brojčano više od one progresivne, bar one koja subotu navečer provodi uz male ekrane prvog programa HTV-a. Kao da su računali na onu Hrvatsku od prije točno 20 godina koja je moralistički spustila rampu ispred „Antonije“ grupe Kawasaki 3P na istoj toj Dori, spriječivši mogućnost da se eurovizijski svijet šokira tamo nekim ‘hrvatski Poguesima’ za koje nikad ne znaš kakav će skandal složiti.
No nisu računali da se Hrvatska po pitanju Dore otad konstantno koprca u teatru apsurda za koji kao da je scenarij napisao jedan Eugene Ionesco. Kao što se supružnici u komadu „Ćelava pjevačica“ stalno upoznaju u apsurdnoj situaciji, tako je sa svakim Eurosongom (osim onih nekoliko godina kad se pauziralo) ponavljana strategija koja prijašnje sezone nije donosila rezultate. Utrlja li se u tu ranu sol zvana Konstrakta u trenutku kad je Hrvatsku predstavljala Mia Dimšić, valjda je i najglupljem bilo jasno da tako više ne ide. Besmislica je otišla stupanj dalje od Ionscoa i ušla na teritorij Daniila Harmsa u čijim djelima svjetina djeluje naglo, instinktivno i zaumno, a potrebna je samo iskra da je pokrene. „Mama ŠČ!“ je po pitanju Dore upravo bila ta iskra i to prilično aktualna u svijetu kotrljajućeg ratnog užasa, pored svih onih drugih užasa uzrokovanih iz arsenala prirodnih nepogoda. Mirišu ove dvadesete na dvadesete prošlog stoljeća kad su isto kao gljive počeli nicati razni autoritarni psihopati. Samo su današnji psihopati fizički bliže razornijim arsenalima, spram onih od prije stotinu godina. Kao što se odjeci ratne grmljavine u Ukrajini ovdje itekako čuju, koliko god se trudili potisnuti ih.
I onda na jednoj benignoj estradnoj priredbi gledatelji vide lice potkresanih brčića točno onako kako ih je imao potkresane Charlie Chaplin u filmu „Veliki diktator“ (Prlja je bio ‘pljuniti’ Chaplin) koje pjeva parole na razini razumljivosti svakodnevnog obraćanja političara, dok ‘vrag’ maše projektilima na pozornici. Ono što se zbog repetitivnosti razaznaje od teksta svodi se na „moron, psihopat i mama, idem u rat“.
Ushićenje da sve treba razjebat’, donosi i mogućnost da se u tome može učestvovati za par kopjejki, pardon eurocenta, pritiskom na gumb u stilu kako svijet u paramparčad raznosi svaki pravi „mali podli psihopat“. Harmsovski juriš svjetine poharao je tako sinoć ono što se u modernom svijetu zove televoting.
Nikad, ali nikad Hrvatska nije imala luđi iskorak za Eurosong. „Mama ŠČ!“ je nešto što bi se moglo okarakterizirati kao ‘harmsovski reset’. Ovo je godina koja je poništila sve one prijašnje pokušaje predstavljanja (glazbenoj) Europi kroz kršćansku stamenost i bogobojaznost u devedesetima, te kasnije kroz priprosti seksepil ili zvučne razglednice iz turističke destinacije.
S artističke strane gledano, šok je dobro sredstvo za privlačenje pažnje, ali isto tako je riskantno jer nekoga pogađa više, a nekoga manje. Tu dolazimo do svjetovnog, konkretno, „Mama ŠČ!“ će uplašiti tvrdokorne vjersko fundamentalističke struje koje su već duži niz godina u dobro usklađenoj ofenzivu u pokušaju nametanja rigidnih oduzimanja sloboda dijelu ovog društva pod krinkom moralizma. Puno ljudi bi moglo doživjeti Let 3 kao psihopatsku pojavu, a ne kao umjetnički odraz u ogledalu društva i prilika u kojima bujaju psihopate oko nas. Let 3 tu idu po rubu kao što su oduvijek i išli, samo što je sad auditorij daleko veći i možda po prvi put u njihovoj karijeri pokriva puno veći dio ne simpatizera. Dora je tako ove godine izgubila ‘ekskluzivno pravo benigne estradne igračke’ i postala poprište sukoba dvije Hrvatske. Osim što je „Mama ŠČ!“ preko noći postala simbol uzdignutog srednjeg prsta galopirajućoj malograđanštini, već sad se može tvrditi da je osigurala nikad luđe i zanimljivije odbrojavanje do Eurosonga.
Harmsovskog reseta će Let 3 uskoro postati svjesni u ‘punom sjaju’, a možda su ga bili svjesni već sinoć kad su za skoro duplo više bodova ostavili prve iza sebe. Da se poslužim njihovim antivalentinovskim sloganom „Ništa ljubav, samo karanje“, upravo ih to čeka u narednom periodu. Htjeli su plesati s transparentima „Antivalentinovo“ pred vratima za ulazak u jednu globalnu sferu, odbiti se stražnjicama od tih vrata i nastaviti brijati u svom svijetu. Ali ta vrata su se baš, kao za peh, na pritisak stražnjicama otvorila njima i sad su upali tu gdje su upali u osvit labuđeg pjeva svoje karijere.
Jesu li ti vremešni rokeri spremni za taj izazov? Obzirom na to koliko ih pratim i poznajem, mogu reći da su oni sam vrh kad je riječ o agilnim radoholičarima na sceni. Bend koji nikad nije razočarao i otišao s pozornice, a da publika nije bila zadovoljena. Po pitanju umjetničke vizije su također u samom vrhu. Već desetljećima su Mrle i Prlja angažirani u kazalištu, rade s najboljima poput kazališnog redatelja Paola Magellija. Njihova estetika se stalno brusi („Mama ŠČ!“ je upravo produkt rada na Magellijevoj antiratnoj predstavi, a ne neki preko noći sklepani isprdak za glupiranje na Dori), dakle tu vrstu ‘multifunkcionalnih’ umjetnika-radoholičara s ogromnim iskustvom ova mala Hrvatska nema previše na sceni. Mrle je ‘prizivao’ loš plasman na Dori, jer je znao što njega i bend čeka u suprotnom. Sad kad se to dogodilo, svjestan je da moraju ‘zagristi’ kao buldog u kost, i da to ne smije biti ofrlje napravljeno. U tom smislu, u ovom trenutku su unovačeni najbolji koje imamo (i koji su se, eto, sami ponudili).
A sad malo o Dori, kao priredbi.
Izuzme li se „zakup“ Tonyja Cetinskog koji je Doru iskoristio da 20 minuta predstavlja svoju kosu, ovo izdanje je bilo daleko kvalitetnije od prošlogodišnjeg po pitanju scenske produkcije i glazbe. Vidjelo se da su nastupi uvježbani i da se posebno dosta pažnje posvetilo vizualnoj prezentaciji i video artu.
Fokusiramo li se na pop segment mora se napomenuti da su Detour imali jako dobro osmišljen nastup. Pri predstavljanju pjesama prije Dore, njihov „Master Blaster“ je kritika uglavnom cipelarila, ali na Dori je to bila fino uigrana predstava, dobro osmišljena koreografija na pjesmu koja je tematski tu negdje kao i „Mama ŠČ!“, ali senzibilnije predstavljena u uljuđenom duhu zvuka te grupe. I to je glasačko tijelo prepoznalo ‘bez fige u džepu’. Pjesma se plasirala na visoko treće mjesto zasluženo i da nismo u društvenom procesu „Harmsovog reseta“, „Master Blaster“ je komotno mogao ići u Liverpool. Nenad Borgudan i ekipa imaju više razloga za slavlje nego nakon pobjede na Zagrebačkom festivalu 2022. godine.
Isto se može reći i za drugoplasirani ženski glazbeni kolektiv Harmonija Disonanca. Dapače, one su bile favoritkinje u svijetu prije „Harmsovog reseta“, u onoj ‘dojučerašnjoj’ Hrvatskoj. Jest da je kombinacije etna i electrobeata prožvakana eurosongovska špranca, ali Harmonija Disonanca su imale taj slavenski lelek žena u crnini u svojoj pjesmi „Nevera (Lei, lei)“ i sličnost s ukrajinskom pjesmom Eurovizije od prije dvije godine. I one bi neki eventualni plasman mogle donijeti iz Liverpoola, da su otišle.
Iako mi u preslušavanju pjesme prije Dore splitski The Splitters nisu zvučali bogzna kako, s nastupom su to popravili. Potpisnik ovih redaka čak je u prvom dijelu Dore bio sklon tome da su oni nekako idealna fleshback opcija za nastup u Liverpoolu, gradu koji je dao Beatlese. Nisu The Splitters novi Beatlesi, ali imali su taj neki simpatični moment. Mogli su i oni otići i ne bi bilo šteta, glasačko tijelo eurovizije bi ih pobrkalo s nekim Beneluksašima i kladim se da bi isto donijeli neki pristojni plasman.
Mogla je ići i Barbara Munjas koja je spram svih pjevačica na Dori unijela karakternu prezentnost u nastup, čak joj je i detalj s nogom u zavoju išao na ruku. Ali to iščašenje nije bilo dovoljno, čekalo se pravo iŠČašenje s izlaskom Leta 3. Eni Jurišić također spada u krug onih koji su imali najefektnije osmišljen video art. Jest da je malo jače isticao estetiku balkanskog pop kiča, ali uz njen lagano puknuti glas i dobru koreografiju plesača bilo je to daleko od lošeg. Čak sam mislio da će kotirati bolje, ali izgleda da je njeno glasačko tijelo obzirno prema njenom blaženom stanju, a pitanje je i kakve su propozicije Eurosonga po tom pitanju, jer tu ima jako puno posla i obaveza.
Kad se podvuče crta, sumnjam da sam prošle godine imao toliko favorita za Eurosong, pa se može reći da je ovo stilsko ‘provjetravanje estrade’ bila dobra odluka i iz razloga jer je onaj segment koji pripada estradi jučer prezentirao sumrak iste estrade. Damir Kedžo je kupovao od Šveđana, ali je kupovao jeftino, jer za jednog Max Martina nema ni cijela estrada da je se uhvati za noge i istrese, pa mu je pjesma zvučala kao da je netko otpuhnuo prašinu s nekih plesnih midija iz devedesetih. „Bye, Bye Blonde“ Meri Andraković je zvučala anakrono kao maznuta matrica Colonije, Tajana Belina je imala odličnu vokalnu izvedbu, ali u nezamjetljivoj i bljedunjavoj zvučnoj electro pratnji koja tavori u neodlučnosti bi li urgentno pozivala na ples ili plahutnula u chill-out.
No i neestradne pojave nisu nužno dobacivale gdje treba. Ska može biti prilično nezahvalan i u tri minuta i to se vidjelo s grupom Krešo i Kisele kiše i pjesmom „Kme Kme“ – bila je aranžmanski prezgusnuta i sve je bilo rečeno u prvih 20-30 sekundi, a nakon toga su repeticije učinile da se stvori osjećaj da pjesma traje beskonačno dugo i da se ništa ne događa. Uglavnom loš izbor formata. Yogi Lonich je pak složio zanimljivu igru za akustičnu gitaru gdje sjevernoamerički jazz i blues začini s brazilskim jazzom u srednjem dijelu bržeg tempa. Svakako zanimljivo gitaristima za poslušati, ali sama pjesma nije ni kantautorski jaka, već je više prigodna za neke intimne akustičarske prilike, a ne za Eurosong. S pjesmom Borisa Štoka sam imao problem što mi je u glavi svirala „Otrovna kiša“ Damira Urbana na refrenu. Slučajno ili namjerno, nekako preblizu naklapanju o plagijatu. Možda je to njegov grijeh, a možda moj što ovo pišem.
I da, za sam kraj se treba osvrnuti na izuzetno čudan moment, a to je apsolutni izostanak prezenterica. Možda je nekom skandalozno što je pobijedio Let 3, ali da se cijela Dora prepusti u ruke trojici voditelja (Mirko Fodor, Mario Lipovšek Battifiaca i Marko Tolja) uistinu je čudna i skandalozna odluka. Humor je znao biti na nivou birtijaškog, a cijelu stvar je suprotno očekivanjima koliko-toliko držao iznad vode onaj koji je svoj imidž izgradio na uvrnutom humoru, a to je bio Battifiaca. Lipovšek se zdravorazumski šalio na svoj račun, ali je držao i dignitet priredbe. Tolja pak nema taj voditeljski osjećaj dobro istesan pa valjda ni sam nije shvatio koliko je upadicom s ‘white balansom’ ponizio Lipovšeka javno. O Fodoru bi se mogla kartica teksta napisati, ali dovoljno je reći da koliko god je vježbao izrecitirati točno televoting upute glasanja, toliko mu nije išlo točno izgovoriti „Mama ŠČ!“. Kod njega je to stalno bilo „Šć“.
Dakle, Fodore samo ću prenijeti Mrletove upute kako se vježba „ŠČ!“ – stavi se cipela na glavu i glasno iz dijafragme se nekoliko puta izgovori: „ŠČ!“ Nikakav problem.
Uglavnom, drž’te gaće, vožnja je počela. „Mama ŠČ!“ ide u Liverpool. Pa što bude.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
