U petak je počeo Schengenfest u pograničnom slovenskom mjestu Vinica i traje do nedjelje. Nama je put do tamo bio zanimljiv zbog Riblje čorbe.
Schengenfest se već petu godinu za redom održava u slovenskom mjestu Vinica na granici s Hrvatskom. Rijeka Kupa je prirodna međa, a schengenski protokol predstavlja tvrde nadzirane granice između EU-a i ostalih. istinska realnost današnjih kompleksnih odnosa na ovim prostorima. Schengenfest po svom nazivu možda upućuje da je riječ o slovenskoj provokaciji Hrvatskoj i ostalim bivšim jugoistočnim republikama nekadašnje Jugoslavije, no nije tako.
Po karakteru i presjeku izvođača koji nastupaju više se radi o pokušaju nadilaženja granica, pomirenju prošlosti kroz glazbu koja je tu i sad, te predstavlja nekakav odgovor na pitanje gdje smo, što smo i jesmo li uistinu napredovali u posljednjih dvadeset godina nakon što je svaka bivša republika upala u vlastitu fojbu internacionalnog korporativnog kapitalizma, da se poslužim riječima Marka Brecelja s kojim sam nedavno vodio intervju.
Schengenfest je mjesto gdje se u tri dana mogu vidjeti i čuti veterani ex-Yu scene i današnje ‘republičke’ zvijezde i ‘mlade’ nade izmiksane u satnicama zajedno sa stranim zicerima koje je dobro upoznala publika ovih prostora. Od hrvatskih predstavnika su se ovog puta našli Kawasaki 3P, Parni valjak, Majke, Lollobrigida i Golem, od slovenskih dokazanih imena tu su njihova dva najpopularnija benda Big Foot Mama i Siddharta. Ovogodišnji predstavnici Srbije su Riblja čorba i Gramophonedzie. Kad se svemu još dodaju i britanski Kaiser Chiefs i finski Leningrad Cowboys, očito je kako je riječ o jednom od najtripoidnijih festivalskih line-upova gledano i šire od onoga što običavamo zvati Zapadnim Balkanom. No to je sasvim dostatno da se okupi nešto manje od deset tisuća njih željnih zabave i spremnih na kampiranje , zaključeno slobodnom procjenom temeljem boravka na prvoj večeri.
U kombiju s hrvatskim predstavnicima medija koju su uputili na jednonoćni izlet u Vinicu se tako zatekla i novinarska ekipa ovog portala, ponajviše privučeni nastupom Riblje čorbe, da odmah riješimo neke eventualne motivacijske dvojbe koje bi ovaj tekst mogao izazvati kod čitatelja. Da ne ispadne slučajno da smo potegnuli na put zbog Siddharte i Leningrad Cowboysa, pa, eto, usput pogledali i Čorbu.
U Srbiji je vjerojatno kod osobe koja aktivno posjećuje koncerte i prati scenu zanimanje za odlazak na koncert Riblje čorbe vjerojatno jednak onome ‘ushitu’ koji osjećam kad mi se spomene Prljavo kazalište ili Parni valjak. Jednostavno mozak odbija još jednom proći kroz te desetljećima nepromijenjene koncertne šablone prilagođene pučkim veselicama na glavnim trgovima provincijskih gradova.
No za žitelja Hrvatske, Riblja čorba je nešto drugo. Bora Đorđević svojim rijetkim intervjuima za hrvatske medije i dalje već dvadeset godina straši hrvatsko nacionalno biće. Sinonim četništva, provokator bez manira, zakleti neprijatelj Hrvata… Uglavnom PR mu je toliko negativan da ga mnogi ovdje drže za zločinca. Što se glazbe tiče, više od dvadeset godina se nije imalo prilike vidjeti Čorbu, jer su ‘službena’ gostovanja grupe prestala s albumom „Koza nostra“ iz 1990. godine kad je nacionalizam ušao u modu.
Dakle znatiželja za nekim post festumom priče bila je velika. A opet prije mjesec dana postala je aktualna tema gostovanje Riblje čorbe u Zagrebu, točno u isto vrijeme kad se počelo govoriti o prvom beogradskom nastupu Prljavog kazališta na beogradskom Beerfestu ove jeseni. Odluku kako neće biti ništa od toga donijele su izvršne strukture procijenivši kako bi to bio događaj iznimnog rizika, što i ne čudi zahvaljujući Đorđevićevoj reputaciji. Mantra kako još nije vrijeme za to je još jednom upalila i status quo je zadržan. No eto, jedan hrvatski izdavač je potrpao hrvatske glazbene novinare u kombi i zahvaljujući Schengenfestu, priča o Čorbi je opet tu.
Prije svega Schengenfest po presjeku populacije koja ga je pohodila prvog dana, nipošto nije nekakav lakmus papir za Čorbino eventualno gostovanje u Hrvatskoj. To je festival koji u najvećem broju pohode mladi Slovenci, generacija rođena oko 90-ih. Na poljanama i brežuljcima koji su bili u svrsi parkirališta, hrvatskih registracija skoro i da nije bilo. Reakcija publike odavala je sliku kako se već radi o rutinskom slovenskom gostovanju Čorbe uz čije pjesme se neopterećeno zabavlja.
Što se tiče subjektivnog kritičarskog glazbenog rakursa, Riblja čorba je te večeri imala i najbolji nastup, ali držim otvorenim da je ta procjena možda posljedica dugog perioda koncertnog ne konzumiranja te grupe.
Stigli smo oko 20 sati i domaći slovenski Klemen Klemen koji su tada bili na pozornici main stagea nisu me previše dojmili. Bilo ih je na pozornici k’o kusih i repatih, a zvučali su kao reperi uz siromašnu matricu. Pandan našoj Bolesnoj braći. Možda su im tekstovi zanimljivi, ali sam nastup nije bio dovoljan pokretač da bi se pozabavio s tim. Nakon njih je nastupila Siddharta. Ne znam jesu li još uvijek popularni kao što je to bilo u trenutku kad su 2003. napunili Ljubljanski centralni stadion, no oni kao da su zapali u neko rutinerstvo, tipični ćorsokak grupa koje su velike na malom tržištu – dovoljno su snažni u Sloveniji, a već prestari za pokušaj proboja negdje drugdje na nekom drugom jeziku.
Između Siddharte i Riblje čorbe na pozornicu je izašao američki bend Viza, česta predgrupa koncertima Serja Tankiana, samim time i izvođač njegove booking agencije. Iako dolazi iz Los Angelesa, Viza zvuči kao heavy metalci iz Vladivostoka. Iskrivljeni ruski melos upakiran u matematički precizne metal gabarite Vizi daje originalan zvuk, ali sve to na pozornici ne diše kako treba. Viza je prije odraz krize bendovima pretrpane američke scene, na kojoj je najvažnije biti originalan, bez obzira ima li to uopće smisla. Viza nije pokazala da ima smisla i obraditi „Alabama Song“ Kurta Weilla koju je proslavio Morrisonov vokal. Potpuno kriva metrika i interpretacija iako je sve bilo precizno izvedeno.
U večeri u kojoj su posljednji nastupili Leningrad Cowboys – Kaurismakijev filmsko-glazbeni vic, uspješna tulum franšiza u kojoj Finci glume Ruse koji žele biti Amerikanci, Visa je valjda bila logičan prolog jer su oni predstavljali suprotan tabor tj. Amerikance koji žele biti Rusi. U tim okolnostima se Riblja čorba činila još najnormalnijom jer jedino ona nije imala pretenzija biti bilo što drugo do bend iz Srbije.
Može se Bori Đorđeviću svašta prigovoriti, ali da je još uvijek prokleto inteligentan frontmen s izoštrenim instinktom za situaciju, to se ne može poreći. Vidio je u kojem se rusko-američkom cirkusu zatekao pa se genijalno i sprdao s tim tijekom nastupa. Originalnoj verziji pjesme „Amsterdam“ je uz ciničnu opasku kako je u duhu tolerancije na koju ga se uči dodao dvije kitice na engleskom kako bi strana publika mogla razumjeti o čemu pjeva, da bi potom iste dvije kitice otpjevao na ruskom tj. „jeziku budućnosti“ kako ga je najavio, jer „Rusi nam daju sve, čak i malo preskup plin“. „Obzirom da na Schengenfestu nastupaju Kauboji iz Lenjingrada, red je da predstavim Indijance iz Beograda“, bila je još jedna u nizu njegovih zajebancija dok je svakom članu Čorbe ad hoc davao imena indijanskih poglavica i sebe na kraju nazvao poglavica Ludi Konj.
Koncert je započeo s „Ravnodušan prema plaču“ koju je izveo svirajući akustičnu gitaru. Nakon tog uvodnog simboličnog vlastitog pogreba počeo je show Riblje čorbe koji se naravno uvelike razlikovao od onih koncerata iz 80-ih. Sve je prilagođeno Đorđevićevim godinama, no on je ipak pokazao zavidnu energiju i glas ga još uvijek dobro služi. Na set listi se u solidnom broju našlo pjesama s početka Čorbine karijere, socijalno angažirane himne poput „Dva dinara druže“ i „Lutka sa naslovne strane“, kao i „Nemoj srećo, nemoj danas“, „Ostaću slobodan“, „Volim, volim, volim, volim žene“ i „Vetar duva“. Službeni dio koncerta završio je s „Pogledaj dom svoj anđele“, najboljom pjesmom Riblje čorbe po Borinim riječima i na Schengenfestu, da bi još jedno poentiranje na bisu bilo s „Ostani đubre do kraja“.
Vjerojatno najzanimljiviji dio za hrvatske čitatelje jest: u kakvoj fazi je trenutno Đorđevićev nacionalni libido i što je bilo s tim dijelom njegovog imidža na koncertu. Tu je svakako evoluirao. Za početak, najviše se sprda sa Srbima i Srpstvom. I to brutalno. Učinio je to u prvom dijelu koncerta čitajući stihove pjesme „Kad bi Srbija bila kao Kina“ koju je završio stihovima „Naučno je dokazano Srbin je lud, Srbin je proklet, jednom ga ubiješ, on dođe opet“. I to je bio jedini trenutak kad je festivalski zrak zamirisao na politiku. Zanimljiva je bila i reakcija slovenske publike kojoj se to recitiranje stihova bez glazbene pozadine nije sviđalo. Nije da su imali problema sa samim stihovima, ali im se nije sviđalo kud bi to moglo odvesti. Banalno kazano, Slovenci su htjeli pjesme, a ne recitale. I to je ujedno bio jedini dio koncerta za koji se uvjetno može reći da se doticao politike, naravno ako se izuzme Borin outfit koji se sastoji od kretenski dizajniranih majica srpskih bajkerskih klubova na kojima su uglavnom bez imalo dizajnerskog smisla otisnuti amblemi klubova, srpska trobojnica i riblja kost kao zaštitni znak Riblje čorbe, koja je sudeći po tome počasni član većine srpskih motorista.
Na Schengenfestu sam bio i u prilici razgovarati s Đorđevićem i svakako je bilo riječi o dolasku u Hrvatsku, tj. njegovom poznatom stavu da neće doći nikad „jer smo ratovali, a ne igrali klikere“ koji se prilično razmekšao. Na kraju krajeva kao i stav Jasenka Houre o nastupu u Beogradu. No intervju će biti objavljen sutra, pa za sad neću odavati detalje istog.
Na putu natrag bilo je dakle dovoljno ‘štofa’ za razgovor o Čorbi i Hrvatskoj, a moj stav je sljedeći: u glazbenom smislu poslijeratni dolazak Riblje čorbe u Zagreb i nije nekakva važna stvar. Solidni su zbog desetljeća iskustva, ali nije da baš imaju energiju jednih Stonesa, ako govorimo o ‘seniorskoj ligi’. No u simboličnom širem smislu, ako se to dogodi (kao i odlazak Prljavog kazališa u Beograd) bio bi to znak da smo uistinu došli do značajne točke normalizacije odnosa i to onih kulturnih. U kulturi je taj raskol početkom 90-ih nekako bio najvidljiviji i najčujniji s Čorbom i Kazalištem. Stoga je sad nekako na njih red da zatvore taj krug zbog budućih generacija. Jer tko god upravljao ovim prostorima, upravljat će narodima koji tu obitavaju i koji htjeli to ili ne, žive jedni kraj drugih i razumiju se u govoru na materinjim jezicima. Kulturna razmjena je dakle prisutna i kad službeno ne postoji.
Vidimo to i po Slovencima koji su do sada obično bili korak ispred nas. Eto i u Schengenu je propisan čvrsti granični zid Europske Unije, ali su se unutar iste pojavili neki slovenski mangupi koji su na samom zidu organizirali festival, čisto da se na jedan vikend godišnje može zaboraviti da zid postoji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
