Jakov Maleš Kikos, Bože Blajić Zvrk, Ivan Katić John i Mile Mijač zajedno i u intervjuu.
„Samo hrabro i bezveze“ je peti album grupe M.O.R.T. i prvi je album tog sastava koji je izdan nakon lockdowna koji je i nadahnuo darovitu sinjsku četvorku na novu porciju buke. Članovi benda Jakov Maleš Kikos (bas), Bože Blajić Zvrk (gitara), Ivan Katić John (vokal) i Mile Mijač (bubnjevi) izgledaju međusobno povezaniji nego ikad. Kratkim i oštrim novim albumom gnjevno su se osvrnuli na periode prisilne izolacije i kako kažu, lažne pandemije. Iako se s izrazom „lažna pandemija“ duboko ne slažem (nekoliko ljudi iz moje neposredne blizine je preminulo ili od samog koronavirusa ili od post Covid sindroma), na samom albumu se momci nisu bavili dokazivanjem postoji li pandemija ili ne, nego su se fokusirali na emocije koje je donijela suspenzija kontakata uživo, na način da se slušatelj u njima lako prepozna bez obzira što misli o pandemiji. „Samo hrabro i bezveze“ je klaustrofobična kolekcija pjesama u kojima se svijet sužava, kako kaže naslov jedne od njih na tom albumu. O albumu i o okolnostima njegovog nastanka, sinjska je četvorka spremno odgovarala.
Je li gospodin koji je na omotu novog albuma u spotu „Meni se skače“?
John: Je, i u „Olovnim vojnicima“, „Volim“ ne spotu… i barem tri spota…
Kikos: To je naš prijatelj, bude on s nama na turnejama, trenutno radi u Belgiji, ali inače sad bi sjedio ovdje s nama.
John: Zove se Beker.
Postoji li razlog zašto je na naslovnici?
John: Zato što ima takvu facu.
Zvrk: Hrabar i bezveze.
Album zvuči kao da ste ujedinjeni u bijesu…
Zvrk: I u bolu.
Kao da ste svi bili u istom emocionalnom stanju.
Zvrk: U tom smislu to je najkompaktniji naš album.
John: Baš je cjelina. Ovaj je baš… praktički jedna pjesma.
Zvrk: Stisli smo se u glavi, praktički smo se opet povezali jer je bio moment da radimo to za sebe da izađemo jači. Mile nije bio na početku benda, ali je sada na novom početku benda. To je dobro što je iz korone izašlo.
Jeste li Vi producirali?
Zvrk: Mi i Mark (Mrakovčić, op. a.). On je to super napravio zato što nije bio s nama u Mostaru kad smo to snimali. Bio sam skeptičan kako će to napraviti. Asistirali smo mu, lamatanjem ruku i mnemotehnikom smo mu objasnili što želimo. Jako je intuitivan producent. Digao je sve za 10 ili 20 posto.
Tijekom stvaranja albuma, jeste li imali u vidu kakav album ili bend prema kojem ste išli?
Kikos: Ovaj put ne. Možda sam na „Tužnoj kocki“ navlačio na Queens of the Stone Age, pa možda ima previše „kicka“ na tom albumu. Imali smo dovoljno vremena da ga obradimo do detalja, pa nismo morali tražiti sa strane.
John: Blagoslov je bio taj da smo imali dovoljno vremena, nismo previše razmišljali unaprijed. Samo smo imali osjećaj: „Daj Bože da to snimimo“.
Što je s pjesmom „Igračke“ koju ste snimili s Mary May?
Zvrk: Mary May sam znao otprije. Čuo sam njen album i oduševio se, mislio da je ta osoba iz Amerike, a zatim sam vidio sliku i shvatio da je znam sa Filozofskog fakulteta. Pitao sam je otkad ona pjeva i onda smo se ona i ja našli da popričamo i ona je donijela violinu i gitaru. Mi smo to ugrubo odsvirali, ručali, htio sam joj pomoći da ona napiše tekst na hrvatskom, napisao sam jedan dio a onda je ona meni rekla da ja to pjevam. A ja nisam neki pjevač, a onda sam njih pijane dovukao (ili je to bio after), John je napisao dodatan tekst, otpjevao to, jer ja nisam pjevač na toj razini. Tek sam se malo na ovom albumu „provikao“ i tako je spontano nastalo. Mary je napisala svoj tekst, vrhunski to otpjevala. Poslije su nas ljudi natjeravali da to dovršimo pa smo snimili verziju s bubnjem.
Nije na albumu…
Zvrk: To je bio moment gdje sam ja išao pomoći prijateljici da napiše tekst, a ona meni da se oslobodim pjevati. Ne mogu ja tako iznijeti emociju kao John. To je lijepa pjesma koja stoji za sebe i ima svoju priču.
Ovo vam je peti album u istoj postavi i već ste 11 godina u istoj postavi.
John: Naš bivši bubnjar nas je napustio dan prije snimanja albuma „Vrhunsko dno“ u jesen 2012. Producent nam je rekao: „Imam ja nekog lika, što ne bi probali.“ i Mile nas je dočekao u studiju. I još je tu.
Mile: Kao herpes.
Što ste naučili od zadnjeg snimanja albuma na engleskom?
Kikos: Taj album smo pokušali snimati traku po traku, bubanj pa bas, pa smo se vratili da svi snimamo skupa, tako nam puno bolje energija izlazi i to smo zapravo mi. To je bila greška prošlog albuma. Posebna snimanja nam ne stoje. Naučili smo izbaciti nepotrebne stvari. Kad je pjesma gotova – gotova je.
John: Ne treba gitarska solaža.
Zvrk: Nikad se nisam ni gurao da imamo solaže.
Album je nastajao u vrijeme lockdowna. Kako je izgledao lockdown u Sinju?
Zvrk: Malo bolje nego u ostalim gradovima….
John: Prvih mjesec-dva je bio užas. Histerija, strah. Do posla sam na tri punkta morao pokazivati propusnicu. Kao u vrijeme nacističke okupacije. Za Uskrs nas je dron rastjeravao na privatnom posjedu: „Imate 15 minuta da se raziđete, inače ćemo obavijestiti policiju“. Nisi ga mogao kamenom dobaviti….
Kikos: Žena, ja i naš prijatelj Ćipe išli šetati u autu, terencu. Dolaze u GSS-ovom autu i govore: ne može vas biti troje skupa, nego samo dvoje. Išli smo kasnije gore na vodovod, sakrivali smo se s akustarom u šumu. Ekipa pokraj je u nekom „busu“, rekli smo si: „Mi vas nismo vidjeli, vi nas niste vidjeli“.
John: Ja sam taman bio primljen u GSS. Zadužili su me da kolega i ja na biciklu vozimo kroz grad… vidimo dvije cure kako šetaju i moramo govoriti: „Ajmo, ajmo! Razmak“. Sjede ljudi ispred svoje kuće i kolega im viče sa trideset metara: „Ajmo, ajmo! Razmak“. Onda sam dao otkaz u tome, a bio mi je san da radim za GSS. A šalju te da tjeraš ljude i prijetiš policijom, samo zato jer ljudi čekaju u redu.
Zvrk: Bilo je paranoično i ljudi su se sklanjali jedni od drugih, kao da imaš kugu.
John: Naručili smo sto platnenih maski i mene šalju ujutro u šest sati da preuzmem. Dogovorimo se gdje ću to preuzeti. Ja mu prilazim, a čovjek koji mi ih je donio se odmiče.
Zvrk: Bilo je čudno i užasno.
Kikos: Ali u Sinju je bilo dobro što je to kratko trajalo. Brzo se to zaboravilo i nakon tri mjeseca više se nitko ničega nije pridržavao.
Zvrk: Radio sam kao promatrač na izborima i bila je borba da na vlast dođe netko, tko nije iz vladajućih stranaka, i reče: „E, ljudi, ovo nije normalno“. Što gradonačelnik god poslije napravi, nije me ni briga.
Kikos: On je odmah rekao da se može ući u zgradu bez maski. Sve je otvorio.
John: Bio je Sinj slobodni grad i bili smo na najboljem mjestu. A opet je bilo užasno. Mi smo počeli opet svirati da se opustimo, kao u počecima, bez ikakvih namjera, ništa drugo nismo mogli ni planirati.
Zvrk: Skupili bismo se u rupi i ajmo svirati da nam bude bolje, to je to.
John: Radili smo ilegalne koncerte.
Kikos: Onda bi se dogovorili na parkingu kod Kauflanda i ajmo u šumu. A nitko živ ne zna gdje će biti koncert dok se ne dođe na koncert.
Zvrk: A šuma je bila ispred moje kuće.
Ostala mi je jedna tuga. Vojarna je srušena k’o Kartaga, zapaljena i sravnjena, te je napravljena nova vojarna, koja je veteranski centar. Za to se ima para, a mi, kad smo tražili da nam daju par kvadrata i da nam plate struju i vodu da radimo događaje koji će donijeti novac u grad, za to se nema razumijevanja- Zvrk.
Kad je to bilo?
Zvrk: Osmi mjesec 2020. Napeta situacija, razmišljali smo hoćemo li raditi najavu preko Facebooka, toliko je bilo paranoično i ludo, hoćemo li poslati grupnu poruku. Bilo je bolesno. Sad izgleda užasno, ali sjećam se, dogodilo se.
Mile: Ja sam veliki ljubitelj horrora, pa je meni to dobro došlo. Ja nemam problem s time, dapače.
To vam je bila glavna inspiracija za album?
John: Družili smo se u prirodi, brda, rijeka, jezero… Nismo radili, primali smo neke naknade, nešto je bilo preko HGU-a. Tri-četiri mjeseca smo se samo družili po prirodi da nas nitko ne bi dirao. Uzeli smo nešto pozitivno iz toga.
Kao Beatlesi kod Maharishija?
Zvrk: Maharishi nije došao pa smo se morali nekako sami snaći haha… Bilo je teško između nas iskomunicirati što mi želimo i što se može. Ja bih vikao na Instagramu benda da jebem mater svima, da je ovo ludo… Govorili su mi: „Nemoj to raditi“. Imali smo mi sukobe između sebe, ali onda smo se dogovorili da idemo svirati.
Kikos: Svi smo znali da to nije pravo stanje stvari. Nismo sebe željeli dovesti do toga da bend trpi zbog toga što smo nešto rekli. Nikako se nismo slagali s tom lažnom pandemijom i zato nigdje nismo svirali gdje je trebalo ispuniti uvjete, potvrde, cijepljenja.
Zvrk: Trebao je jedan period da se svi usuglasimo. Mi smo ipak minimalno četiri različita lika i svaki ima pravo reći što hoće, ja sam se htio izraziti i bolio me kurac tko će što na to reći. U bendu svatko može zadržati svoju sigurnost što hoće reći i koliko želi o tome. Sad svi možemo, hvala Bogu, o tome.
Što je s vojarnom u Sinju?
John: Nula bodova.
Kikos: Ona je izgorjela, taman smo došli do nekih godina kad to više nismo mogli voditi, mlađe ekipe tada nije bilo da nastave, sad rade Nebesa fest, Metal fest, prije 2 godine se probudila mlađa ekipa, ali trebalo je proći par godina da ne bude ništa da bi ljudi shvatili kako je to bilo dobro. To je bio prostor u kojem smo svaka dva-tri tjedna radili koncerte, gdje su bendovi mogli vježbati, mogli su nastupiti, pokazati se…
Mile: Tako reći, radili smo sve.
Kikos: Trebali smo dobili drugi prostor, a onda nismo imali vremena svaki dan sjediti u općini i čekati. To je propalo. Došle su obaveze, prošle su te godine da ne možemo prosvjedovati utorkom, već samo subotom. Ako prosvjeduješ subotom u Sinju, nitko te ne vidi.
Zvrk: Proživili smo lijep period od 8 ili 10 godina u Sinju i to gurali. Vojarna je izgorjela taman kad smo mi počeli napuštati taj prostor. Nismo više bili tu, nitko se nije javio da to preuzme. Prostor koji je sam je nesiguran prostor.
Kikos: Sad su mlađi počeli nešto opet raditi, to je sada u fazi fetusa. Ako se budu držali skupa, moglo bi se opet nešto dogoditi.
Mile: Čini mi se da i njima dolazi do glave pitanje gdje će držati te koncerte u Sinju, van dva festivala u Sinju, da ne moraju biti na grbači kafića ili kluba, već da žele raditi to sami.
Zvrk: Ostala mi je jedna tuga. Vojarna je srušena k’o Kartaga, zapaljena i sravnjena, te je napravljena nova vojarna, koja je veteranski centar. Za to se ima para, a mi, kad smo tražili da nam daju par kvadrata i da nam plate struju i vodu da radimo događaje koji će donijeti novac u grad, za to se nema razumijevanja. Nije samo slučajno, nego namjerno napravljeno. Ne živi se u prošlosti, ali mi je žao da nema spomenika da se to s vojarnom desilo. Ljudi sada pričaju o vojarni, a nikad nisu bili tamo, kao da su bili tamo. Mlađe generacije je spominju kao kultnu stvar.
Kikos: A i bila je. Ne bi bilo ni M.O.R.T.-a da nije bilo vojarne.
Zvrk: Evo, i u Zagrebu se priča o prostoru kojeg više nema. U Zagrebu je to Medika, koju su toliko puta probali zapaliti, ali ljudi su izdržali. Naletio je neki val koji je uništio dosta tih kulturnih prostora, sad su na redu klubovi. Sad kad imaš neku rock kulturu, cijeni se prostor, ne možemo stvoriti tradiciju…
Kikos: ..nego mora doći loše razdoblje, da bi se shvatilo da je ono prije bilo dobro.
John: U nas ima to, kad nešto izgradiš, uvijek to netko ili nešto potaraca, ili rat, ili osvajači, ili inflacija. Nema prijenosa između generacija, gdje ću ja poslati svoje dijete da svira? Mi smo se snalazili, žao mi je da će nove generacije opet morati počinjati iz početka.
John: Dan nakon požara (20.1.2018) smo se trebali spojiti na glavni vod struje. Bacili smo tisuću-dvije eura.
Zvrk: Sve vidiš u spotu za „Logor“. Sve je tu. Pjesma govori sve. Radiš, i onda ti netko izbije iz džepa i odnese. Tako to funkcionira ili ne funkcionira.
Sara Renar je ostavila posao arhitektice da bi se bavila muzikom. Kikos, kako si ti s time?
Kikos: Ja sam ostavio posao arhitekta zbog birokracije u našoj državi i trenutno vodim gradilišta. Građevina mi je puno zanimljivija. Nakon što je krenula korona, morao sam se ponovo zaposliti zbog nedostatka love od koncerata. Arhitektura je jako lijepa, ali ako ti dođeš nekom pravniku s kućom koja će pasti, on ti to može ovjeriti da je u redu, ali ako je sve u redu, ali si promašio č, ć ili točku na kraju rečenice, onda ti on to vrati, čekaš pola godine da ti on to ovjeri. To je to što se tiče arhitekture. Možda mi to nije ni ležalo. Ne žalim što se više ne bavim arhitekturom. Građevina mi je puno draža, konkretnija, nešto gradiš i vidiš što kako se to radi.
Zvrk: Kolega je postao arhitekt zvuka na novom albumu, s basom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
