Prvih deset godina karijere sinoć je obilježeno malim audio-vizualnim ’boutique’ spektaklom.

Sara Renar u KSET-u (foto: Marina Uzelac)

Pozornica je za ovu prigodu bila opremljena stupovima s nizovima reflektora u pozadini, a posjetitelji su po prvi put imali priliku posvjedočiti kako izgleda KSET kad je miks pult na parteru, a ne na galeriji kao što je uobičajeno. Za pultom načičkanim elektroničkom opremom bio je dakako Vedran Peternel, što je naravno bio dobar znak da će zagrebačkim klubom studenata elektrotehnike te večeri odjekivati zvuk izuzetne kvalitete. Kiša koja je padala cijeli dan, nastavila je to isto raditi i navečer što je također pridonijelo tome da publika manje nego inače cirkulira prema dvorištu, posebno ona ovisna o duhanskom dimu.

KSET je bio fino ispunjen, taman za dobru koncertnu atmosferu bez natiskivanja. Gotovo za osjetiti se malo povlaštenim za ono što se nešto kasnije uistinu i pokazalo da to i jest kad je Sara Renar na mikrofon u prvoj pauzi između pjesama rekla kako se cijeli koncert snima, što bi vrlo vjerojatno mogao biti materijal za njem prvi live album u karijeri. Nimalo loš način za obilježiti prvu dekadu rada.

„Noćas izlazim van i molim vrijeme da prođe“ – bili su znakoviti stihovi pjesme „U velikom stilu“ koja je prije točno deset godina označila izlazak Sare Renar na scenu. Tada je ta pjesme bila spakirana u aranžman zvečeće rock ritam sekcije. Sinoć je pak njena transformacija u zagasito elektroničko ruho otvorila novi vizuru. Vrijeme je prošlo i bez molbe, no donijelo je i potvrdilo glazbenicu za koju je glazba uvijek živo tkivo podložno promjenama i prenamjenama.

Pjesma „U velikom stilu“ bila je plastični dokaz te metamorfoze u kojoj Sara Renar želi da se njene pjesme mijenjaju s njom. Ne odriče ih se i ne zaboravlja ih kao artefakte koji su nekad imali svoju svrhu da bi je već u nekom narednom periodu izgubili. „U velikom stilu“ je tako potpuno suprotno svom nazivu decentno uvela publiku u koncert, ali i pronašla svoje mjesto u još uvijek recentnom narativu posljednjeg studijskog albuma „Šuti i pjevaj“ kojeg je potom gradacijski uvela pjesma „Marija“ (nešto kasnije i nezaobilazna „Hana”) upravo dokazujući da može biti i u ulozi diptiha s daleko starijom pjesmom s početka karijere.

I „Trag“ i posebno „Čuvaj svoje pjesme“ nosile su u sebi neki novi impuls, neki novi potpis u kojem je lakoća ritma bila odličan kontrapunkt lirici. Koncert se jednostavno odmatao pred publikom, vabio na sudjelovanje. Sara je nekad prije znala ući u zamke da ispriječi između sebe i publike zahtijevan narativ kako bi ostavila utisak šoka, no u ovoj svojoj recentnoj etapi metamorfoze svi njeni stihovi pronalazili su neke empatične rukavce u kojima ih se lako moglo doživjeti kao vlastite misli i kad ste samo par očiju i ušiju koje sve to upijaju iz mraka.

Te nekadašnje uloge stvaranja šoka preuzeo je vješto osmišljen svjetlosni scenarij po kojem su reflektori iza Sare bljeskom bjeline znali naglasiti važnu misao stiha, ali noge su i dalje cupkale u hipnotičkom ritmu kojem je pridonosio Sarin partner na pozornici Dimitrije Simović bilo da je svirao drum padove, električnu ili bas gitaru. Uz također prezaposlenog Peternela za pultom, njih troje stvaralo je zavidan spektar zvuka koji nikako uživo ne bi pripisali tako malom glazbenom kolektivu. A bilo je čak i prostora da se zvučno umiksaju audio izjave novinara i kritičara koji su tijekom proteklih deset godina u javnom prostoru komentirali njen rad, kojih, k’o za vraga, sinoć nije bilo u KSET-u.

U trenutku kad su u takvom ugođaju na pozornicu izašli gostujući Igor Pavlica na trubi, te Marko Lucijan Hraščanec na saksofonu i električnom pianu, u zvučnoj slici se to činilo kao da se cijeli orkestar priključio. A taj moment opet je bio retrovizor prema prvim koracima, tj. pjesmama „Bok“ i „Djeca“. Pojačana s Pavlicom i Hraščanecom Renar je od njih napravila najjači emotivni krešendo koncerta kojeg je Marko Lucijan potom amalgamski piano bravurom povezao s narednom „Dani bez sjena“ kao najavom oluje, tj. promjene, tj. „podvlačenja crte“.

Finale su nosile „Medeja“, „U što ti vjeruješ?“, „Kapital“ i posljednja u službenom dijelu; „Razmak“. No to nije značilo da su ispucani svi aduti za publiku koja je zazivala bis. Za tu prigodu su sačuvane „Tišina“ nakon koje se 2016. više nije moglo šutjeti o talentu Sare Renar, potom „Jesen“ koja je pak 2014. donijela vješto zapakiranu promjenu u zvučnoj slici (poput omota u obliku pisma u koji je bio još vještije spakiran istoimeni EP), te nezaobilazna „Šuti i pjevaj“ nakon koje se publika opet bila odlučila za opciju „pjevaj“ na sinoćnjem malom-velikom spektaklu u KSET-u.

Neki su se pitali je li možda moglo biti više ljudi, je li mogao biti veći prostor… Znate ono; „Deset godina, pa u KSET-u?“ No to bih za ovu priliku ipak pospremio u ladicu tipičnih razmišljanja u „maloj zemlji za nedosanjanu megalomaniju“. U ovoj prigodi bila je bitna atmosfera cijelog ugođaja, smislenog i s puno ukusa izvedenog koncerta u odličnim produkcijskim uvjetima, što je zasigurno i zabilježeno sinoć za neko skorašnje izdanje. Nekad treba znati podvući crtu. A Sara Renar to zna. Sinoć je i sebi i nama za deset godina rada zapakirala jako lijep poklon.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute