U sklopu svoje turneje Bridges World Tour hrvatsku metropolu posjetio je mladi britanski autor i pjevač Calum Scott, a njegov prvi nastup u našoj zemlji bio je sinoć rasprodan.
Za početak moram samo napraviti malu digresiju na današnje značenje pojma kantautor i kanona uz koji se veže kad se o tome priča u Velikoj Britaniji spram onoga kod nas. Kad se kod Britanaca za nekog kaže da je kantautorica ili kantautor misli se na osobu koja će u roku od dvije do pet godina (bude li uspješna) činiti dio mainstream scene.
Dobrim dijelom je to u pop kanonu već u samom startu. Staze su utabane, posebno ako je u pitanju croonerski vokal. Britanci to znaju kapitalizirati, posebno u ovom tisućljeću. Primjera radi; proboj jednog Davida Davida Graya, otvorio je prostora Jamesu Morrisonu ili Paolu Nutiniju, oni su pak otvarali prostor jednom Jakeu Buggu. I Amy Winehouse je u početku slovila za kantautoricu, pa je otvorila put Duffy i Adele. Današnji narativi su malo drukčiji, da ne kažem komercijalno profiliraniji već u startu ove naše post-post moderne pa se u sferi kantautorstva promatra i netko tko je na pola puta između provjerenog croonera Michaela Bubléa i pop ikone Eda Sheerana – netko poput Caluma Scotta.
Kod nas pak biti kantautorica ili kantautor znači da se paritet traži u tzv. generaciji boomera u kojoj su bili Joan Baez, Joni Mitchel, Bob Dylan, John Sebastian i ini. Što će reći; to su formirane persone, često s angažiranom društvenom slikom u svojoj lirici i uglavnom netko za koga se unaprijed drži da u (domaći) mainstream neće ući nikad, bez obzira koliko bili recentni, gledaju li se i slična stremljenja i u svjetskim okvirima. Nažalost, zasad je teško reći da bilo koja hrvatska kantautorica ili kantautor Hrvatima u dobroj većini znače kao što jedan José González znači Šveđanima, ili Kings of Convenience Norvežanima.
Pa sad kad je to razlučeno, trebalo bi se pozabaviti Calumom Scottom, tj. njegovim prvim hrvatskim koncertom koji je sinoć bio rasprodan u Boogaloou. Scott kao što je navedeno ne pripada kantautorstvu u kojem je jedan Damien Rice koji nam je nedavno gostovao, ali ga se stilski i scenski može priključiti u krug u kojem je Tom Odell, koji je prošle godine nastupio u Tvornici kulture – a to je; ‘oni koji uskoro mogu toliko narasti da možda neće biti dovoljno novaca za njihove honorare kako bi opet došli’.
Započeo je Calum Scott svoj koncert croonerski s „Rise“, „I’ll Be There“ i „Cross Your Mind“, uz to i odlično raspoložen (prava škola Eltona Johna). U tim trenucima dobio je i hrvatsku zastavu iz prvih redova, te je kroz učtivo zahvaljivanje u obraćanju publici postepeno počeo tjerati kontru tom prvom naletu adrenalina koji je zakuhao s više nego solidnim pratećim sastavom.
„Sad se veselite, ali uskoro će krenuti suze. Jer ja sam profesionalni plačljivac“, rekao je između ostalog, što je publika, naravno, prihvatila s oduševljenjem. No Scott se tu pokazao iskrenim, a bome i izuzetno iskusnim scenskim psihologom koji je odavno naučio da je koncert svojevrsna predstava. Dakle, bez obzira na to koliko je netko dobar pjevač i s odličnim bendom iza sebe vrlo lako može postići situaciju u kojoj kod publike stvori zamor materijala. A Scott kao da ima sve preduvjete za zamor materijala, tj. hrpu balada u naramku. S druge strane, na pozornici je eksplozivan, a ne povučen. Animiranje ljudi mu je očigledno u krvi. Boogaloo tu nije bio izuzetak.
Kako se zbog intimnog baladnog niza setliste počeo osipati bend s pozornice tako je do izražaja sve više dolazio Scottov dramski moment u kojem je uz pjesme iskreno sažimao svoju životnu priču. „Za one koji ne znaju, ja sam gej“, izjavio je gotovo svečano i zastao. „Uau, koje iznenađenje!“, rekao je potom vodviljski te bio nagrađen velikim aplauzom i uzvicima u dvorani.
Odredio je tim naglim potezom smjernicu središnjeg dijela u kojoj je s publikom podijelio svoj bremeniti tinejdžerski život, gubitak prijatelja, traume zatvaranja u sebe i posljedice. Svaka pjesma koju je izvodio imala je svoj uvod i objašnjavala neku njegovu životnu situaciju. Kao da je ponovno prolazio kroz sve stanice prihvaćanja sebe i otkrivanja novog jastva. Cijela jedna životna terapija kao da se odvijala na pozornici dok su se balade nizale kao logični soundtrack tog i takvog života. Tako da središnji baladni dio tog koncerta nije bio intermezzo za šetnje posjetitelja do šankova i međusobno čavrljanje, već njegov najnapetiji dio u kojem je izvedena i „Boys In The Street“, obrada pjesme Grega Holdena.
Empatija publike se osjećala u zraku i to, eto, u ovoj našoj zemljici naizgled uvijek spremnoj na neki progon drukčijih i drugačijih, u zemljici u kojoj statistički gledano i u ovoj 2023. godini još uvijek na estradi ne postoji niti jedan muškarac koji se javno i bez straha deklarira kao homoseksualac. Pa ako nam je jasan samo taj podatak, ne treba ići dalje u lamentiranje o slobodama i okovima.
Ali jedan talentirani britanski pjevač upravo je te društvene okove skidao sa sebe javno na pozornici usred Zagreba gdje je publika na to reagirala valjda isto onako kako bi reagirala i neka londonska publika, pa je neki slučajni namjernik (ako ih je sinoć tamo bilo) mogao osjetiti tu pozitivnu kulturnu normalnost i uviđavnost dijela naših ljudi, uglavnom mlađih, u situacijama kad nisu na udaru (uobičajenih) nazadnih indoktrinacija.
Sat vremena je proletjelo, a s povratkom ostatka benda na pozornicu se činilo kao da koncert tek treba početi. Nakon spoznaje i intimnog otvaranja duše Calum Scott je započeo proces iscjeljenja narednih pola sata, naravno poletnim ritmom koji je bio nužan svima. Još je samo nedostala neka disco kugla nasred Boogalooa pa da ‘radost diskoteke’ bude potpuna te večeri. Nedostatak svojih plesnih zgoditaka za taj niz Scott je kompenzirao izvedbom obrade „This Love“ Maroon 5 (tom prilikom smo saznali da je karijeru započeo kao pjevač Maroon 5 cover benda), a prigoda je htjela da sve bude ekstra začinjeno i rođendanskom tortom koja je iznesena pred zbunjenu čelisticu Alex koja definitivno nije očekivala takav poklon, dakako uz zborno pjevanje „Happy birthday“. Oproštaj od publike uslijedio je s „Heaven“, a potom je ista na bis dobila „Dancing On My Own“, Scottov prepjev velikog hita švedske pjevačice Robyn, s tim da se na početku poigrao s „Baby One More Time“ Britney Spears, čime je okončan ovaj nimalo običan pop koncert.
Suze profesionalnog plačljivca nisu se mogle vidjeli na njegovom licu, ali su se te večeri itekako mogle osjetiti. Sudeći po prilično velikom postotku zagrljenih parova na mjestu gdje sam se nalazio u dvorani, katarzu je mnogima isporučio.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
