Od prve do zadnje pjesme ‘Poyy’ je oda najljepšem periodu života koji upravo dogorijeva do noktiju.
Najveći luksuz mladosti je mogućnost enormnog trošenja vremena. Po mogućnosti u ništa, tj. svašta. Kad su životne obaveze nešto što maglovito čeka u nekom narednom životu. Nema te milijarde dolara koja se može mjeriti s mladošću, jer tad ionako živite kao milijarder. Posebice ljeti. Kad dođe vrijeme raspusta i kad ste raspušteni i kad je svaku večer ili noć neki provod u igri. Vjerujem da svaki grad i svako mjesto ima svoje draži ljetnog provođenja vremena bez cilja, planova, pameti i brige, pa tako i Zagreb. Iz davnašnjeg iskustva iz prve ruke mogu reći da je Zagreb idealan za tu potrošnju vremena uzalud, a vrijednosti te ‘potrošnje’ dođu vam malo kasnije. I tek’ onda ne žalite ni za jednom sekundom.
No i tu se prolazi kroz razne faze, a jedna od njih je ono „posljednje ljeto“ koje bi nekako prolongirali kad unutarnji otkucaji upozorenja počinju biti sve glasniji, jer, eto, dolaze obaveze, neko uozbiljenje. Starci su majstori da te otkucaje učine posebno dramatičnima, jer svako malo vam, po mogućnosti za vrijeme zajedničkih obroka (jer tu vas u rijetkim trenucima dana vide i znaju da sad sa žlicom u ustima ne možete šmugnuti van) ‘dosole’ s pričom kako je neki vaš vršnjak već nešto pametno odabrao i spreman je za promišljenu vožnju ‘tračnicama života’. Dakako, vi niste. Vi ste potpuno posvećeni gubljenju vremena. Žujica, tulum i tako to. Dakako, uvijek ima više tih ‘posljednjih ljeta’, tih udisaja punim plućima, nakon kojih čekate sve veću pokoru.
Kroz ‘tri ljeta’ Antun Aleksa alias IDEM složio je soundtrack upravo tih svojih spomenutih ljeta – svojih osobnih himni oproštaja od bezbrižne i neodgovorne erupcije mladosti, trenutaka kad kao pijani milijarder trošite tu posljednju ‘milijardu’, to posljednje ljeto bezbrižnog ‘zobanja’ svega što vam dođe pred gubicu.
„IDEM je nastao u želji da napišem album pjesama koje su meni hitovi. Nadam se da će neke biti i vama“, stoji u Antunovom objašnjenju albuma „Poyy“, čiji naslov upućuje na automatiku prstiju koji svaki e-mail završavaju s onim kolokovijalnim „pozz“, ali sve miriše na one situacije kad se to otipka na američkoj tipkovnici s posuđenog frendovog laptopa kojeg mu je kupio stari čim se pojavio u dućanu u „Amerikama“, gdje je na mjestu slova „z“ slovo „y“. Pa, umjesto da pozdravljate, vi „pojite“, s tim da u našem jeziku pojiti ima jednako značenje s pjevanjem kao i s pijenjem vode s nekog izvora ili potoka.
Kad smo već kod vode, Aleksa je otkrio onu toplu, taman tamo gdje je i trebalo, te potvrdio staru formulu dobre glazbe, a to je: sviraj ono što voliš i razumiješ i nećeš pogriješiti. Uhodani postupci ljudskih sudbina imaju podudarajuća svojstva. Napraviš li svoju himnu, vrlo lako ćeš napraviti i nečiju tuđu. I to je spomenutom mladcu, već prekaljenom u radu s grupama Trophy Jump, Porto Morto i JeboTon Ansambl pošlo za rukom. Konkretno, napravio je međugeneracijski album posljednjeg ljeta bezbrižnog mladalačkog gušta ukotvljenog u zagrebačke ulice.
Od prve do zadnje pjesme „Poyy“ je oda najljepšem periodu života koji upravo dogorijeva do noktiju. U nevjerojatno kratke 24 minute (nevjerojatne, jer i one ‘dogore u pet minuta’, pa se ovaj album mora konzumirati na repeat i nikako drugačije) kao da je uspio zahvatiti i sabiti sva ona beskrajna bezbrižna gradska gluvarenja i sve one razgovore iz sitnih sati koji volšebno ne vode nikud, kao i sve one brige i strahove koji donose buduće životne obaveze. O da, napravio je on i generacijski album, jer i on gleda neke nove trap klince koji oko njega cicaju neku novu agendu, a do jučer mu se činilo da će iskreno adrenalinsko pankersko ludilo Trophy Jumpa po Medikama i Močvarama trajati vječno. A opet, potpuno nesvjestan, zakvačio je vibru i onih starijih, kakvu je, također do jučer nehajano otpisivao i bacao u ‘staro željezo’. Jer, i ti i takvi malo stariji itekako s razumijevanjem jako dobro mogu onjušiti aromu njegovih stihova, jer su i oni jednom ‘tamo bili’.
„Poyy“ je točno ona vibra koju su jednom davno startali VIS Idoli, uhvatili je Animatori i opjevao je Plavi orkestar (uz dužno poštovanje spomenutima, da ne bi bilo zabune), ali na nevjerojatno genijalan način popistički apdejtana u ovo današnje vrijeme, a opet s nekim dobrim unutarnjim osjećajem za mjeru u gladanju unatrag. Album je naime prožet melodičnim punkom i himničnim udaranjem rifova na način kako je Pete Townshend jednom davno pompozno kovao svoju rock operu. Glupo bi bio tu tražiti neki dominantan stil, kad je IDEM iskoristio sve što mu je trebalo i došlo pod ruke kako bi udahnuo život puno značajnijoj (životnoj) priči.
Ovo je uistinu onaj „The album“ labuđeg pjeva mladosti kojem će se slušatelji uvijek rado vraćati jer je uhvatio najbitnije esencije. A opet, poučeni iskustvom drugih koji su uspjeli zauvijek zalediti taj moment u zvučnoj slici, ovakvi albumi su neponovljivi. No nije vrijeme da se sad već unaprijed cendra o tome da se Aleksino „najluđe ljeto“ više nikad neće vratiti, već treba završiti s tim da je IDEM izbacio najbolji ljetni album ove sezone.
Možda je s njime sebi ‘kupio’ još jedno najluđe ljeto, ali pod uvjetom da mnogi na vrijeme otkriju ovaj međugeneracijski biser koji je opjevao posljednje najluđe ljeto u Zagrebu puno većeg broja njih, nego li ih IDEM može i zamisliti.
Ocjena: 10/10
(JeboTon / Mudri Brk / Nasty Cut Records, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
