U Koprivnici se u petak i subotu održao Fest Jazza koji je okupio glazbenike i sastave iz Brazila, Italije, Njemačke, Indije, Portugala i dakako Hrvatske. Po važnosti za zajednicu značaj ovog festivala može se smatrati nemjerljivim u pozitivnom smislu, a što se tiče produkcije i interesa publike svakako najvećim domaćim jazz festivalom iza Zagreb Jazz Festivala i njegovih izdanja kad puni jedan Lisinski.
Darko Rundek u pratnji Jazz orkestra HRT-a u petak je pred mnoštvom Koprivničana otvorio Fest Jazza i tako i tom gradu priredio zahtjevni produkcijski show koji se do tog dana doimao rezerviranim samo za velike gradove. O recentnosti trenutka ne treba trošiti previše riječi, obzirom da je aktualan i album „Za vašu posljepodnevnu razonodu“ snimljen s istim tim orkestrom i da je album dobio i Porina, doduše u čudnoj kategoriji pop glazbe (ali tek se o tome ne treba trošiti riječi).
Bolje otvaranje nije se moglo dogoditi mimo te revijalne izvedbe probranih hitova Rundekove solo karijere i dakako grupe Haustor o čemu je i Darko publici u Koprivnici objasnio da je osnovna intencija u začetku ovog projekta bila oživjeti u orkestralnim verzijama one pjesme koje su na neki način tijekom svojem nastanka bile tako i zamišljane, a neku su se, kako je dirigent Miron Hauser rekao za pjesmu „Šejn“, „jednostavno filmski dogodile njemu pred očima“.
Koncert kao da je svojom dinamikom pratio sunčevu putanju na zalasku. „Uhode“ su se šuljale sporim tempom, „Slick señorita“ u kojoj su Rundeka vokalno pratili Maja Rivić i Igor Pavlica donosila je miris Mediterana, da bi „Wanadoo“ koja je širila stari Rundekov predosjećaj o plimnom valu internetske tehnologije podigao raspoloženje i donio čak i zborno pjevanje. Drugi dio koncerta nosio je zgoditak za zgoditkom; „Ima ih“, „Ena“, „Apokalipso“ i „Šal od svile“, dok su „Duhovi“ na bisu bili luda orkestralna vožnja ‘kroz zagorske brege’. U konačnici se činilo da je cijeli koncert mogao biti glasniji, ali valjda je ton majstor bio obziran prema djeci vrtićkog uzrasta koja su bila najuporniji plesači ispred pozornice.
Nakon Rundeka i Jazz orkestra HRT-a izašao je Michelangelo Scandroglio Quintet, mladi talentirani i nagrađivani sastav koji je žustro ušao u sfere modernog jazza na glavnom koprivničkom trgu predstavljajući svoj recentni album „In the Eyes of the Whale“. Poseban moment bio je potez koji spomenuta petorka inače nikad ne čini na nastupima na svom domicilnom terenu, odnosno u Italiji. Michelangelo je najavio hommage velikom Enniu Morriconeu, tj. naslovnu skladbu iz filma „Bilo jednom u Americi“ koja se na neki svoj poseban način uklopila u večernji pitoreskni ambijent centra Koprivnice, kao da je centar na trenutak postao nekako felinijevski.
„Kad se samo sjetim da si napisao da smo na korak do slave… Jedino nisi napisao koliko je dug taj korak“, rekla mi je te večeri Nina Ćorić koja je bila u društvu s Mariom Rašićem i ostatkom Balkan Zoo sastava. Odgovorio sam joj nešto u smislu da to prokleto i mene zanima i da su upravo oni jedan od razloga mog dolaska na Fest Jazza jer hoću čuti imaju li i uživo tu gypsy magiju kao na albumu „Recycle“. Na sreću direkcija Festa Jazza kao da mi je čitala misli odlukom da koncert grupe Balkan Zoo & Nine Ćorić pozicioniraju u obližnji klub Nautilus koji je bio sljedeća koncertna stanica te večeri nakon glavnog trga.
Onom gore spomenutom „koraku do slave“ sam prisustvovao uživo, bar što se tiče Koprivnice, jer to nije bio koncert, već juke joint rusvaj na balkanski način. Sve je bilo savršeno u svojoj nesavršenosti. Bend zguran na improviziranu pozornicu koja to nije, kao i borba s mikorfonijom u par navrata (ali par, tek toliko ‘za začin’). Nautilus pun dobro raspoložene ekipe koju je pumpajući ritam i famozni romski vokalni instinkt Nine Ćorić potpuno omađijao. Oduševljen bio je i brazilski bubnjar Claudio Infante, koji je sutradan nastupao s portugalskom pjevačicom Amaliom Baraona. Na tu opojnost romske glazbe koju isporučuju džezeri nije bio nimalo pripremljen, posebno na reakciju publike. Rekao mi je da ga to sve pomalo podsjeća na flamenco, ali u nekim potpuno drugačijim gabaritima. No i to mi je bilo zanimljivo čuti od jednog Brazilca, koju uz to slovi za izuzetnog bubnjara, što nekako objašnjava i famozni talent Nine Ćorić koja upravo dolazi iz svijeta flamenca.
Balkan Zoo ne samo da su zvučali kao neka romska banda iz nekog ćumeza na Ibarskoj magistrali (u najpozitivnijem mogućem smislu dakako), već kao da su i upili narativ u kojem tenzija ne smije pasti. Nakon što je Nina zatvorila prvi set otpjevavši meni famoznu „O Djila“, kao džoker iz rukava je ispao klavijaturist Jurica Hotko. Naime, Hotko je unatrag godinu dana okupio bend naziva Skupljači perja s kojim sviraju obrade Šabana Bajramovića, jer je ispalo da ima pljunuti njegov vokal. U biti ne samo vokal, već kompletni stav, jer kad je naređivački dreknuo „Ajde!“ puhačima pred solo, sve su me prošle srsi kao da je Šaban oživio, a nije da sam bio nešto previše popio tu večer.
Nakon 3-4 Šabana, Ćorić je osvježena preuzela drugi dio i držala elektricitet do samog kraja. Ne znam za ostatak ove zemlje, ali dam ruku u vatru da će Balkan Zoo & Nina Ćorić na idućem gigu u Koprivnici prodati bar 200 ulaznica. Svima koji su te večeri bili u Nautilusu, njima ne treba previše objašnjavati. Iako se činilo da se nakon tog urnebesa više ništa neće glazbeno dogoditi, ipak se dogodilo. Brazilci i Talijani nisu mogli odoljeti da ne uskoče u jam session koji je u Nautilusu potrajao do sitnih jutarnjih sati.
Da sam ostao do kraja sigurno bih u 10 sati ujutro propustio glazbenu matineju na glavnom trgu, ali nisam. U revijalnom Millerovom tonu Koprivničane je uz jutarnju kavu ugodno ljuljuškao Puhački orkestar Virje koji okuplja 40-ak aktivnih članova pod ravnanjem Josipa Pankarića. Oni koji su u čitanju ovog teksta došli do ovih redaka, možda u tome ne vide baš neku značajnu informaciju, ali ona je ipak tu. Oni stariji će se možda sjetiti da je Virje za vrijeme bivše države nosilo titulu najmnogoljudnijeg sela u Jugoslaviji. Danas je vjerojatno to selo iz okolice Koprivnice zasigurno najveće u Hrvatskoj, a također ima i svoj big bend s čime se malo koje selo može pohvaliti. I to prilično dobar orkestar koji precizno i s lakoćom svira jazz standarde.
Druga večer nije okupila toliko ljudi koliko ih je imao Rundek, ali impresivnosti nije nedostajalo. Sunce je na zalazak ovog puta ispratio Amàlia Baraona Quintet. Amàlia Baraona je portugalska pjevačica trenutno s beogradskom adresom, a prošle godine je upravo za koprivnički Intek Music snimila album „Everyday A Little Love“ inspiriran radom brazilskog glazbenika Joãoa Donata, velikana koji je svirao s drugim velikanima kao što su Antonio Carlos Jobim i Astrud Gilberto. Za bubnjevima je dakako bio Claudio Infante, a uloge za crno-bijelim tipkama (upravo one po kojima je Donato poznat) prihvatio se naš Viktor Lipić. Za kontrabasom je bio njemački glazbenik makedonskih korijena Martin Gjakonovski, dok je sa saksofonom i flautom bio Miro Kadoić.
Uz opojnost brazilskog jazza kao idealnog soundracka za smiraj kipućeg dana Baraona je pjevala pjesme pune, rekao bih, ljudskosti, mudrosti, ali i ljubavne čežnje iz koje istovremeno zrače i dostojanstvo i sjeta. No opet, unjonja se naš svijet uz brazilski jazz što zbog ne osjećanja sitnih senzualnih finesa u zvuku, ali i zbog nepoznavanja jezika, pa je nekad potreban neki „svemirski brod“ da ga trgne. No znala je i to ekipa iz Festa Jazza.
Taj „svemirski brod“ bili su indijski space rock trio The Bodhisattwa Trio u suradnji s Mimika Orchestrom kojim je ravnao Mak Murtić. Oni su zajedno ove godine objavili album „Frontier“ i u subotu se dogodio premijerni koncert upravo u Koprivnici. Album nisam stigao preslušati prije koncerta, ali me zaintrigirao pristup. Naime, umjesto klasičnog audio formata album „Frontier“ objavljen je kao SF strip na 24 strane u kojem preko QR koda pristupate i zvučnom dijelu svemirske avanture posade koja je napustila apokaliptičnu Zemlju.
Iako je među Mimika puhačima bio i Vojkan Jocić, spomenuto grandiozno djelo glazbeno nema nimalo dodirnih točaka s onim što radi grupa Chui, osim dakako SF narativa. Indijski trio koji čine gitarist Bodhisattwa Ghosh, bubnjar Premjit Dutta i klavijaturist Shonai zanimljiv su floydovski izdanak modernog psych rocka koji i sami po sebi ne samo da sviraju, već doživljavaju ambijentalnost svog svemirskog putovanja.
Uloga Mimika Orchestra (ali u manjem personalnom opsegu, bez pjevačica i ritam sekcije) još jednom u prvi plan gura genijalnost Maka Murtića koji je tu, uvjetno kazano, poput klasičara angažiranog za klasični filmski soundtrack. Koliko su The Bodhisattwa Trio i Mimika Orchestra suprotstavljeni kao sudar dvaju svjetova, toliko je genijalno kako kompaktno i maštovito taj sraz zvuči. Dok indijski trio svojim zvukom dočarava nemilosrdnu površinu Marsa ili oslikava daleke magline dotle Mimika kako da se bavi opipljivom ljudskom dramom svemirske posade unutar broda. Dvije zvučne slike sklopljene u jednu često znaju ući i u namjernu kakofoniju, ali kad se nađu u zajedničkom klimaksu onda moćno i složno ubacuju u novu kozmičku brzinu.
Svaka skladba imala je i svoj narativni uvod rađen po sistemu crtica iz kapetanovog dnevnika, što je definitivno pojačavalo cijeli ugođaj ujedno najglasnijeg koncerta na ovogodišnje Festu Jazza koji je s jednim tako snažnim dojmom i avangardnim koncertom postavio visoko letvicu finalnog krešenda, usuđujem se reći, za sva buduća izdanja. „Frontier“ se dokazala kao izuzetno potentna priča već na svojoj premijeri i što je najvažnije to je priča baš za velike pozornice. Sve pohvale za ovaj „indijsko-hrvatski svemirski program“. Album je na Bandcampu i tople su preporuke da ga skinete.
I dakako, last but not least, posebne pohvale idu i Koprivnica Jazz Klubu, neprofitnoj udruzi ljubitelja jazza koja je prošle godine navršila svoj 25. rođendan čiji članovi tako agilno furaju svoj film u gradu koji doslovce nema hotelske smještajne kapacitete za sastave koji su ove godine nastupili na Festu Jazza.
Uz sve krasi ih kolegijalnost u zdušnom prihvaćanju svih zahtjevnih organizacijskih zahvata i što je najvažnije toliko im je jak kolektivni duh da nikome ne pada na pamet pretenzija „hvatanja fotelje“ i želja da se bude direktor ili direktorica Festa. U zemlji narušenih kolektivnih odnosa i sebičnih hrvača za fotelje, to je, priznat ćete, posebna dimenzija čuda.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
