Peti dio feljtona govori o hrvatskoj medijskoj direktivi uklanjaju tragova panjugoslavenskog kulturnog identiteta tijekom devedesetih i kasnije, MTV-ijevoj rasnoj diskriminaciji, američkim praksama žestoke cenzure nakon terorističnog napada na WTC, kao i nemogućnostima uvođenja cenzure u današnji internetski prostor.
Večernji program karnevala Bako 2016. u Imotskom. Voditelj najavljuje prigodni Bako Band Aid. „Prema nekim proračunima više od dvije i pol tisuće mladih i onih starijih otišli su u Njemačku u posljednje četiri godine. Da vidimo kako to izgleda u jednoj lijepoj parodiji. Umjesto „Moja domovina“…„Moja domovnica!“!
Parodija domoljubnog estradnog kičeraja nije se mogla čuti po lokalnim pučkim feštama u doba kad su je pokojni riječki reper Dean Bubalo alias MC Buffalo i njegovi Maderfa’n’kerz predstavili na albumu „Made in Rijeka“. Deanova „Moja domovnica“ iz 1992. zapamćena je tek kao prva zabranjena pjesma u samostalnoj Hrvatskoj, trajno uklonjena iz radijskog etera. Agilna medijska cenzura dohvatila je te godine i pokojnog Dražena Vrdoljaka koji je dobio otkaz suradnje na Hrvatskom radiju pošto je u svojoj emisiji zavrtio EKV.
U ratnom režimu HRT-a među nepoželjnim sadržajima nije bila samo muzika od tamo nego i ona od prije, ako bi se posumnjalo u političku podobnost autora. Stari Haustor su dugo držali na ledu zato što je Darko Rundek bio obilježen kao disident iz transnacionalne posade Radio Broda usidrenog u južnom Jadranu. Azru su opet zabranili, isto kao u špici novog vala, zato što je Branimir Štulić s njegovim teškim metaforama i subverzivnim porukama bio jednako alarmantan i za staru i za novu upravu medijskog javnog servisa.
Jedina promjena bila je u tome što se kod onih starih kadrova s limenim značkama SKH alarm za uzbunu uključivao na „Poljska u mom srcu“, dok bi kod ovih novih s plastičnim bedževima HDZ najprije reagirao na „Balkan“. Stranački medijski djelatnici raspoređeni na HRT dobili su direktivu da s ekrana uklanjaju tragove panjugoslavenskog kulturnog identiteta i na tome su radili doista udarnički, svakog dana u tri smjene. Jedna od vidljivih posljedica njihovog neumornog medijskog pregalaštva bila je etnička diskriminacija u popularnoj muzici, ružna i prljava tijekom četiri ratne godine, ali još opasnija u nastavku.
Desetak godina poslije, kad je već bio kompletno odrađen povratak muzičara iz Srbije na hrvatske koncertne pozornice, izgledalo je abnormalno da Partibrejkers kod nas imaju maksimalnu podršku publike i minimalnu minutažu u eteru. U međuvremenu se promijenila vlast, stranački kadrovi iz ’90-ih pomalo su se ufuravali u medijski pluralizam, čak su Rundeka počeli pratiti u vijestima iz kulture, ali etnička diskriminacija u odabiru muzike se i dalje provlačila kroz programe HRT-a kao diskretna cenzorska praksa.
Slučaj koji se ne može drugačije protumačiti nastao je s antologijskim debi albumom Goribora u izdanju Dancing Beara. Aleksandar Stojković ST i njegova ekipa iz Bora bili su potpuno umreženi u hrvatsku alter scenu, sve demo tejpove objavili su na Slušaj najglasnije kod Zdenka Franjića, nisu imali diskografsko zaleđe u Srbiji, pa je transfer u Dancing Bear bio logičan sljedeći korak. Na snimanju u Puli, Zagrebu i Ljubljani najjaču srpsko-hrvatsku muzičku koprodukciju vodio je Edi Cukerić. Goriborov prvijenac zvučao je impresivno, hrvatski kritičari su ga unisono izglasali za jedan od najboljih domaćih albuma u 2007., pa je PR odjel Dancing Beara imao naoko rutinski zadatak plasirati udarni singl „Sjajne niti“ kao radijski alter hit.
Međutim, većina radio stanica je bojkotirala Goribor, a ni spot se nije baš izvrtio na televiziji „zato što ne pjeva na hrvatskom“ ili „zato što je pjesma na ekavici“. U sudaru s duboko ukopanim medijskim cenzorima Dancing Bear ipak nije mogao potegnuti adute kakvima je CBS srušio rasnu diskriminaciju u programu MTV-a.
U svojim formativnim godinama MTV je bio adult rock televizija, najgledanija na Midwestu, programski usklađena s tradicionalnom američkom podjelom na pop i black chart. Iz nove black produkcije 1982. prolazili su jedino spotovi Steviea Wondera i UK hit „Pass the Duchie“ dječjeg reggae benda Musical Youth, dok je u preliminarnoj selekciji bio glatko odbijen Michael Jacksonov „Billie Jean“.
Revoltirani direktor CBS-a Walter Yetnikoff zaprijetio je da će ih javno prozvati zbog rasne diskriminacije, a usput povući sve svoje spotove iz programa. CBS-ov ključni adut u pregovorima bio je Bruce Springsteen, alfa i omega rokerskog Midwesta, pa je MTV žurno korigirao poslovnu politiku, lansirao Michaela Jacksona i upravo se preko njega pozicionirao kao globalno najutjecajniji medij muzičke industrije kasnog XX stoljeća.
Osvojio je sve teritorije do kojih mu je bilo stalo osim Britanskih otoka, gdje nije uspio ugroziti monopol BBC-a. Serijsku proizvodnju MTV hitova pratila je uhodana cenzura koja je problematične stihove riješavala clean verzijama pjesama, dok je provokativne spotove obično gurala u kasnonoćne termine. Bez obzira je li se radilo o Frankie Goes to Hollywood („Relax“), Madonni („Justify My Love“) ili The Prodigy („Smack My Bitch Up“) MTV cenzori djelovali su pragmatično i rijetko vukli nepromišljene poteze. Za razliku od njih, cenzori u američkom radijskom eteru napravili su neviđen rusvaj paničnom reakcijom na crni 11. rujan 2001. godine.
Dok je Amerika u totalnom šoku gledala apokaliptične prizore napada na WTC, medijska megakorporacija Clear Channel, iz koje je poslije nastao Live Nation, uputila je preporuku na svojih 1.100 radio stanica da se privremeno obustavi emitiranje pjesama koje bi mogle dodatno uznemiriti javnost. Popis je bio ridikulozan, s čak 164 naslova pop i rock hitova u kojima se samo spominje letenje, padanje, avioni, dim, vatra, eksplozije, smrt ili pakao, ali jedna stavka je mnogima zapela za oko i izazvala žustre reakcije rokerske alternative. Clear Channel memorandum preporučio je izbacivanje iz etera svih pjesama „antiameričkog“ benda Rage Against The Machine.
Pad MTV-a počeo je čim su mu rijalitiji postali važniji od muzike, a ubrzan je nezaustavljivom ekspanzijom novih medija. Globalna preraspodjela utjecaja završena je do 2010. kad se YouTube definitivno nametnuo kao najvažniji kanal za novu muziku. Uključivanjem drugih velikih online igrača stari radiotelevizijski mainstream, osim uvijek aktualnog BBC-a, izgubio je korak s najuzbudljivijim pop trendovima i ograničio se na proljetnu akciju oko Eurosonga.
Povlačenje najnovije muzike s televizije imalo je za posljedicu potpuni raspad mehanizma medijske cenzure. Kod nas je to najuvjerljivije prikazao KUKU$ kad je izbacio „Oće kurac“, za koji je unaprijed znao da se ne može i neće vrtiti na radiju i televiziji. Nije mu nimalo naškodilo. Napravio je ultimativni online hit, maltene generacijsku himnu, s rekordnih 7+ milijuna YT pregleda u prva dva mjeseca.
U beskrajnim raspravama o mangupima koji (opet) kvare djecu pjesmom, a takvi su danas mahom treperi i reperi, zabrinuti čuvari morala nerijetko izlaze u javnost s apelima da bi trebalo nešto poduzeti i ugraditi cenzuru u nove medije. Zamisao je preambiciozna iz mnogo razloga, ali jedan je sasvim dovoljan. Sve dok postoji opasnost da se na mrežama pojavi pomahnitali psiho kiler koji će pratiteljima uživo prenositi monstruozan zločin, očito je da prioritet ne može biti potraga za nekim kontroverznim muzičkim sadržajima.
Drugi nerješiv problem su nejasni i odokativni kriteriji što bi od navodno štetne nove muzike trebalo isključiti, a što ostaviti u internetskom prometu. U ovim krajevima kriteriji nisu precizno postavljeni čak ni u doba kad je cenzura bila u punom zamahu, pa je na vrhuncu adolescentske euforije oko Plavog orkestra zatražena zabrana „Bolje biti pijan nego star“ jer je uznemirila novosadske penziće, dok cjelokupnoj javnosti nije nimalo zasmetalo što na zagrebačkoj TV premijeri Osmog putnika u Stereoviziji neki splitski mulac, koji će poslije postati uvaženi Gibonni, curama šalje poruku „budi dobra, ženit ću te, ne varaj me, prebit ću te“. Medijska cenzura popularne muzike bila je odraz tadašnjih društvenih odnosa i neće se vratiti na balkansku scenu koja danas izgleda dosta drugačije. Zato ove godine kod nas i oko nas imamo najmanje zabranjenih pjesama, a najviše zabranjenih koncerata.
Nastavlja se…
Saznajte više:
Feljton: Hoćemo cenzuru! (3. dio) – jugoslavenski Zakon protiv šunda i porno folk
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
