Biti Kruno Levačić

Reel Problems, MILK, Duetto, sve formacije sastava Tamare Obrovac, Bare i Plaćenici, Songkillers, Bastards, Folkestra, Saša Nestorović, Boilers Quartet, Jazz Art Kvartet i Matija Dedić Trio… samo je dio recentne liste domaćih imena gledano par desetljeća unatrag, a od stranih imena, lista je još veća: Lee Konitz, Sam Rivers, Charlie Mariano, Gramelot Ensemble, Charles Gayle, Greg Cohen, Thomas Clausen, Simone Zanchini, der WDR Big Band Köln, Ferenc Snétberger, Ralph Alessi, Joachim Ullrich Orchestra, Achim Kaufmann, Gianni Basso, Duško Gojković, Zoltán Lantos, Nicolas Simion, Vasko Atanasovski… i opet je i ta lista šupljikavo nepotpuna kad je riječ o svima s kojima je svirao bubnjar Kruno Levačić. No namjera teksta, tj. intervjua pred vama nije bila pokriti sve to, već nešto sasvim drugo. Kruno je već godinama naširoko poznat među bubnjarima kao majstor izrade custom činela. Oplemenjuje im zvuk teškim, kovačkim radom s jedne strane, a s druge preciznim i staloženim rezanjem bronce za strojem. Uz sve, to je dugačak proces koji osim što zahtijeva sluh, traži i apsolutno znanje o ponašanju metalne strukture kako bi se stvorio željeni balans koji činelu čini instrumentom.

Znaš, kad demo bend ima genijalca na bubnjevima onda to više nije demo bend. Najbolji primjer za takvog čovjeka je Jack White. On je prvo bio bubnjar.

Za sebe u šali kaže da je medvjed. Ali medvjed je životinja poznata po svojoj upornosti. Kako se naš razgovor razvijao dok smo sjedili u kuhinji njegovog doma, gdje se ujedno u podrumu nalazi i radiona, i dok je Kruno kuhao jednu kavu za drugom, što su za mene kao novinara idealni uvjeti, priča o činelama prirodno je vodila do glazbe, glazba do Kruninih životnih situacija, životne situacije do životne filozofije. U svemu se talent stapa s nevjerojatnom količinom upornosti i nadasve strasti. Rad na činelama je za Krunu Levačića jednaka strast i upornost kao i sviranje bubnjeva, jer kako drukčije objasniti želju da se umjesto bubnjarskih palica uzme kovački čekić u ruke. Uz sve bilo je, novinarski gledano, nemoguće razdvojiti jednu njegovu ulogu od druge, jer svako „zašto“ otvaralo je neko „zato“ koje je bilo kompleksnije od prijašnjeg, kao što je bio problem u kojem trenutku prekinuti portretiranje ove uistinu famozne ljudske priče. Krenuo sam s naivnom željom da doznam nešto o nečemu što sam do tog trenutka držao njegovim hobijem, a na kraju kao da sam dobio uvid u to što znači biti Kruno Levačić.

Kao apsolutnog laika zanima me što se to događa s činelama kad ih obrađuješ na stroju i kad ih doslovce kuješ čekićem po nakovnju?

Kruno Levačić: Većina ih promjeni zvuk potpuno.

Znači tvorničke činele su nešto kao poluproizvod?

Kruno Levačić: Kad naručim iz tvornice iz Turske, onda naručim u željene dimenzije u milimetrima, određeni promjer kupole, zvona i skoro pa ravno tijelo, tako da mogu zakriviti i jedno i drugo udarcima čekića. Zakrivljenost određuje kakva će činela biti. Određuje odnos tenzija. Kad se kuje s gornje strane, diže se čvrstoća i njena tvrdoća, postaje svjetlija i glasnija. Kad se kuje s donje strane ona omekšava. Olabavi. Postaje jako fleksibilna. Moraš joj zgusnuti detonaciju skroz dolje, da se samo basovi čuju. Igraš se s tim.

Nisam znao da je toliko fleksibilna što se tiče zvuka.

Kruno Levačić: Sve se može. Ali kad odeš u jednom smjeru predaleko, na primjer, u smjeru; fleksibilnije, mekše, onda je ne možeš vratiti na jako visoko, jer atom je već razbijen. Ako napraviš pretamno i preniske rezonancije, onda možeš vratiti tako da ju prevrneš. Znači ona je konveksna prema tebi gore, onda ju stisneš preko koljena i prevrneš je u kontra smjeru. I onda se ona ponaša suprotno. Znači tad je zvuk koji je bio s donje strane sad s gornje strane.

I kad ju kuješ sa te strane ona je sad udubljena. Kad ju kuješ s gornje strane, onda joj dižeš tenziju. Postaje čvrsta i u prvih par puta, ako to radiš ti ju možeš resetirati, vratiti na tvorničke postavke – na grubo i glasno. Ja to govorim relativno. Činele uopće nisu grube i glasne u kontekstu najglasnijeg rock benda. Ali u kontekstu ovoga čime se ja bavim, znači rekli bi americana, alternativni rock, a najviše jazz i akustična muzika, one su pregrube i preglasne. Da me netko krivo ne shvati, ja poštujem sve te tvornice. One znaju kako se to radi i time se bave.

Dobro, to znači da je zvuk činela podređen rocku, tvornički gledano, spram ostalih stilova. Ne znam kako je bilo prije, u 1920ima, 30ima, 40ima…

Kruno Levačić: Prije toga su ljudi uglavnom svirali bubnjeve i koristili su kineske činele koje su potpuno drugačije, rub je sfrkan prema gore.

Ono što se odavno zove „china“ činela?

Kruno Levačić: Tako je, zatim gongove i neke male činelice, a hi-hat, njega nije bilo prije nego li je netko izmislio pedalu i zvao se low-hat. Navukao si onu gornju činelu na nogu i lupao donju koja je bila na nekom stalčiću. Kad su napravili stalak s pedalom onda su bubnjari putovali u Istanbul po činele tako da su tamo imali stalak i onda su probavali. Nije bio hi-hat, već dvije činele sličnog promjera, i tada nisu ni rezali na istu mjeru, otprilike su rezali. I onda bi netko tražio hi-hat tako da iskombinira dvije činele i to bi kupio. I takav hi-hat više nitko nije imao, jer je to bilo unikatno, što je jako dobro. Danas recimo ako kupiš Paiste švicarske činele, one imaju toleranciju od par grama i garantiram da će svaki taj hi-hat zvučat isto, što je prednost za komercijalnu muziku i za endorsement, jer netko tko ima ugovor s nekom firmom ne treba nositi svoje činele kada dođe na turneju u Europu, recimo američki bend. Onda oni samo naruče standardizirane modele i to je to. A u svijetu umjetničke muzike ljudi traže nešto drugo, unikatno. Tu mislim i na umjetnike i grupe kao što su Beck i Radiohead i svi koji imaju karakter. Ti ljudi uglavnom sviraju stare Ludwig bubnjeve i stare činele, ili ih nabavljaju od nekog kao što sam ja.

Prije intervjua mi je bilo zanimljivo kad si objasnio što znači biti bubnjar, a to je da sviraš po kožama i po metalu koji ima kratki zvuk ako se udara po obruču bubnja ili dugačak, a to su činele. Jednostavno treba osjetiti da imaš samo to na raspolaganju u glazbi. Mislim, još smo kao klinci na taj način bez da nam je itko rekao osjećali razliku između demo bendova i onih koji to nisu. Kod demo bendova se rijetko kad mogao razaznati svaki element, već je slika bubnja zbijena kao da se udara po svemu u isto vrijeme.

Kruno Levačić: Znaš, kad demo bend ima genijalca na bubnjevima onda to više nije demo bend. Najbolji primjer za takvog čovjeka je Jack White. On je prvo bio bubnjar. Ako pogledaš set bubnjeva koji je on napravio za svoj zadnji bend i kako je to spojio. To ti je tako genijalno kako je i on genijalan. Znači on u jednom intervjuu objašnjava funkciju svakog elementa; ima činelu koja košta puno i do nje ima činelu koja košta malo. Objašnjava i zvuk i alikvote i kako bi da je na mjestu jeftine još jedna skupa činela da bi mu pojela prostor. Kužiš kako je to genijalno?

Da, odlično razumije kontraste.

Kruno Levačić: Ali ne da samo to zna, nego zna i gdje postavit mikrofon. A takvih imaš malo. Kažeš „demo bendovi“, a imaš hrpu demo muzičara. A onda naiđu neki… Kao recimo prvi album grupe Police na kojem svira Stewart Copeland i onda, znaš, to je snimljeno k’o garaža bend, ali zvuči sjajno.

Da se ne govori da je Stewart Copeland napravio najbrži utjecaj što se tiče bubnjara, bar gledano na ovim prostorima. Jedne sezone su svi kopirali Iana Paicea iz Deep Purplea, a kad se pojavio Police, svi su se trudili svirati kao Stewart Copeland. U roku od svega par mjeseci. Tako nešto se više ne događa.

Kruno Levačić: „Walking On The Moon“, „Roxanne“ i onda ono što se čini najjednostavnije i najelementarnije; „Every Breath You Take“. Sjećam se, ja sam tada imao puno učenika i jedan je to trebao svirat’ i onda sam mu objasnio u čemu je stvar, da se čini da hi-hat i snare padaju u isto vrijeme, a Copeland udara snare malo prije, ovak (oponaša iste udarce rukama o stol), to je razlika, par milisekundi i to tjera cijelu stvar. Ne znaš je li laid-back ili gura na naprijed. Sting je rekao da je fenomen Stewarta Copelanda u tome da ga je on kao basist pokušavao uloviti, da bi bio jednako naprijed kao i on. I nikad nije uspio. Rekao je: „Stewart Copeland je uvijek udario prije mene, ali nikad nije ubrzao, jer drži ‘time’. Ta njegova, pod navodnicima ‘nervoza’ je u biti lakoća, sve nekako tjera naprijed. I onda te kombinacije da svira bas tamo gdje su svi drugi svirali snare, 2. i 4. dobu… Sting je navodno, znaš te priče su čudne, uvijek njima davao neke inpute. Pustio bi im nešto ili bi rekao: „Nemoj tu svirati to, nego drugi element i onda su tako došli do toga. Nitko to prije nije radio. Uglavnom se sve svodi na to da netko u jednom trenutku pruži nešto što netko drugi prije nije dao, u kvalitetnoj muzici naravno.

Slično je i John Paul Jones pričao kako su u Page i Bonham u Led Zeppelinu imali posebno brojanje koje je bilo krivo u odnosu na „školsko brojanje“ kako bi dobili karakteristični zvuk benda. Neki jazz glazbenici su posebno tome skloni, u smislu da isto tako određuju karakter benda u ako odluče svirati npr. na neki specifičan način lijeno ili pak žustro.

Kruno Levačić: Meni ti je Greg Cohen to najljepše opisao. Proba. Njegov bend. Njegove stvari. I sad sviramo i on kaže: „Kruno, let the good times rool. They are pushing us and we don’t give them a chance. We hold’em back. But one thing is still not there. Let me tell you how I see it. Imagine that we are a gypsy caravan passing through nazi bordello. So, let’s try to get that feeling“. Pošto sam vizualan lik, ja ritmove i poliritmiju nekako vidim. Uglavnom, kad mi je to rekao, što bi mnoge profesionalce zbunilo jer očekuju da im se kaže koji dur, mol i slično, meni je bilo jasno da je cijelu stvar dotad nekaj blokiralo. Jednostavno sam vidio sliku. Mi moramo proć’ kroz nacistički bordel da nas nitko ne vidi, a cigani smo s čergom. Znači šuljamo se. Fantastično! Evo ovaj bend Problemi (Reel Problems, op.a.)… Ja sam njima rekao da mi je samo jedna stvar važna; da ne zvučimo k’o bara, k’o močvara, k’o nekaj kaj jedan drugoga podržava, već da zvučimo k’o stalni fajt. Znači, k’o najgori pankeri. Naravno, ne doslovno, nemamo te boje, nemamo pojačala, nemamo taj nivo decibela, ali ne smijemo imati nikakav mir i sigurnost. Rekao sam im: „Ako osjetim da smo skupa, ono kaj na modernim akademijama govore, da smo tight, to je onda pop muzika, to je „Billie Jean“ i sve ovo kaj zovem komercijalna muzika… jer mene zanima stalna tenzija između nas. To ti ide još od Charlesa Mingusa i Danniea Richmonda. Oni su bili najbolji prijatelji koji su bili na rubu svađe, a voljeli su se. Uvijek su govorili o toj ljubavi, ali su se non-stop nešto svađali i njihova svirka je baš takva, kao da jedan drugom žele dokazati da upravo jedan od njih to sve ima pod kontrolom, da je jači. I onda imaš takvu jednu interesantnu situaciju.

Da, meni je odmah dosadno nešto što je složeno da bude savršeno.

Kruno Levačić: To je elevator music. To je za lift. Ima onaj Kenny G, ako ga znaš, kojem se svi smiju jer je ljigica. Jednom mi je saksofonist Hayden Chisholm ispričao vic: „Jel’ znaš što Kenny G kaže kad uđe u lift?“ Uđe, pogleda gore u strop gdje je zvučnik i kaže: „Uau, ovaj lik razvaljuje!“

(Smijeh) Otišao je korak dalje od Erica Sattieja. Nego hajmo se vratiti na činele…

Kruno Levačić: Meni ti je nakon 15 godina rada izletjela osovina na tom stroju, pa ti ne mogu sad demonstrirati kako to radim. To je jednostavno ispalo van. Sad će ići na remont.

Osovina? To je nešto kao tokarilica?

Kruno Levačić: Da. Osovina ide kroz rupu u sredini činele. Ja kupim dugačku osovinu s navojem i onda ju odrežem i pažljivo poturpijam navoj da ima ulaz i zašarafim s dvije kontra matice. Stegnem. I držim ih zašarafljene do kraja, jer su tenzije jako velike kad se tokari… Ne znam koliko će mi trebati vremena, ali radiona će biti kompletno preuređena.

Koliko dugo već to radiš?

Kruno Levačić: Počeo sam to učiti krajem osamdesetih. 1988. sam išao u Istambul 12 puta i jednom sam imao sreću da mi je čovjek pokazao razne stvari, između ostalog kako zategnuti činelu koja je imala toliku nisku frekvenciju i bila labava da je davala duboki zvuk (oponaša zvuk: vooof, vooof) i onda ju je stavio na stroj kao dvadesetu po redu, nanizao je puno činela. Imao je jedan oslonac i onda je po principu poluge, sila puta krak, stisnu na činelu i ‘vozio’ po njoj od centra prema van par puta i onda ju skinuo i odjednom činela koja je zvučala „vooof“, „vooof“ je zazvučala: „pššš“. A on to meni nije smio pokazati, nego je bio malo pijan i nije bilo gazde. I onda sam ja počeo razmišljat; „Čekaj, čekaj, što bi se dogodilo kad bih stisnuo s donje strane? S one konkavne?“ I probao sam to prije 15 godina. Dao sam da mi naprave mali stroj. U pet sekundi, ona opet olabavi, k’o pita. I onda sam shvatio; „A-haaa, to je znači muško-ženski princip. Kad radiš s jedne strane onda se stvrdne, s druge strane omekša.

Zanimljivo. Mislim da većina ljudi u percepciji ima to da činela zvuči tako kako zvuči samo zato jer je narezana na određenu debljinu i jer ima taj oblik. A ovo o čemu pričaš podsjeća na štimanje žica za gitaru. Dakle, da tu ima čitav spektar mogućnosti, čitavi tonaliteti, i da se to sve štima mehaničkom obradom.

Kruno Levačić: Činela ima takav raspon koji se ne čuje osim ovak’ (donosi veliku ride činelu i udara je. Prvo slušamo zvuk s donje strane koji je „trbušasti“ i ide prema bas frekvencijama nakon udarca. Odjek se dugo zadržava. S gornje strane zvuk je čist i zvonak). Najveći raspon nema ni klavir, ni orgulje, nego činela, ona ima sve. E sad, ako je ona kruta, debela i tvrda ona drži stalno istu intonaciju. Tanke činele su fleksibilne. Kad bas gitara odsvira ton, ona poprimi tu intonaciju, oktavu niže ako treba, cijela se naštima.

Znači činela se zvučno usklađuje sa zvukom instrumenata?

Kruno Levačić: Da. Kad netko recimo svira neku temu ili skalu, onda ja čujem kako mi činela tako zvoni.

Što objašnjava zašto je uvijek bolji zvuk i bubnja i benda kad se snima odjednom sve, a ne kad se triggerima odvajaju particije.

Kruno Levačić: Da, da. I još jedna stvar je važna, a to je da je velika masa teška za pokrenut, to svi znamo, a isto tako kad ju jednom pokreneš onda je inercija tjera. Tako je i s teškom činelom, moraš je udariti da gore proizvede neki „cing“, a dolje dobiješ „vuuu-uuuuu“ i to traje. Kad udaraš crash koji je tanka činela, ona eksplodira, ali joj zvuk ne traje dugo. Ona se reže progresivno prema kraju da ima tanki rub. Amerikanci to zovu „taper“. Ona ima malu masu i kad je udariš, ta masa se brzo pokrene, ali i brzo stane, tako da ti taj crash ne prekriva cijeli takt ili dva. I takve činele su dragulj za neke ljude koji sviraju s puno nijansi. Primijetim ja tu kad ljudi dođu, oni inzistiraju na nečem, a nemaju tako dobro uho i hoće dobiti iz činela nešto što ne može, nešto kao i loši ton majstori koji ne dođu do bubnjeva i ne čuju kako to bubnjevi zvuče, nego tamo sjede za onim pultom i imaju svoju ideju o tom kaj bi to trebalo davat. A kaj ako je jedna činela oktavu niža? On joj traži frekvenciju gore i nikad ju neće naći. Isto tako i bubnjari. Neki na krivo mjesto lupaju, ali recimo od onih koje ti znaš, Janko Novoselić je bio par puta tu, on ni ne gleda u činelu. Svira i samo ruku povlači od sebe ili prema sebi i kad čuje onaj zvuk koji treba on ga dalje svira. On ima definirane udarce, sve dobije odmah. To je muzičar. Ili Borko Rupena. Mogao bih još neke reći, ali ovo je dovoljno da ilustriram. Ima ih takvih iz različitih zemalja, dođu i odmah vidiš tko je majstor, a tko nije. I većinu ovih koji nisu majstori, koji sviraju grublje, kojima su prsti kruti, njih pitam: „Hoćeš da ti napravim nešto?“ Pošaljem im činelu, bez da mi plate, pošaljem im da probaju. I onda neki kažu: „To je to, ja sam to tražio cijeli život, hvala ti za ovo, dat ću ti koliko god hoćeš.“ A neki nikad ne nađu. I onda mi se javlja tračak sumnje u njih.

Kad si ti počeo biti nezadovoljan s činelama?

Kruno Levačić: Uvijek.

Uvijek?

Kruno Levačić: Ne, ‘ajmo od početka… Ja sam htio bit basist. Moja profesorica iz osnovne, profesorica iz muzičkog, je dolazila tu (kući) tri puta i govorila mojim starcima da imam izuzetan osjećaj za ritam i sluh i da bih treba svirati čelo. A moji starci su bili radnici i nije im bilo dobra ideja da ja sviram. I onda su me pitali: Hoćeš?“, a ja sam rekao da se hoću ići van igrat. Uglavnom, nisu imali tu svijest. A onda par godina kasnije sam shvatio da je za mene bas. Da je to to. I htio sam Fender bas i Ampeg pojačalo. To je koštalo k’o auto, jer tada nije bilo kineske robe za 12 kuna, i to me spriječilo u mojoj nakani pa sam ti lijepo uzeo dve kuhače i na desnu nogu obuo gojzericu. Naslon fotelje je bio hi-hat, a ovo gdje prašina leti na čemu sjediš, to je bio snare, a nogom po podu sam udarao gojzericom. I onda sam na parketu zgulio laka u krugu od 30 centimetara. Uglavnom, ja sam svirao uz svu muziku koju sam čuo. Onda je u mojoj gimnaziji svirao neki bend pred kraj školske godine. Neki profesionalni stari muzičari i na kraju je rekao jedan: „Ima li ovdje netko da svira? Bit će session sad.“ Moja cura je ustala i rekla: „On svira bubnjeve“ i pokazala na mene, a ja nikad nisam sjeo za bubnjeve. Sad sam ti ja došao na stage. Tu su došli neki dečki koji sviraju, koje ti ne znaš, ali su sjajni muzičari; Ovca, Goc i Fedor. I mi smo ti svirali nekog Santanu, pa neki spori blues i još neku bržu stvar. Prva stvar kad sam došao na stage bila je da sam lupio o floor tom i odletila mi je palica, k’o u filmu. Jer jastuk popije udarac, a ovo odbija. Srećom to nitko nije vidio, ja sav crven, gledam, sad će me skužit moja cura i drugi da nemam pojma.

Radio sam puno. Po 16 sati na dan i potrošio sam skoro sve novce kad sam kupio stroj. Mama mi je rekla da bum propal.

I poberem palicu i sad mi krenemo i ja to odsviram i ovaj gospon iz benda, purger stari koji je radio u Varijeteu, tu je zaradio penziju, mi je rekao: „Ja idem u penziju dečec, a kak’ dugo ti igraš bubnje?“ A ja mu rekao: „Nemojte reći mojoj curi, ovo je prvi put u životu. Ja doma po foteljama…“ A on na to veli: „Moj sin već pet leti igra, a ti si bolji od njega puno. A kak’ si u školi?“ Ja rekoh: „5 i 4.“ „Prođi s 5 i donesi ti meni svjedodžbu…“ To je bilo 1.6. , a ja 15.6. u Ilicu, to je bilo tamo negdje pri kraju i dođem. I on meni da te bubnjeve i veli: „Ja ne znam kak’ buš ti to“. Ja sam sve odšarafil i u bas bubanj potrpal druge bubnjeve. Na kraju mi je dal’ veliku činelu Zildijan. Da skratim, zbog te činele je počela moja ljubav. To je bila dobra činela. Ogromna. Imao sam 16 godina, mršavac, sa pločicama na trbuhu i duga kosa – roker. I pod rukom sam počeo nositi tu činelu stalno. To je bilo moje bogatstvo, i palice u džepu otraga u Levisicama. I onda su krenule priče: „Ovaj mali ubija, ovaj mali rastura“. Mi smo napravili taj bend naš, pobijedili na nekom natjecanju, ušli u finale i tamo nas nitko nije skužio da smo svirali Return To Forever, Billy Cobhama i i jednu englesku grupu Soft Machine u kojoj su svirali John Etheridge i Allan Holdsworth, jer je to bilo prenapredno. I uglavnom tada sam ja već počeo proučavati činele i naravno bilo mi je važnije tehniku naučit i muziku nego zvuk. To je trajalo sve do devedesetih kad sam shvatio da neki ljudi tamo u Njemačkoj, koji su počeli na drugi način, koji imaju bogate starce koji su ih podržavali, oni imaju neke bubnjeve i počeli su mi govoriti: „Ja imam Gretsch iz 60 i neke, ja imam ovu činelu…“ Meni ti to nije ništa bilo važno. Za razliku od njih, ja sam svirao svaki dan i bio najpopularniji bubnjar u tom gradu i onda sam se vratio ovdje.

I nakon tri mjeseca u Hrvatskoj, Tamara je počela, Boillers Quartet, Matija Dedić Trio, Bastards… I tad sam ja rekao: „Ček, ček, ovi su imali neke bubnjeve“. I kupim prve Ludwig bubnjeve, rock set. Odem na probu s rock bendom i sviram „All Right Now“ od Free i ja prvi put u životu shvatim da ja znam svirati rock, ja zvučim opasno. I onda sam shvatio da postoje instrumenti koji jednostavno imaju to. Zvuk bubnja koji pokreće tijela, nije to samo uho. Kad sam s Baretom svirao (Plaćenici, op.a), već sam imao set k’o Bonham, nije bila 26-ica, već 24-ka sa starim RCA mikrofonom ispred i Smokva na razglasu. Onda sam već došao do love i počeo sam kupovati bubnjeve k’o kekse…Yamaha, Pearl… Dođem s punim novčanikom i onaj Branko koji je držao music shop tamo mi kaže: „Uzmi ovu Yamahu, dam ti ju za soma i šesto.“ A košta pet. I ja donesem tu Yamahu na svirku. Kaže Smokva: „Daj mi nogu, daj mi snare…“ isproba on to i na kraju kaže: „Daj nosi to smeće doma i donesi onaj stari Ludwig, nemoj me zajebavat.“ 18 setova sam kupio. Gretscheva, Sligerlanda, Ludwiga… od tih najboljih bubnjeva. Ljudi to danas ne mogu shvatit, ali kad počneš, ne možeš stat. Ja sam počeo od ničega i došao u situaciju da mogu što želim. U jednom trenutku sam imao 150 pari palica, punu ladicu, za osvetu (smijeh), a još auta nisam imao, ni vozački. S 48 sam položio. Uglavnom, dobijem endorsement za Istanbul Agop činele koje smatram najboljima na svijetu i onda sam otkrio njihove nedostatke. Uzeo čekić i počeo prvo za sebe kuckat. Svaku sam preuredio, pa su me svi bubnjari pitali: „Kakve su ti to činele?“ „Pa vidite.“ „Da, ali ne mogu takvu nać’.“ I onda sam počeo sanjat o tome da imam i stroj, da mogu brazde rezati u njih. Dok u tvornici imaju jedan nož, ja sam ih skupljao raznih, imam jedno 20 različitih oblika.

To je kao meditacija. Treba ti mirno disanje i potpuna smirenost, inače ništa ne valja. Znam cijeli sat tokariti samo jednu činelu.

Počeo sam proučavati pod kojim kutom neki nož čupa broncu, a pod kojim polira činelu. I tako, znam po dva sata to raditi i proučavati. Dogodi se da nakon svega nisam zadovoljan. I onda idem nekaj drugo raditi, pa vidim da je olabavila čisto od konstantnog dodira. Na primjer kao držiš činele u dodiru s drvetom ili metalom ona olabavi, a inače ako je stisneš, onda se ukruti. Govorim o gornjoj strani. A onda se događaju uvijek neke nove stvari. Nešto se stalno otvara ili zatvara, ako pretjeram. Kad nije dobro, ako mi je recimo zvuk monoton, onda moram sve ponovno. U smislu, kad nema spektar zvuka koji se širi, a to je poanta kod činele. Ili ako je tiha. I onda moraš sve ponovo. Znači olabavio sam ju i potom je moram čekićem raditi još dva sata da ju vratim… ali nisam bio lijen. Radio sam puno. Po 16 sati na dan i potrošio sam skoro sve novce kad sam kupio stroj. Mama mi je rekla da bum propal. I onda su neki čuli, iz Mađarske i Austrije. Došlo tu njih pet i ja sam nakon tri dana vratio sve novce. U tri dana sam sve otplatio, zato kaj sam radio k’o manijak i nisam odustajao. Uz premalo znanja tada sam samo koristio uho i gledao kaj se događa. Događalo mi se da probijem nožem činelu, pa taj novac nisam više mogao vratiti, ali sam uvijek rekao: „Nema veze“. Iz grešaka sam najviše naučio. A jebiga, k’o i sve drugo. Kako je moj tata u Prvomajskoj bio glavni majstor, ono njega su trebali, bez njega su nula i cijeli svijet je proputovao kao alatničar, precizni mehaničar, znači naučio je neke jezike, doškolovao se, izgleda da ja to imam od njega. Ja sam baš manijak i ne patim od toga. Moje je tijelo počelo patit prije, pa recimo nisam više mogao podići ruku. Ništa nije pomagalo, pa sam pronašao Feldenkrais vježbe koje su najčudnije i čini se da ništa ne radiš, jer radiš potpuno polako, ali nakon mjesec dana više nisam imao bolove i potpuno sam fleksibilan.

To je nešto kao tai chi?

Kruno Levačić: Da. Slično. Od toga je prošlo. Nisu pomagale nikakve masaže, ništa. Dakle, rad mi je na kraju pomogao ne samo da to naučim raditi, nego da sam sebe liječim.

Primjećujem da ti činele ne sjaje.

Kruno Levačić: Zato jer radim patinu na činelama, da bi zvučale k’o stare.

Kako radiš patinu? Pustiš ih da stoje u nekoj vlazi?

Kruno Levačić: Svi me pitaju jel’ pišam po njima, ali sastojci za patinu su u alkoholnoj ili octenoj otopini u kojoj su tučci od različitog cvijeća, sol i limun. I to sam naučio. Recimo, grijao sam sol jer sam mislio da tako treba, ali u ovom slučaju ne. Ja sam morao bocu napunit s tim i onda k’o cocktail majstor 10-15 minuta mućkati na hladno dok se ne rastopi. A kako sam radio prije? Znao sam po jednoj čineli trošio po kilu, kilu i pol soli, jer sam prvo stavljao ocat, onda limun, znaš ono nacijediš gore pa razmažeš, potom sol i onda se stvori debela kora od soli. Nju treba skidati dolje, a to je tek bio posao. Oksidacija… sama riječ kaže, treba kisik i ti trebaš stalno tanak sloj, a ne hrpu sastojaka. Uglavnom, kad sve otopim, stavim dve-tri kapi na spužvu i onda mažem pola sata u krug. To je Karate Kid, znaš ono wax on, wax off. Jer činela kad je nova ima zlatnu boju i oštre rubove, a to ne želim.

Ne možeš staviti prah jer se on otpuhne, ne možeš pofarbat jer onda nema zvuka, predebelo je. Mora biti mikro sloj prljavštine, dakle prirodna patina koja se danas više ne događa jer su zabranili pušenje i po klubovima se ne svira. Patina je dim, znoj  i vlaga. I u tim uvjetima ti je to za mjesec dana gotovo. Kad sam Borku Rupeni napravio činele onda je dijelio garažu s nekim punk bendom. Dođe njih 6,7,8, skinu se do pojasa goli, donesu piva, cigareta, jointova, a naročito dim od marihuane dobru patinu radi. Nakon mjesec dana ta činela je stara 50 godina. Garaža, kužiš. I onda sam mislio da uzmem one mreže za sir u koje bih stavio činele i metnuo ih iznad tih pankera i nek’ dime, ali sam odustao. Trebalo mi je desetak godina da nađem formulu za tu patinu. Sad funkcionira savršeno. (Donosi činelu i kaže probaj površinu) Jel’ osjećaš lagano kao da je pijesak na njoj?

Da.

Kruno Levačić: E to ti je patina, a sad operi ruke dobro, to ti je otrov.

Ozbiljno?

Kruno Levačić: Da, da.

(i operem ruke)

Kruno Levačić: To je proces. Ja svaki dan to brišem i opet nastane. Sa svakim tim brisanjem mi je zvuk sve bolji. I tako mjesec dana.

Činela ima na sebi otiske od brojnih udaraca čekićem. Ovo si ti sve kuckao?

Kruno Levačić: Da, da. Kad drugi bubnjari to vide, onda je to kao pornografija. Onda bude: „Aaaa kak’ izgleda!“ Ma to ti ja još ispoliram, izgleda na kraju k’o srce. To mi je stvarno strast. Imam likove iz  Škotske i Irske koji su kupili moje činele… Jednom me nazvao jedan, nije Eamon (Ferris) koji je svirao sa Sinead O’Connor pokojnom, a ja sam ga upoznao kad nije nitko znao za njega i rekao sam mu: „Ne brini ti“, već je imao ženu i dijete, rekao sam mu: „Ti si osuđen na uspjeh“, Sa Van Morrissonom je poslije svirao, a i sad svira s nekim poznatim, stalno je na turnejama, nego ovaj drugi. Sjetit ću se imena… Uglavnom, konačno se idemo čut nakon što je kupio moje činele (oponaša jako duboki glas koji se javlja na telefon) Ima glas k’o u „Pirati s Kariba“, mornarski grubi. Uglavnom, kaže mi: „Pričao sam s mojim prijateljima o svemu. Zaključili smo da si ti čarobnjak!“ Ja ga pitam zašto. A on: „Ne možeš napraviti ovakve činele osim ako nisi čarobnjak!“ Mora sve biti u skladu s njihovom tradicijom, legendama, čarobnjacima i vilenjacima.

Možda nije daleko od toga?

Kruno Levačić: To je kao meditacija. Treba ti mirno disanje i potpuna smirenost, inače ništa ne valja. Znam cijeli sat tokariti samo jednu činelu. ‘Cevčim’ polako, stoj vrti 80 okretaja u minuti, a ne 300 okretaja, koliko vrti najsporiji industrijski stroj. Namjerno sam napravio da se tako sporo vrti. Onda mogu kontrolirati kako mi idu linije. I uglavnom jednom ja to tako radim skoncentriran, jer je trebalo olakšati činelu, skinuti jednu kilu s nje, i odjednom netko me gurne i tu sam vidio kao neku svjetlost s desne strane, uvijek sam se smijao tim stvarima.

„Daj završi strojarstvo. Ja hoću da si ti inženjer, da si gospon čovjek!“ Otac mi je uvijek govorio: „Kriminalci, prostitutke i muzičari – to je najgori soj.”

I rekao sam prije nego mi se mozak uključio: „Tata, nemoj me zajebavat“. Moj stari je bio zajebant. Uvijek mi je to radio. Znao je doći, stati mi na nogu i gurnuti me. I dok padam on potegne dim i puhne mi u facu: „Kaj je papak?“ To mi se dvaput dogodilo, čak sam i mami rekao „Tata je došao“. On je sad valjda toliko sretan, jer cijelo vrijeme je bilo: „Daj završi strojarstvo. Ja hoću da si ti inženjer, da si gospon čovjek!“ On je uvijek govorio: „Kriminalci, prostitutke i muzičari – to je najgori soj. Cele noći su budni i po kolodvorima se vuku.“ To mi se događalo jer sam izabrao, ali to mi je „juice“. Izbacivao me bezbroj puta van iz kuće, ja sam živio na cesti. Renato Rožić i Saša Nestorović su me znali usvojit. Doveli bi me doma: „Evo tu spavaš, tu ti je sve, samo vježbaj.“ I onda je tak’ i bilo. Vježbao sam sve živo. Luda ambicija. Znaš, ono, cijeli dan vježbaš i onda se napušiš k’o kreten, ne znaš gdje si, da bi tu tenziju mogao podnijeti. Kad smo napravili jedan bend koji se zvao Funkomania i dobili gažu u Kulušiću, tu je baš došao Massimo taman nakon raspada Doriana Graya. Imao je prvi album s hitovima i rekao nam je: „Ljudi ja ne mogu vjerovat, vi ste ženijalni, ja želim da vi budete moj bend. Sve ćemo napraviti onako k’o Talking Heads, David Bowie jer ja ne mogu ovako pjevati s bilo kim, mene bi bilo stid!“ Svakom je nekaj rekao i u jednom trenutku je mene pogledao i rekao: „Kruno čovječe, ti ne smiješ više vježbati. Ti moraš samo brijati!“ I onda smo otišli na tu turneju gdje se sve otvorilo. Tamara je svirala alt saksofon, pjevala back vokale i svirala konge, ja sam svirao bubnjeve, Buč je svirao bas, Boris Relja, jedan legendarni fussion majstor je svirao klavijature, Srđan Dedić je bio gost par puta i Mato Došen koji je bio i kompozitor.

Svirali smo pred valjda 50 tisuća ljudi u Beogradu. Bili su i Rokeri s Moravu, Denis & Denis, Slađana Milošević, Bebi Dol, Partibrejkers, Električni orgazam, Leb i sol, Pekinška patka… svi na isti dan na istom stejdžu i još puno njih. Znači ono, sve je tu i vužgi! Na toj turneji sam upoznao razne ljude i kak’ nisam imao podršku od doma i skoro nigdje drugdje, nisam shvatio da najbolji muzičari vole kak’ sviram, ali, znaš, tražiš nekaj više. S Leb i sol koji su bili na istom stejdžu k’o i mi je bila zanimljiva priča. Boris, menadžer me zvao poslije: „Dođi, ovi te žele upoznat“. U bekstejdžu mi njihov bubnjar Garo kaže: „A be čoveče, kako sviraš, kakva tehnika ima! Ja sam plako!“ A onda mu ja kažem: „Ali čovječe, ja sam bio na vašem prvom koncertu u Hrvatskoj kad ste svi imali iste čizme, iste traperice, iste košulje i svirali prvi album! Ja sam bio u Lapidariju na deset metara. Vi svirate k’o bogovi!“ I onda je i on zablistao. Jer Boris me ustvari zvao da je ovaj pao u depru kad je čuo mene kako sviram, a ja sam bio mlad i nabrijan k’o svinja. I onda sam svirao u Karlovcu, sa drugim bendom, Tabasco Band, koji je svirao svu američku muziku od Ry Coodera do Chake Khan, 18 ljudi, nekad i 22, pojavljuje se Damir Šomen, poslije legendarni bubnjar, dolazio je i na moj workshop na kojem je bilo skoro 30 bubnjara, to su ta vremena, to je danas nemoguće. Došao je tada sa svojom ženom, tada curom, Marinom, stao ispred mene i rekao: „Hvala ti čovječe, ja cijeli život sviram bubnjeve i prije tri mjeseca sam rekao da neću više svirati“. Ja rekao: „Zašto?“. On meni: „E to ti hoću reć’, ja sam tebe sad vidio. Ja znam Omar Hakima, ovo, ono. Ja sam mislio da bijelci ne mogu svirati k’o crnci. Sad vidim tebe. Sad ću svirat bubnjeve!“ I to mi je tak’ lijepo bilo. Kasnije sam njega zvao da svira udaraljke sa Songkillersima, jer to je moj bend ustvari. Ja sam ga osnovao. Baneta ljuti taj podatak, tak’ da znaš unaprijed, ali svi znaju istinu… I onda sam otišao u Njemačku, jer mi nije bilo druge, jer nisam imao niš’, samo dugove i niti jedan bubanj. Ja sam došao bez bubnjeva tamo. Na cestu sam išao svirat.

Koji je to period, točno?

Kruno Levačić: ’89. Tad sam prvi put bio pola godine tamo, a pola godine tu. 1990. sam otišao već na stalno jer nisam imao nijednu svirku u Hrvatskoj. Nisam imao love, ništa. Prodavao sam opremu, ma te moje priče su too much… Ali evo još jedna. Tamo u Njemačkoj s bendom sviram Eltonovu muziku i tu note imam (pokazuje pred sebe), pjeva Šveđanka koja izgleda kao Elton Johnova sestra blizanka, a i zvuči k’o Elton, obožava ga. I sad super, dolazi neki studijski muzičar, basist najbolji u Njemačkoj, a za klavirom neki crnac u skupom odijelu. Pošto sam svirao u tom klubu kad god ne bi imao drugu svirku, bio sam navikao na te sessione. I krećemo: „Jen’, dva, tri, četiri“ i pičiš, jer sve piše. Svirka na nekom nivou koji ovdje nikad nije bio moguć, a neće ni bit’, ali nek’ se nitko ne ljuti. I sad mi sviramo i pojavljuje se jedan lik i zove se Bobby Berg, ne Bob Berg, legendarni saksofonist koji je svirao s Milesom, nego baš Bobby Berg, ima dva metra i iz Teksasa je. I ja čujem da fulava neke note, al potiho. Stoji kraj mene.

„Ja sam na turneji“, kaže. Pitam ga koji instrument, a on: „Ja sviram sve instrumente. Ja sam muzički direktor turneje“. „Tko je umjetnik?“, pitam ga, a on kaže: „Michael Jackson“.

Ja mu velim: „Do you wanna use my chart?“ Nudim mu da mu okrenem moje note, a sviramo „Goodbye Yellow Brick Road“, on meni pokaže kažiprstom „ne“ i dodirne uho, kao „sve ću ja to“ i onda dođe solo i „ubije“. Nakon toga on na klaviru svira i ja rekoh sebi: „Jebote, koja srećica“. I sad, jednu baladu smo završili, a taj tonalitet me podsjetio na jednu stvar od Arethe Franklin i na baptističku crkvu. On na klaviru udari taj zadnji akord i ja odmah krenem svirati tup-tap-tup-tap i mi sviramo na tri akorda još pet minuta. Kad smo završili, on se ustane od klavira i kaže: „Gimme five, yeah baby you gave me the church!“ Konačno mi se san bio obistinio! Lik je iz te kulture i on je odmah čuo kaj ja hoću i počeo svirati gospel akorde. I onda ga ja pitam: „Baš mi je drago da si tu. Što uopće radiš tu?“. On kaže da ima tri dana slobodno. „Ja sam na turneji“, kaže. Pitam ga koji instrument, a on: „Ja sviram sve instrumente. Ja sam muzički direktor turneje“. „Tko je umjetnik?“, pitam ga, a on kaže: „Michael Jackson“ (smijeh). To su te moje priče. I to se stalno događalo. Bilo je i da mi jedan od idola sjedi na metar, kao ti i ja sad, i sviram kraj njega tri mjeseca i on ništa ne govori. I onda misliš: „Okej, to je crnac. Njemu ne paše ovo kak’ ja sviram. Mi bijelci smo njemu kruti, ne svingamo, ovo-ono… i onda, nakon dva tjedna dođe jedna dobra svirka u tom klubu, s bendom u kojem sam stalni član, i on ustane oduševljen… Mislim, plakao je i on i ja od sreće. Kad odu sve one frustracije. Znaš, jebeš diplomu na akademiji kad ti takav majstor priđe.

Da jasno mi je. Sviraš zbog takvih trenutaka. Uz to, to je i taj naš hendikep; sviraš američku glazbu i nikad nisi siguran jesi li to shvatio kako treba.

Kruno Levačić: Kad sam došao tamo, tri mjeseca sam svirao na ulici. Prvi put sam otišao svirati u klub kad me basist Martin Gjakonovski spazio i zvao jer je u tom kubu neki Rus „koji ubija“. Prošao sam zbog jednog detalja. Svirao sam s metlicama na ulici i imao vremena naučiti svirati one brze rolove, koje nisam prije znao. Ali kako sam to svaki dan radio, onda sam skužio neke finte (odlazi po metlice i na stolu pokazuje razne načine sviranja i to u brzom tempu, što s jednom, što s dvije ruke). Skužio sam da toliko brzo potegnem rukom da se metlica savije. Sredinom metlice prvo potegneš i udariš, a onda gornji kraj udari, kao bič. Dobiješ dva udarca tu-tup od jednog zamaha. I onda sam sjeo i u najbržim tempima svirao metlicama s tim Rusom stvari od Chicka Coreae (“Got a Match” i slično), a taj Rus je bio diplomirao gdje i Pogorelić, svirao je Rahmanjinova, a poslije me uvalio u najbolji funk bend. Uglavnom, ja sam tamo odmah dobio posao, jer je došao vlasnik kluba u kojem je bio i koncertni klavir. I rekao mi: „Ti sviraš tako brzo i tiho. Nitko to ne može. Želiš li stalni angažman, imaš li odijelo?“ Ja rekao: „Yeah“, a nisam imao odijelo. Edin Karamazov me potom posjetio i rekao: „Kruško nema problema, Edo će tebi kupit odijela“. I otišli na buvljak i kupili stara jazz odijela koja smrde na naftalin (smijeh). Imao sam pet dana da ih izvjetrim i dođem. Odsviram petak i subotu i dobijem 300 maraka. I kažem: „U jebote, ak’ je ovako svaki vikend…“ I onda sam krenuo tamo svirat’ i svaki dan sam dolazio kad sam bio slobodan. I vlasnik kluba me uvijek platio. Rekao mi je: „Ti imaš 150, nemoj nikom reć’.“

Stalno sam se svađao jer sam htio da svi sviraju perfektno. Ja sam stalno vježbao i nitko me više nije volio. Nitko nije htio svirat sa mnom.

A bilo je inače 80 za druge bubnjare. Jako me volio. I kak’ sam stalno svirao u tom klubu, dolazili su muzičari iz cijele Njemačke i stalno sam s nekim svirao i stalno su me angažirali da sviram u njihovim bendovima. A kad sam tek došao u grad, svirao sam na ulici i prvo mislio kaj ću ja tam kad u Njemačkoj sigurno ima jako puno dobrih bubnjara. I onda sam došao u taj klub i dobio posao. Vlasnik mi je nakon jedno tri mjeseca rekao da je šetao s curom po gradu i gledao postere tko gdje nastupa i da je moje ime skoro na svakom posteru. „U koliko grupa uopće nastupaš?“ pitao me. „Ja mislim u 15“. „Kad si uopće došao u Njemačku?“. „Vidio si me prvi put kad sam nastupio u tvom klubu, to mi je ujedno bio i prvi klupski nastup u Njemačkoj“. A on mi na to kaže: „Nikome to nije nikad uspjelo. Nikome u ovom gradu“ i nastavio mi: „Ljudi obično dođu ovdje s dovoljno novca da žive dvije ili tri godine i onda im se možda posreći.“ Ali čovječe, ja sam Balkanac koji je stisnut uz zid. Treba radit, jer ništa nemaš. Nikakvog izbora. Prije toga sam postao zajeban tu (u Hrvatskoj). Stalno sam se svađao jer sam htio da svi sviraju perfektno. Ja sam stalno vježbao i nitko me više nije volio. Nitko nije htio svirat sa mnom. I onda dođem u drugi svijet i sviram jer sam potreban. Sviram na nekom sessionu i dođe basist i pita me: „Znaš li album Dave Hollanda ‘Uhren’?“ Kažem: „Da.“ „Koju melodiju znaš?“ „Sve“. Pita me: „Jel’ ih znaš svirati?“, a ja mu kažem da nisam samo skinuo bubnjeve, već i bas. Znam cijeli album napamet. „Okej, čekali smo nekog poput tebe. Možeš li sutra doći na probu?“ I napravili smo trio, ja bih to nazvao punk jazz. Ludilo. Prekrasno. Sve mi se tamo otvaralo.

Koji je to grad bio?

Kruno Levačić: Köln. Svi su tada pričali za Köln da će postati New York u Evropi, jer svi muzičari su dolazili tamo i zato sam imao toliko prilike svirati sa različitim ljudima. Nikud iz grada nisam otišao pet godina. Računajući funk, soul, pop, avangardu, tradicionalni jazz, latinoameričku muziku, bilo je sigurno 150 mjesta na kojim se samo vrtiš. A meni je svirka bila najvažnija. Onaj Rus me kasnije odveo u veliki bend s troje američkih crnih pjevača u kojem su svi tada htjeli svirati bubnjeve. Nisam ni audiciju trebao proći jer me taj Rus uvalio tamo. Žalio mu se glavni pjevač, da nitko od bubnjara ne svira kao njihovi američki crni bubnjari. Rus mu je na to rekao: „Imam čovjeka za tebe“. U jednom trenutku je taj bend tražio basista i sjećam se da mi jedan od kandidata jednom rekao u pauzi između dvije stvari: „Can you play a little bit tighter“, a to u biti znači ukočeno, tražio je da ne svingam. Rekoh mu da mogu, ali da neću, jer ta pjesma koju smo svirali mora svingati i u njoj je taj swing upravo „tight“ koliko treba. I onda se taj crni pjevač, vođa sastava okrenuo jer je to čuo. Pogledao je tog lika, koji uz sve još nije ni bio u bendu jer je trebao odsvirat dobro da bi bio u bendu. Samo ga je pitao: „Ej, jesi li ti to upravo pričao s mojim čovjekom?“ „Was?“, rekao je basist. „Mi ovdje govorimo engleski. Ovo je američka muzika. Jesi li ti pričao nešto Kruni?“ „Da, htio sam mu reći…“ „Ne pričaj Kruni. Nikad“, prerezao ga je ovaj. Znaš i onda se osjetiš zaštićenim. Ovdje je jedino Massimo bio takav. On je nas k’o zlato držao. Ali da me se ne shvati krivo, ja to nikad nisam uzimao zdravo za gotovo. Ja sam znao da je gotovo samo ako jednu svirku zeznem. Jedna loša svirka i gotovo, idem dalje, što je meni okej. Jer ja sam se tad borio. Znaš kakav si kad ti ništa ne ide i pljuju te i nitko više s tobom neće svirati jer jedini si koji se nije napio i napušio u drugom setu. Taj drugi set svi sviraju k’o svinje, a ja im to i kažem: „Svirate k’o gluhe svinje. Ja to neću, ja hoću da je perfektno“. Ja sam tada onaj koji njima sve kvari. Partibrejker. I onda dođem u Njemačku i vidim da ima raje… koja duva poslije svirke (smijeh).

Pa to je to, svirka je glavna.

Kruno Levačić: Ako ti nije bitna svirka, zakaj se time baviš?

Saznajte više:

Uskoro kreću priče iz radionica hrvatskih graditelja glazbala

*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute